Jednostrana saudijska blokada Jemena još od ožujka 2015. uzrokovala je humanitarnu krizu epskih razmjera na Arapskom poluotoku. Novinarima, humanitarnim radnicima i diplomatima je jako teško dobiti pristup zemlji, ali od ono malo informacija koje iscure van, jasno je da je situacija strašna. Od populacije od 25 milijuna ljudi - skoro jednako kao i Sirija prije 2011. - najmanje 16 milijuna Jemenaca je bez pitke vode, kritično nedostaje lijekova, a 6,5 milijuna civila je na rubu izgladnjelosti, uključujući 1,7 milijuna djece kojima trenutno prijeti stanje pothranjenosti. Peter Maurer, predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), nakon posjeta toj zemlji prošloga kolovoza izjavio je: "Jemen nakon 5 mjeseci izgleda kao Sirija nakon 5 godina".

Rasprostranjeno zračno bombardiranje zračnih snaga Saudijske Arabije i zaljevskih zemalja - sa značajnom izravnom i neizravnom vojnom pomoći od SAD-a i UK-a - ubilo je tisuće jemenskih civila. Na tiskovnoj konferenciji početkom ove godine visoki povjerenik UN-a za ljudska prava je izvijestio kako "broj civilnih žrtava zabilježen između 26. ožujka i 31. prosinca 2015. iznosi 8119 ljudi, odnosno 2795 je poginulo i 5324 ranjeno". Međutim, dr. Judith Brown, koja je radila u Jemenu za UN-ovog visokog povjerenika za izbjeglice, ističe kako je broj poginulih kao rezultat ove vojne intervencije vjerojatno mnogo veći nego je izviješteno.

Svi smo vidjeli primjere onoga što se naziva moderna i postmoderna umjetnost: nevidljive "skulpture", bizarne izložbe, neobrađene stijene, itd. Netko bi mogao reći da su ovo samo ekstremni primjeri, i da ne predstavljaju tu umjetnost kao takvu ili da se ne razumijemo u umjetnost. Dok možda možemo reći da to nije sve što ta umjetnost predstavlja, čak i manje ekstremni primjeri su prožeti sličnom filozofijom cinizma, relativizma, materijalizma i nihilizma, jer su to karakteristike koje nisu samo prisutne u umjetnosti, nego i u široj kulturi koja nedvojbeno ima utjecaj na umjetnike. Iako postoje suvremeni umjetnici koji se protive takvim stvarima, i rade na nečemu što ne izaziva mučninu, ovdje se želim osvrnuti upravo na te bizarne primjere jer otkrivaju nešto bitno. Umjetnost očito nije zasebna jedinka odvojena od ostatka stvarnosti, i u normalnom društvu bi nam omogućavala pristup istinama koje se ne mogu izraziti kroz neki drugi medij, umjesto da doprinosi dekadenciji kao što je trenutno slučaj.

Mnogi su već pisali i pokušali objasniti što je dovelo do ove situacije; od ekonomskih do psiholoških teorija. Obično se kaže da moderna umjetnost radi na razbijanju klasičnih ideala kao što su ljepota ili istina, i neki to samo po sebi smatraju hvalevrijednim pothvatom. Poput postmodernističke teorije u filozofiji, subjektivizam ovdje ima vrhovnu vlast jer je to neizbježni rezultat potkopavanja klasičnih ideala i vrijednosti. Bez obzira na neologičnosti i ostale probleme s takvim teorijama, pretpostavljam da nitko ne bi imao problem s postmodernom umjetnošću da rezultira s nečim vrijednim, umjesto toga dobivamo, govna.

Jedna stvar koja je prilično očita je da to ne možemo zapravo smatrati umjetnošću, niti možemo osobe koje se upuštaju u proizvodnju takvih djela smatrati umjetnicima. Slično kako imamo umjetnu hranu koju nam se prezentira kao pravu ili čak bolju od prirodne, tako imamo i umjetnost koju se prezentira kao naprednu, dok je zapravo poput vuka u ovčijoj koži. Konzumiranje umjetne hrane vodi do fizioloških nelagoda, a "konzumiranje" određene moderne umjetnosti vodi do duhovnih nelagoda.

Ako je cilj te tobožnje umjetnosti da se šokira javnost i izazove emocionalnu reakciju kako bi nas se natjeralo da preispitamo svoje pretpostavke o umjetnosti, ljepoti i istini, onda se radi o nečemu više nalik propagandi. Propaganda je širenje informacija — činjenica, argumenata, glasina, poluistina ili laži — da bi se utjecalo na javno mnijenje, pokušaj oblikovanja percepcije i spoznaje. Najočitiji primjer toga danas je umjetnost koja propagira "woke" ideologiju, gdje uloga umjetnika više nije umjetnost kao takva, nego se umjetnost koristi kao mediji putem kojeg se širi ideologija. Umjetnički poriv (ako se uopće može tako nazvati) je podređen i oblikovan ideologijom.

Izraelska vojska drži tijela desetaka Palestinaca ubijenih tokom genocida u Pojasu Gaze počevši od 7. oktobra, a Euro-Med Human Rights Monitor je pozvao na stvaranje nezavisnog međunarodnog istražnog odbora zbog sumnji u krađu organa.

Euro-Med Monitor je dokumentovao konfiskaciju nekoliko desetaka mrtvih tijela od izraelske vojske iz medicinskog kompleksa Al-Shifa i indonežanske bolnice u sjevernom pojasu Gaze, te drugih iz blizine takozvanog "sigurnog koridora" (Salah al-Din Put) namijenjen za raseljena lica koja se kreću ka centralnim i južnim dijelovima pojasa.

Borci Hamasa su 7. oktobra probili ogradu zatvora koji je, ustvari, Pojas Gaze, pokrenuvši koordinirani napad na najmanje sedam izraelskih vojnih objekata i više od 20 okolnih stambenih zajednica. Više od 1.000 izraelskih građana - civila i vojnika - te deseci stranih državljana ubijeni su u ovom napadu. Blizu 240 osoba je zarobljeno. Uhvaćena nespremna i u rasulu, izraelska vojska je panično odgovorila na napad, neselektivno pucajući na napadnuta mjesta, ubijajući izraelske zarobljenike zajedno s borcima Hamasa. Izraelskoj vojsci bio je potreban gotovo cijeli dan da vrati izgubljenu teritoriju i osigura područje Gaze.

Nakon Hamasovog napada bez presedana, izraelski aparat za odnose s javnošću pokrenuo je kampanju dezinformacija, s ciljem podsticanja straha i bijesa, i počeo je širiti nepotvrđenu propagandu o zvjerstvima. Ova kampanja, koja uključuje priče o bebama "koje su u velikom broju obezglavljene", "spaljene" i "okačene na konpac za sušenje odjeće", pomogla je preobraziti šok izraelske javnosti u genocidni tribalizam i skrenula je pažnju sa izraelskih političkih, obavještajnih i vojnih grašaka, koje su zapravo i utrle put za ovaj napad. Ova kampanja također je pomogla vladi da prikupi ključnu podršku javnosti za masovnu mobilizaciju rezervnih jedinica, koja je učinila kopnenu invaziju na Gazu punog obima mogućom.

Ne možemo ne promatrati povijest kroz prizmu naših najdubljih uvjerenja.

Nigdje to nije očitije nego u načinu na koji ljudi gledaju na Hitlera i Treći Reich: mi napadamo svoje prethodnike zbog hiper-složene ere koja dopušta gotovo beskonačan broj kutova, i kao magijom, cijela se stvar posloži u zgodnu malu pripovijest.

I tako će ljevičari tvrditi da je Hitler bio samo konzervativac na steroidima, i vidite, tamo konzervativizam neizbježno vodi.

Marksisti će tvrditi da su nacisti zapravo bili samo reakcija kapitala na inače neizbježnu proletersku revoluciju, stoga odgađajući komunističku utopiju putem dogovora između industrijalaca, junkera i zapadnih bankara.


Konzervativci tvrde da je nacizam zapravo bio samo komunizam, jer zar ne znate, postoji "S" u "NSDAP."¹

Revizionisti ovome daju dodatni zaokret tvrdeći da pravi negativac u cijeloj ovoj priči nije bio Hitler, već Staljin: on je bio taj koji je započeo Drugi svjetski rat time što je prisilio Hitlera.

Pitanje toga što čini dobar i vrijedan način življenja za ljudska bića je s nama već stoljećima. Pronalazimo ga u antičkim školama filozofije i to pitanje je naravno ostalo s nama i do danas. Mnogi su ponudili svoje odgovore, o čemu svjedoči pregršt filozoskih i drugih rasprava o toj temi, i znamo da nema jednostavnog crno-bijelog rješenja jer je život dinamičan proces koji od nas zahtjeva da se prilagodimo i promijenimo kurs kako se krećemo naprijed i suočavamo s raznim preprekama.

Jedan primjer metode ili pokušaja da se pronađe odgovor na to pitanje pronalazimo kod američkog filozofa Henrya Davida Thoreaua, u njegovoj knjizi Walden:

Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Nisam htio živjeti ono što nije život, življenje je odveć dragocjeno.

U citatu iznad, Thoreau iznosi svoj razlog zašto je odlučio živjeti u drvenoj kućici pokraj jezera Walden Pond, u blizini grada Concorda, gdje je proveo dvije godine i pisao i razmišljao, između ostalog, o životu, prirodi i tadašnjem društvu. Kroz odmicanje od standardnog načina življenja i poimanja na kraći period, upuštanjem u oblike meditacije i razmišljanja, možda lakše možemo doći do srži onoga što je istinski bitno.

Ono što je potaknulo mislioce poput Thoreaua je shvaćanje da lako možemo protratiti život ako nismo oprezni i onda kad se u konačnici nađemo na samrtnoj postelji, možemo biti puni žaljenja radi izgubljene prilike. Umjesto da smo proveli život u službi nečega istinski vrijednog, možda shvatimo da smo gubili vrijeme.

U prethodnim vremenima bi ta potraga za životom koji je vrijedan življenja bila utemeljena na vrijednostima kao što su istina, ljepota i dobrota, kao i na osjećaju da postoji nešto više iznad nas, osjećaj za transcendentno ili sveto. Sve to je narušeno u modernom dobu jer se na sve to gleda kao na arhaične pojmove koji nemaju temelj u stvarnosti. Oni su odbačeni u ropotarnicu povijesti kao nešto što je zastarijelo i što nije potrebno modernim "probuđenim" pobjedincima. Odviše smo fokusirani na vlastite želje, interese i težnje da bi smo se fokusirali na nešto poput istine, što od nas zahtjeva da prihvatimo da postoji nešto više iznad našeg egoizma. Ideali i vrijednosti ne laskaju našem ponosu i taštini jer nam govore da naše subjektivno gledište nije jedina stvar koja je bitna, i možda su upravo zato danas odbačeni.

Raspršena moć je skrivena moć, skrivena moć je neodgovorna moć, neodgovorna moć je nelegitimna moć, a nelegitimna moć ne zaslužuje vašu pokornost

Tko, ako itko, ili što, ako išta, upravlja stvarima?

Na mnogo načina ovo je pitanje našeg vremena, ono koje nadahnjuje strastvene rasprave diljem ideološkog spektra, s različitim odgovorima koji izviru ne samo s ljevice i desnice, već i iz svakog butika mikroideologije koja urliče u rascjepkanom umu čovječanstva. Disidentski desničari govore o teoriji elite i "Cathedral", novonastaloj menadžerskoj strukturi koja se proteže po institucijama i koja se koordinira s govornim točkama koje teže moći, na način na koji kolonije mrava koriste feromone da hrle prema zalihama hrane. Libertarijanci pripisuju zloćudnu nesposobnost državi i njezinoj glomaznoj birokraciji, te središnjim bankama i njihovim lažnim fiat valutama. Akceleracionisti ukazuju na slijepog idiotskog boga tehnokapitala. Wignati govore o Židovima. Analitičari zavjere upiru prstom u Svjetski ekonomski forum, bankare, obavještajne agencije, reptoide. Kršćani govore o đavlu, gnostici o arhontima. "Woke" brbljaju o nevidljivom čarobnjaštvu sustavnog rasizma, bijelim privilegijama, cisheteronormativnosti, mizoginiji, i svako malo se prisjete svog podrijetla od Marxa i sjete se okriviti kapitalizam.

Kako se bliži kraj 2023., SOTT.net tim želi svim našim čitateljima i pratiteljima miran i sretan Božić, te uspješnu i pustolovnu novu godinu. Uvijek smo zahvalni za stalnu podršku koju dobivamo od ove široke mreže istomišljenika koji tragaju za istinom. Bez vaše podrške ne bi bilo ovog portala, stoga vam hvala. Ako to možete učiniti, razmislite o doniranju (vidite u nastavku) kako bismo vam mogli nastaviti donositi vijesti i stavove koji su važni!

Tekuće Izraelsko šokantno uništavanje Gaze doista je "biblijskih" proporcija. Izraelski režim već je ubio više Palestinaca u proteklih šest tjedana nego što ih je ubio tijekom Nakbe ("katastrofe") koja je u početku "oblikovala" Izrael u 1948.-1949. Kažemo "biblijski" ne samo zato što izgleda da će, poput rata u Ukrajini, generirati još jedan val izbjeglica, i ne samo zato što bi potencijalno mogao zapaliti širi bliskoistočni rat. Ovaj je rat 'biblijski' jer zapravo nije rat, već šokantno nehumana, visokotehnološka orgija atavističkog terorizma pokretana umjetnom inteligencijom - opako okrutnog vojnog bombardiranja bespomoćnog civilnog stanovništva.

Idemo sada na trenutak u drugom smjeru, gdje Diogen spominje neobičnu razmjenu u svojoj knjizi Sokratov život.

Za razliku od većine filozofa, on nije imao potrebu putovati, osim kada je trebao ići na ekspediciju. Ostatak života ostao je kod kuće i sve žešće raspravljao sa svakim tko bi s njim razgovarao, s ciljem ne da promijeni svoje mišljenje, već da dođe do istine. Kažu da mu je Euripid dao Heraklitovu raspravu i pitao ga je za mišljenje o njoj, a da je njegov odgovor bio: "Dio koji razumijem je izvrstan, kao i, usuđujem se reći, dio koji ne razumijem; samo bi za to bio potreban delski ronilac."^[1]

U ovoj smo knjizi vidjeli kako su virusi koje generiraju kometi sveprisutni, stari i, u većini slučajeva, korisni. Više od toga, otkrili smo kako virusi obilježavaju evolucijske skokove, ali na civilizacijskoj razini i fundamentalnije na razini specijacije. U tom smislu, virusi su više od života; oni su pokretači života i njegove evolucije.

U ovom trenutku pojavljuje se jedno očito pitanje: "Kako virusna DNK uspijeva oblikovati nove složene oblike života?" To će biti središnja tema moje četvrte knjige pod nazivom "DNK, biofotoni i informacijsko polje".

Mainstream znanost postulira da je DNK kod koji kontrolira sintezu proteina - gradivnih blokova života.

Različita DNA → različiti proteini → različita morfologija. To je jednostavan proces, ali je li istinit?