Studija sifilisa u Taskigiju se često navodi kao jedan od najvećih etičkih prekršaja u zdravstvenim istraživanjima, odnosno kršenja poverenja između pacijenta i lekara prilikom kliničkih studija u SAD.

sifilis experiment
© CDC / SCIENCEPHOTO / PROFIMEDIA
Studija sifilisa u Taskigiju (Alabama) bila je klinička studija koju je sprovodila Služba za javno zdravlje Sjedinjenih Država između 1932. i 1972. godine. Cilj istraživanja je bio da se utvrde efekti sifilisa ako se pacijenti koji ga imaju ne leče.

Studija sifilisa u Taskigiju se često navodi kao jedan od najvećih etičkih prekršaja u zdravstvenim istraživanjima, odnosno kršenja poverenja između pacijenta i lekara prilikom kliničkih studija u SAD.

Nakon što je otkriveno šta se dešava u Taskigiju, javnost i naučna zajednica su bili zgroženi. Studija sifilisa u Taskigiju je dovela do Izveštaja Belmont i stvaranja Nacionalnog odbora za humanistička istraživanja i stvaranja Odbora za reviziju institucija.

Kako je sve počelo?

Eksperiment u Taskigiju započet je 1932. godine. Sifilis je tada bio neizlečiva bolest koja je uzrokovala veliki broj smrti godišnje, naročito među siromašnima. Nepostojanje efikasne terapije tih godina bilo je posledica malo podataka o samoj bolesti, te je Služba za javno zdravlje Sjedinjenih Država odlučila da sprovede studiju kako bi je bolje razumeli.

Za učešće u studiji se u startu dobrovoljno prijavilo 600 muškaraca crnačke populacije. Svi su poticali iz nižih slojeva društva, a organizatori studije su im obećali besplatno lečenje, hranu i osiguranje za njihove porodice.

Od 600 ispitanika, 399 je bilo zaraženo sifilisom, a 201 osoba je bila zdrava i u studiji su učestvovali kao kontrolna grupa. Ispitanicima ni u jednom trenutku nije rečeno da boluju od sifilisa i da će za tu bolest dobiti lekove. Ispitanicima je rečeno da će dobijati lekove protiv izmišljene bolesti poznate u to vreme kao "loša krv".

Naučnici su zaključili da time ne bi stvarno naškodili učesnicima, jer je ionako bilo malo verovatno da će dobiti terapiju. Štaviše, verovali su da će ono što budu otkrili koristiti celom čovečanstvu.

Tako je započeo eksperiment u Taskigiju, u početku kao epidemiološka studija koja bi trebalo da traje samo 6 meseci. U to vreme se verovalo da bolest različito utiče na ljude na osnovu etničke pripadnosti, pa su birani samo afroamerički učesnici. Plan je bio da nakon šest meseci bez lečenja - ispitanici budu lečeni metodama koje su tada bile dostupne.

Međutim, ubrzo nakon što je eksperiment započet, sredstva namenjena za njegovo sprovođenje su povučena. Istraživači koji su očajnički želeli da nastave sa proučavanjem, odlučili su da promene njegovu prirodu i iskoriste ga za otkrivanje dugoročnih efekata sifilisa kada se ne leči.

sifilis experiment
© WIKIMEDIA COMMONS/NATIONAL ARCHIVESUzimanje krvi tokom studije
Početak problema

Kako u trenutku započinjanja eksperimenta nije postojala nijedna u potpunosti efikasna terapija za lečenje sifilisa, svi podaci dobijani tokom ispitivanja bili su transparentni i dostupni. Međutim, to se promenilo otkrićem da bi penicilin mogao lako, brzo i bez nuspojava da okonča bolest.

Kako bi nastavili svoje istraživanje, istraživači uključeni u eksperiment su učinili sve da spreče svoje učesnike da dobiju lek.

Na primer, tokom Drugog svetskog rata 250 učesnika studije je regrutovano za vojsku Sjedinjenih Država; ali pošto su bili zaraženi bolešću, morali su da se podvrgnu tretmanu penicilinom pre nego što pristupe svojim jedinicama. Međutim, pripadnici Službe za javno zdravlje (SSP) sprečili su da se to dogodi.

Nešto slično dogodilo se 1947. godine, kada je vlada Sjedinjenih Država napravila nekoliko kampanja za iskorenjivanje sifilisa i otvorila centre za brzo lečenje u kojima je svako mogao da dobije lečenje penicilinom.

Da bi sprečili ispitanike da odu u neki od centara, naučnici su im govorili kako oni već primaju lek - iako su zapravo dobijali placebo.

Pojava prvih kritičara

Prvi naučnik koji se otvoreno suprotstavio eksperimentu u Taskigiju bio je Irvin Šac, lekar iz Čikaga. Šac je 1965. godine pročitao članak o studiji i odlučio da piše istraživačima i kaže im da je eksperiment neetički i nemoralan.

Istraživači iz Taskigija su ignorisali njegovo pismo. Ali ubrzo su kritike počele da se nižu. Na primer, 1966. naučnik Peter Bukstun je pisao komisiji zaduženoj za eksperiment i tražio da se prekine. Međutim, Centar za kontrolu bolesti je ponovo potvrdio nameru da nastavi istraživanje do kraja.

Nakon što su odbijeni zahtevi još nekoliko ljudi, 1972. Bukstun je izašao u javnost, a priča je objavljena u Vašington staru i Njujork tajmsu. Senator Edvard Kenedi je tada zatražio proveru eksperimenta.

Tako je u leto iste godine komisija stručnjaka ispitala uslove istraživanja i odlučila da se radi o studiji koja je u suprotnosti sa etikom, kao i da nije opravdana na medicinskom nivou. Senat naredio prekid studije.

Kraj studije sifilisa u Taskigiju

Кada je studija konačno zatvorena 1972. nakon 40 godina, 74 učesnika od početnih 600 je još uvek bilo živo. Od 399 ljudi koji su na početku studije imali sifilis, 28 je umrlo od ove bolesti, a još 100 je umrlo zbog komplikacija povezanih sa sifilisom. Takođe, 40 supruga ispitanika je bilo zaraženo, a devetnaestoro dece je rođeno sa sifilisom.

Kao deo nadoknade za nekoliko učesnika koji su preživeli, vlada Sjedinjenih Država morala je da plati 10 miliona dolara (što je ekvivalent od oko 51 milion danas) i obećala da će pružiti besplatno lečenje i preživelima i članovima njihovih porodica.

Pored toga, da bi sprečio da se slične situacije ponove u budućnosti, Kongres Sjedinjenih Država je 1974. godine stvorio komisiju za proučavanje i regulisanje bilo koje vrste naučnih studija u zemlji u kojoj učestvuju ljudi.

Mnoge studije koje su sprovedene u prošlom veku rađene su bez izričitog pristanka njihovih učesnika koji su često dovođeni u opasnost, kako bi se došlo do podataka.

Zbog skandala koji su izazvali ovaj i drugi slični eksperimenti, danas je sprovođenje eksperimenata u kojima učestvuju ljudi mnogo kontrolisanije.

Da bi studija ovog tipa uopšte bila odobrena, mora da prođe niz vrlo strogih kriterijuma osmišljenih da spreči da učesnici na bilo koji način budu oštećeni ili dovedeni u zabludu.