Dok Vašington lamentira nad sporazumom koji su u Sočiju postigli ruski i turski predsednici, dotle se u Ankari, Moskvi, ali i u Damasku govori o istorijskom kompromisu koji je omogućio da regularne sirijske trupe budu raspoređene na teritoriji koju nisu kontrolisale sedam godina.

Sa turskom intervencijom na deo Sirije koji kontrolišu kurdske snage, činilo se, započela je još jedna ratna epizoda u nesrećnom spletu događaja koji ovu zemlju potresaju skoro čitavu deceniju.

Međutim, turska intervencija trajala je relativno kratko, od 9. do 22. oktobra, uključujući i petodnevno primirje, koje je američka administracija iznudila od zvanične Ankare.

Sada, dan nakon što su u Sočiju predsednici Rusije i Turske Vladimir Putin i Redžep Tajip Erdogan potpisali sporazum, može se reći da je turska ofanziva na severoistoku Sirije, koja je za cilj imala stvaranje široke teritorije na istočnoj strani Eufrata pod de fakto turskom kontrolom — završena.

Na dan kada se sudbina velikog dijela njegove zemlje odlučivala u Sočiju, tijekom pregovora između Putina i Erdogana, koji su se pokazali pozitivnim za Damask, sirijski predsjednik Bashar Al-Assad otišao je na jednu od najvrelijih točaka fronta u obilazak svojih vojnika. I to nije bio bilo koji front. Assad se iz predsjedničke palače preselio u grad Al-Habit, nedaleko od Khan Shaykuna. Sirijski predsjednik se nakon sedam godina prvi put uspio vratiti na teritorij provincije Idlib, a to je za poznavatelje prikrivene diplomacije i orijentalnog načina komunikacije bila velika poruka.

POSJET SA SNAŽNIM SIMBOLIČKIM ZNAČENJEM

Nakon što su stigli na jednu od najtežih fronti sirijskog sukoba, gdje se vojnici bore unutar jedine pokrajine koja još nije pod kontrolom njegove vlade, Bashar Al-Assad je odmah novinarima dao izjave o trenutnoj krizi na sjeveru zemlje:

"Erdogan je lopov, ukrao je tvornice, pšenicu i naftu, a danas krade našu zemlju", rekao je Bashar Al-Assad.

Ali sirijski predsjednik je u tom trenutku već znao da će tekući pregovori u Sočiju između turskog predsjednika i njegovog saveznika Putina ići u njegovu korist. Ubrzo nakon toga za Damask je upaljeno zeleno svjetlo za povratak redovnih trupa istočno od Eufrata, što je situacija koja je prije samo nekoliko tjedana bila nezamisliva.

Možda se iz tog razloga Assad, upravo za vrijeme summita u Sočiju, pojavio u pokrajini Idlib. Sirijski predsjednik je želio ukazati na to kako će, kada se razjasni situacija na sjeveroistoku zemlje, sljedeći korak predstavljati upravo osvajanje Idliba. Damask se nema namjeru odreći ideje o povratku jedinog dijela teritorija kojim još uvijek dominira bivši Al-Nusra Front , to jest lokalni ogranak Al-Qaede. Osim toga, to je regija unutar koje se nalazi nekoliko promatračkih punktova turskih vojnika, koji su tamo pozvani da u kontekstu prethodnog sporazuma s Moskvom nadziru takozvanu "zonu deeskalacije".

U stvari, Idlib se već nekoliko godina smatra regijom Sirije pod turskim utjecajem, iako su milicije koje podržava Ankara odavno poražene, dok manjinu čine snage bliske Al-Qaidi.

Dakle, dvostruki signal kojeg je Assad želio poslati na Erdoganovu adresu je s jedne strane podsjetiti turskog predsjednika na želju Damask za ponovnom uspostavom kontrole nad Idlibom, dok je druga poruka bila da vraćanje ove pokrajine središnjim vlastima u Damasku mora biti cijena koju će Ankara platiti za zeleno svjetlo, dodijeljeno u Sočiju, za uspostavu sigurnosne zonu protiv Kurda. Tu će zonu u početku, uz samo granicu i zajedno s turskom vojskom čuvati Rusi, a južno od tog dijela vladine snage, a onda će sirijska vojska polako preuzeti kontrolu nad cijelom regijom koju su donedavno kontrolirali Kurdi.

Iznosimo vrlo zanimljive podatke iz svijeta biznisa, gospodarstva, financija, o kojima bi se itekako morale zamisliti vodeće političke strukture u Bruxellesu ali i vodećim zemljama EU.

Jer dok one slijepo i poslušno provode politiku proturuskih sankcija od 2014.g. i ograničavaju poslovanje, kako ruskih tvrtki na europskom tlu tako i svojih kompanija na tržištu te zemlje, netko drugi aktivno jača svoju poslovnu suradnju s tom velikom zemljom i sve brže zauzima nekada vodeće europske pozicije u odnosu na trgovinu i ulaganja na unosno rusko tržište.

Evo o čemu se konkretno radi:

Američke tvrtke, čijim se dionicama trguje na Wall Streetu, usprkos proturuskim sankcijama ostvarile su više od polovice ukupnih inozemnih ulaganja u ruske dionice i obveznice, navode zajednički Forbes i Moskovska burza.

Sankcije protiv pojedinih ruskih državnih tvrtki i postojana proturuska retorika od strane američke politike i tamošnjih medija nisu uspjeli odvratiti američke investitore od ulaganja milijardi dolara na rusko financijsko tržište.

Od 2013.g. udio američkih fondova u ukupnim inozemnim ulaganjima u ruske dionice porastao je na iznos od 51%, a ukupna količina svih stranih ulaganja od 2015.g. porasla je za 58% i iznosi 79,3 milijarde dolara, prema pokazateljima iz drugog tromjesečja 2019.g.

Ukupna vrijednost kapitala na Moskovskoj burzi procjenjuje se na više od 174 milijarde dolara.

Nakon više od osam godina rata u Siriji i odluka Berlina, koji je slijedio poteze Washingtona, koje su pomagale islamski terorizam u arapskoj zemlji, Njemačka se probudila i htjela bi igrati ulogu u političkom rješenju sirijskog sukoba. Washington pozdravlja prijedloge svog europskog NATO saveznika, ali ih Moskva odlučno odbacuje.

Naime, iako pozdravlja dogovor Rusije i Turske o Siriji, Njemačka predlaže stvaranje sigurnosne zone pod nadzorom NATO pakta u području u kojem su Rusija i Turska već dogovorile akcijski plan djelovanja, kojeg je, iako ne izravno, jer je ipak nepozvana strana sila na sirijskom teritoriju, podržao i Damask.

U tjednima od kada je američki predsjednik Donald Trump zanemario upozorenja svojih vojnih savjetnika i naredio iznenadno povlačenje svih američkih trupa iz Sirije, osim kontingenta u Al-Tanfu, što je potom dovelo do invazije na sjever arapske zemlje od strane turske vojske s ciljem protjerivanja kurdskih militanata i većinskog kurdskog stanovništva, europske zemlje pokušavaju osmisliti novu politiku sada kada su se njihovi glavni saveznici u Siriji na čelu s Kurdima povukli s turske granice.

U nadi da će sačuvati kakav takav utjecaj u Siriji, Njemačka je predložila uspostavu sigurne zone pod kontrolom NATO pakta duž granice između Sirije i Turske.

Najava iz Berlina uslijedila je odmah nakon objave rezultata pregovora turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i ruskog vođe Vladimira Putina u Sočiju 23. listopada. Ovaj sporazum je primorao kurdske YPG snage da se u tjedan dana povuku na otprilike 30 kilometara od granice, nakon čega će Turska i Rusija početi provoditi zajedničke patrole duž većine sirijsko-turske granice, a sirijska vojska će preuzeti kontrolu nad prijelazima, ispostavama i vojnim objektima u toj zoni.

Unatoč sporazumu između Moskve i Ankare, njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer kaže da NATO mora stvoriti takozvanu "sigurnosnu zonu" na sjeveru Sirije zbog zaštite kurdskih civila i onih koji su pobjegli pred invazijom Turaka u području između Tal Abyada i Ras Al-Aina.

Moskva zahteva od Vašingtona da napusti region gde se nalazi vojna baza "El Tanf" na jugu Sirije, izjavio je zamenik ministra inostranih poslova Rusije Sergej Veršinjin.

Kako je rekao, američke snage se tamo nalaze nezakonito i blokiraju put koji povezuje Irak sa Sirijom.

Veršinjin je ocenio i da je vojno prisustvo Amerikanaca u tom delu Sirije — okupacija.

On je takođe rekao i da celokupna provincija Idlib mora biti vraćena pod kontrolu Damaska, ali da se to uradi tako da ne stradaju građani.

"Civili nipošto ne smeju da stradaju, ali ujedno ne sme se ni dozvoliti da teroristi civile drže kao taoce. To se tiče i 'El Tanfa'", naglasio je.

Veršinjin je, komentarišući predlog ministarke odbrane Nemačke Anegret Kramp Karenbauer, rekao i da Rusija ne vidi više potrebu za tim da se na severoistoku Sirije formira bezbednosna zona pod međunarodnom kontrolom, jer je dogovorom Turske i Rusije u Sočiju to rešeno.

U ruskom Sočiju, nakon jučerašnjeg sastanka između ruske i turske delegacije po pitanju Sirije, već danas se održava drugi, globalno važan događaj: summit "Rusija-Afrika". U njemu sudjeluju najviši dužnosnici i delegacije iz brojnih afričkih država - od Egipta na sjeveru, do Južnoafričke Republike na krajnjem jugu "crnog kontinenta", a razgovara se o jačanju međusobne gospodarske i vojne suradnje.


Ali ovom prigodom osvrnut ćemo se na jednu vijest prispjelu s toga summita: ruski predsjednik Vladimir Putin u svom je govoru objavio kako je Rusija afričkim državama otpisala dugove u iznosu od 20 milijardi dolara.

"Mi dajemo trgovinske povlastice, surađujemo u okvirima međunarodnih struktura, ... Naša zemlja sudjeluje u inicijativi za olakšavanje dužničkog tereta država Afrike. Do sada ukupni iznos otpisanih dugova (afričkih zemalja prema Rusiji) iznosi 20 milijardi dolara", izjavio je ruski čelnik i dodao kako Afrika postaje jedno od središta rasta svjetske ekonmije.

U Izraelu je mandat za sastavljanje nove vlade dobio Benny Gantz, bivši general izraelske vojske, sada vođa oporbe Benjaminu Netanyahuu i njegovom Likudu.

Iako je malo vjerojatno da će se politika cionističkog entiteta radikalno promijeniti, ova je vijest važna samo zato što bi ova odluka mogla značiti posljednje dane Netanyahua kao premijera.

Naime, 20. listopada je Netanyahu odustao od mandata za sastavljanje vladine koalicije, dva dana prije isteka roka. Zadatak je dobio Benny Gantz. Članak bismo mogli napisati kao da je ostao Netanyahu, jer se nije imalo što dodati, osim naslova u bilješci i imena novog mandatara.

Ovo bi mogli biti posljednji dani duge vladavine Benjamina Netanyahua nad Izraelom. Zapravo rok za formiranje vlade istječe. Nakon polovične pobjede na posljednjim izborima koji su mu ipak dali priliku da isproba, svi pokušaji su bili beskorisni.

Shvatio je da neće uspjeti i to je dobro znao, toliko da se koncentrirao na nešto drugo, da konsolidira svoje stavove u Likudu i ultraortodoksne stranke, odustajući od nade da će ugroziti svog centrističkog suparnika, Bennya Gantza, vođu Khaol Lavana, te desničara Avigdora Liebermana, koji vodi Israel Beiteinu.

Netanyahu je stoga bio primoran vratiti mandat u ruke predsjednika Reuvena Rivlina, koji mu više nije mogao dati vremena zbog nedopuštenog zastoja. Težak zadatak pokušaja sastavljanja vlade, nakon dva teška izbora, dobit će Gantz.

Netanyahuov san nestaje, koji je nakon travanjskih izbora odlučio ponovno izaći na glasanje, nadajući se da će mu ankete donijeti jasnu pobjedu koju je prije propustio.

No, pobjeda u drugom poluvremenu u rujnu dala je Netanyahuu samo još jedan pokušaj i sada lopta prelazi na stranu njegovog protivnika.

Zapravo je taj razvoj bio predvidiv. Shema koju su njegovi suparnici javno objavili onemogućila je njegovu misiju.

Američka propaganda često tvrdi da su tri baltičke države izuzetno uspešne, baš kao što bi to trebalo da bude i Poljska. Da li je ova tvrdnja istinita? U početku se činilo da ove države ostvaruju rast, ali nije li to uglavnom i u potpunosti posledica subvencija EU/MMF/SAD?

Posmatrajući baltičke države, a posebno Letoniju, one su bile "izlozi" sovjetskih republika, sa visokim životnim standardom (barem u poređenju sa ostalim sovjetskim republikama) i izuzetnom visokotehnološkom industrijom.

Šta se zaista dogodilo sa ovim ekonomijama nakon nezavisnosti? Kako su "reformisale" svoje ekonomije prelazeći iz bivše sovjetske u modernu "liberalnu"?

Postsovjetski neoliberalizam je bio veliki uspeh za kleptokrate na vrhu. Oni su prisvojili javne zasluge, od ključnih industrija do nekretnina. Ali Baltičke države su uglavnom dopustile da se njihova sovjetska industrija uruši, ne ulažući nikakav napor da ih spasu ili reorganizuju.

Sa prekidanjem odnosa sa Rusijom, baltičke ekonomije su morale da počnu iznova - vrlo desničarskom poreskom politikom i bez ikakve vladine pomoći, jer je i sama vlada postala privatizovana i u rukama bivših zvaničnika.

Neoliberalni zapadni savetnici, koji su preuzeli kontrolu nad tim ekonomijama, kao da je to bila jedina alternativa sovjetskoj birokratiji - uveli su rušenje programa štednje kako bi vratili makroekonomsku "stabilnost", što znači sigurnost njihove zemlje i grananja infrastrukture.

To su pozdravili evropski bankari, koji su mislili da su Balti otkrili recept koji omogućava vladama štednje da zadrže vlast u prividnoj demokratiji. Te politike bi srušile vlade bilo gde drugde, ali mogućnost emigracije, plus etničke podele protiv ruskih zagovornika, omogućile su im da vlade opstanu.

SAD su se u Siriji pomirile sa realnošću tek kad im je postalo jasno da ne mogu da spreče propast svoje osmogodišnje intervencije
Kada je američki predsednik tvitnuo o povlačenju vojske iz Sirije i dopuštenju turskim snagama da preuzmu kontrolu nad teritorijama koje su do tog trenutka bile u rukama Kurda, Donald Tramp je Tursku verovatno smatrao većim "NATO saveznikom" koji će mu omogućiti da ispuni svoje obećanje o okončanju američkih "beskrajnih" ratova na Bliskom istoku. Međutim, kako će pokazati tok događaja, Tramp očigledno nije dobro razumeo da će njegova odluka o povlačenju dati prednost američkim rivalima i zadati snažan udarac interesima SAD u regionu - koji između ostalog uključuju i plan da se razbije iranska "osovina otpora" i da se poremeti kineski projekat Jedan pojas, jedan put, kako bi se ograničio njegov globalni domet i ekonomski uticaj u regionu koji nastavlja da predstavlja globalni centar proizvodnje energije.

Činjenica da Kurdi sarađuju sa Rusijom i Sirijom govori o tome da su SAD izgubile jedinog regionalnog saveznika na terenu, i da više nemaju način da direktno menjaju situaciju na tlu Sirije. Iako je prema računici SAD Turska u kapacitetu člana NATO pakta trebalo da igra ulogu američkog činioca na terenu, američki predsednik po svoj prilici nije bio svestan strateškog razumevanja koje je pre mesec dana postignuto između Rusije, Irana i Turske po pitanju budućnosti Sirije. Ta je budućnost zasnovana na "političkoj nagodbi" za teritoriju čitave Sirije, što uključuje i Kurde.

Jučer je američki predsjednik Donald Trump, pred sam kraj ili netom po završetku pregovora s ruskim vođom Vladimirom Putinom i turskim predsjednikom Erdoganom iza zatvorenih vrata o Siriji, objavio kako će SAD iz proračuna financirati "Bijele kacige" u Siriji, takozvanu "humanitarnu organizaciju", zapravo ogranak sirijske Al-Qaede zadužen za propagandne aktivnosti s ciljem blaćenja sirijske vlade i vojske.

Odluku je teško objasniti, osim ako odluku nije donio u nadi da će se malo umiriti jastrebovi u njegovoj upravi i Kongresu koji se ne mogu pomiriti s povlačenjem američke vojske iz arapske zemlje, gdje sada glavnu pregovaračku ulogu ima Rusija, a Bashar Al-Assad polako, ali sigurno vraća nadzor nad svim teritorijima koje nije oslobodio vojnim putem.

No, kako god bilo, američki predsjednik Donald Trump odobrio je 4,5 milijuna dolara pomoći takozvanoj Sirijskoj civilnoj obrani, zvanoj "Bijele kacige", nazivajući njihov rad "važnim i visoko cijenjenim". Kritičari skupine ukazuju na njegove terorističke veze, a povijest njihovog osnutka i djelovanje smo više puta opisali i obrazložili i na stranicama ovog portala.

"Tijekom osmogodišnjeg sukoba u Siriji, "Bijele kacige" su spasile više od 115 000 ljudi, uključujući mnoge etničke i vjerske manjine", rekla je Bijela kuća, najavljujući pomoć u utorak.

Međutim, izvor ove brojke je sama skupina, jer nijedna neovisna skupina ili tijelo nisu potvrdili broj spašenih, prije svega zato što su "Bijele kacige" aktivne isključivo na području kojeg kontroliraju islamističke terorističke skupine i krovna organizacija Hayat Tahrir Al-Sham koju prevodi sirijska Al-Qaeda.

Organizacija postoji tek od 2014. godine i osnovana je u južnoj Turskoj pod nadzorom britanskih obavještajnih službi.

Washington je lažnim "humanitarcima" obećao pomoć u iznosu od pet milijuna dolara grupi na konferenciji u ožujku. Prošlog svibnja Trumpova administracija najavila je da će prestati financirati "Bijele kacige", da bi samo mjesec dana kasnije povukla odluku i poslala grupi 6,8 milijuna dolara.