"[Želim] bolju edukaciju vezano uz seks i za dječake i za djevojčice, [i] informacije o pornografiji, te kako ona utječe na štetno seksualno ponašanje."

Ovo su riječi petnaestogodišnje tinejdžerice Lucy, jedne od 600 mladih žena i djevojčica iz Australije koje su sudjelovale u tek objavljenoj anketi organizacije Plan Australia and Our Watch. Anketa, koju je proveo Ipsos, prikupila je odgovore od djevojaka i mladih žena između 15-19 godina iz svih država i teritorija Australije.

U izvješću ankete, nazvane Don't send me that pic [Ne šalji mi tu fotografiju; op. prev.], sudionice su izvijestile da je seksualno zlostavljanje i uznemiravanje na internetu dostiglo razinu endemije. Više od 80% je reklo da je neprihvatljivo da im dečki zahtijevaju gole fotografije.

Seksualno zlostavljanje i uznemiravanje je dio svakodnevnog života za mnoge djevojke. Mladi ljudi sve više otvoreno govore o tome koliko je ovakva praksa povezana s pornografijom - što je i dobro, jer imaju toliko toga za izgubiti.

Pornografija modelira i kondicionira seksualno ponašanje i stavove mladića, a djevojke su prepuštene sebi i ostavljene bez informacija kako se obraniti od ovih pornografijom zasićenih mladića.

Ambasador Njemačke u Turskoj Martin Erdman pozvan je u Ministarstvo spoljnih poslova Turske zbog satiričnog filma prikazanog na nemačkoj televiziji, objavio je časopis „Špigl“ pozivajući se na sopstvene izvore.

Emisija „Ekstra 3“ prikazana je na prvom kanalu njemačke televizije NDR 17. marta. Ona je sadržala satirični video posvećen politici predsjednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana.

Autori dvominutnog filma uglavnom su ismijavali želju političara da „živi na visokoj nozi“ i ograničavanje slobode štampe i principa demokratije u zemlji.

„Novinar koji piše nešto što se ne sviđa Erdoganu sledećeg dana se nađe iza rešetaka“, govori se, između ostalog, u filmu.

Emisija „Ekstra 3“ se redovno emituje na drugom kanalu NDR.

„Špigl“ ne navodi detalje razgovora predstavnika Ministarstva spoljnih poslova Turske sa njemačkim ambasadorom. Časopis samo navodi da je sastanak bio dug.

U četvrtak je obeležena 17. godišnjica NATO agresije. U četvrtak je Haški tribunal osudio prvog predsednika RS Radovana Karadžića na 40 godina zatvora, pored ostalog, i zbog genocida u Srebrenici — zločina koji je SAD poslužio da formuliše doktrinu R2P koja će potom biti iskorišćena kao paralegalni osnov za „humanitarne“ vojne intervencije u svetu.

Tim povodima, „Sputnjik intervju“ se bavio američkim globalnim intervencionizmom i humanitarnim bombardovanjima. Da li je američka spoljna politika vođena visokim moralnim načelima, ili se tim moralnim načelima i humanitarnim pobudama samo sakrivaju američki interesi kao glavni uzročnik njihovog intervencionizma? O tome su za Sputnjik govorili predsednik NVO Istorijski projekat Srebrenica Stefan Karganović i docent na Pravnom fakultetu u Beogradu Miloš Jovanović.

Da li su nas Amerikanci 1999. godine bombardovali zato što su humani, kako bi sprečili naše zločine nad Albancima, ili pak, kao što su nekoliko godina kasnije naveli Strob Talbot (zamenik američkog državnog sekretara u administraciji Bila Klintona) i njegov saradnik Ed Noris, intervencija nije imala veze sa Albancima, već je izvedena zato što Srbija nije želela da sprovede „zahtevane društvene i ekonomske reforme“?

Serija tragičnih događaja na Bliskom istoku i Evropi navodi na pitanje u kojoj meri su oni rezultat spontanih procesa, a u kojoj meri su veštački izazvani. Prema jednoj teoriji, danas u svetu je u toku geopolitička borba, u kojoj se radi ostvarivanja određenih političkih i ekonomskih interesa, prema ciljanim državama koriste različita sredstva teorije “kontrolisanog haosa”.

U jednoj analizi koja obrađuje odnos teorije haosa i državne strategije, tvrdi se da je nastojanje velikih sila da se u svetu ostvari stabilnost zapravo pogrešno, jer je međunarodno okruženje odličan primer haotičnog sistema.
Prema tom izvoru, svet je predodređen da bude haotičan, jer mnogi učesnici politike imaju različite ciljeve i vrednosti. Svaki akter u nestabilnim političkim sistemima stvara energiju sukoba, koja može da prouzrokuje stvaranje kritične situacije u nekoj državi, i može da dovede do njene neizbežne kataklizmičke reorganizacije.

Prema ovoj teoriji, kontrola ovakvih procesa unutar jedne zemlje omogućava velikim silama da ostvare svoje interese, osiguraju svoju bezbednost i predstave se kao “ostrvo mira” u okeanu kontrolisanog globalnog haosa. Stoga, velike sile treba da gledaju na haos kao na izvor mogućnosti, i da ne teže iluzornom cilju globalne stabilnosti.

Sankcije kao osveta za Krim: Američki planovi koji su bili uništeni prije 2 godine

Krim se s razlogom uspoređuje s nosačem aviona - oni koji kontroliraju poluotok mogu nadzirati teritorije svih zemalja crnomorskog bazena. Turske, Bugarske, Rumunjske, Gruzije, Ukrajine, Rusije. Dobro, Rusija sada sama nadzire cijelo to područje. Međutim, da se prije dvije godine, zahvaljujući narodnom referendumu, Krim nije povratio ruskom kopnu, danas je mogao isticati zvijezdama osutu zastavu.

Cjelokupno financiranje Majdana u Ukrajini bilo je vođeno jednim posebnim ciljem, za koji State Department SAD-a nije štedio ni kovčega s dolarima, niti kolačića od gospođe Nuland - Krimom. Američki sustav raketne odbrane na Krimu ostavio bi svu južnu i jugozapadnu Rusiju bez mogućnosti upotrebe balističkih raketa koje služe kao sredstvo odvraćanja takozvanog preventivnog američkog nuklearnog udara. Nije nikakva slučajnost da je silno razvikani projekt zajedničke europske protubalističke zaštite, koji je užasno kidao živce našim političarima i vojsci, potpuno splasnuo nakon što je ponovno uspostavljen status quo na Krimu.

Amerikanci su silno željeli Krim. Možda ne kao 53. saveznu državu SAD-a, ali kao vojnu bazu s brojnim mogućnostima - sasvim sigurno. I unaprijed bi platili brzo osiromašenom Kijevu za narednih 100 godina, dostatno da ušutkaju vladu i Majlis [krimski 'parlament' Tatara, op. prev.], te da obuzdaju turske apetite za poluotokom.

Dne 13. veljače 2014. godine, kada su na Majdanu gorjele gume i pripadnici Berkuta, eskadrila mornarice SAD-a predvođena nosačem aviona 'George Bush', koji je na palubi imao 90 zrakoplova i helikoptera, popraćen sa 16 ratnih brodova i tri nuklearne podmornice, isplovila je iz Norfolka za Egejsko more. Deset dana kasnije, kada je predsjednik Janukovič svrgnut s vlasti u Kijevu, eskadrila je kroz Bospor ušla u Crno more.

Njen daljnji kurs bio je plotiran prema obalama Krima, gdje su se američki mornari nadali duž zidova baze ruske crnomorske flote ugledati zastave osute zvijezdama i mlade krimske djevojke, odjevene u izvezene kratke suknje, koje ih pozdravljaju kruhom i solju. No, Amerikanci nikada ne ugledaše krimske obale - nije im iskazana dobrodošlica. "Pristojno ljudstvo" se već pojavilo na Krimu, a ruska je mornarica izvodila pomorske vježbe u blizini.

Ovaj dokumentarni film prikazan na nemačkom prvom kanalu (ADR), 8. februara 2011., razotkriva frapantne medijske manipulacije koje su trebale da stvore izgovor za bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine.

Pre 17 godina u selu Račak, 15. januara 1999. godine, ubijeno je 40 ljudi. Voker, šef misije OEBS-a na Kosovu, označio je kao žrtve albanske civile, a kao počinioce zločina srpske snage. Operacija u Račku, sukob srpske policije i samozvane "Oslobodilačke vojske Kosova", bila je inicijalna kapisla za odluku o bombardovanju tadašnje Jugoslavije. Tadašnji američki predsednik Bil Klinton je tada izjavio: "Treba da zapamtimo ono sto se dogodilo u Račku... nevini ljudi, žene i deca su odvedeni iz svojih domova u jednu jarugu, prisiljeni da kleknu u prašinu i pokošeni paljbom."

Ključnu ulogu odigrao je šef Verifikacione misije OEBS-a Vilijem Voker, koji je na licu mesta, pre ikakve istrage, izjavio da su u Račku vladine snage počinile masakr nad nedužnim civilima. Zapadni zvaničnici i štampa prihvatili su Vokerovu verziju kao jedinu i zvaničnu.

Član medjunarodne istražne komisije Helena Ranta u svojoj biografiji navela je da je izveštaj o dogadjajima u Račku pisala pod pritiskom tadašnjeg šefa misije OEBS-a na Kosovu Vilijama Vokera.

Za bombardovanje Srbije 1999. godine odgovoran je tadašnji ministar odbrane Nemačke Rudolf Šarping jer je lažno predstavio pobunjenike Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) kao civilne žrtve, rekao je član misije OEBS-a Hening Henš u ispovesti pred kamerama.

„Srbija je bombardovana zbog laži tadašnjeg ministra odbrane Nemačke Rudolfa Šarpinga“, po tvrdnjama Henša koji je bio svedok dogovora posle kojeg je usledila NATO agresija na Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ).

Svedok posmatrač OEBS-a lično je prisustvovao uviđaju u Rugovu, gde se desila borba između srpskih policijskih jedinica i pripadnika OVK.

Vazdušni udari na SRJ trajali su 78 dana, a okončani su u prvoj polovini juna 1999. godine potpisivanjem Kumanovskog sporazuma.

Nemački fotograf dokazao - masakra nad Albancima nije bilo!

Hening Henš (Henning Hensch) iz Lutjenburga (Lütjenburg) je mnogo razmišljao u zadnjih 12 godina. On je na Kosovu postao deo događaja koja je pokrenula celu Njemačku. Jednog događaja sa kojom je cela Njemačka prevarena, kaže on. Hening Henš je bio policajac. On je mnogo video pre 29. januara 1999. u kosovskom mestu Rugovu, ali tako nešto još ne.

Pre svega nije verovao da ovaj događaj može tako biti protumačen par meseci kasnije. Rudolf Šarping (Rudolf Scharping), tadašnji ministar odbrane, koristo je slike iz Rugove. Kao dokaz za masakar Srba nad nedužnim kosovskim Albancima. Ipak, za Heninga Henša, slike ne dokazaju masakar već prikaze sukoba. Međutim to nije odgovaralo državnoj vlasti.

Obilje informacija kojima smo svakodnevno bombardovani doprinosi utisku da smo dobro informisani. Jedan britanski sociolog je, početkom devedesetih godina prošlog veka - dok još nije bilo ni interneta, primetio da je svaki seljak danas bolje informisan od predsednika bilo koje vlade pre sto godina. No, dobra informisanost ne znači nužno da bolje poznajemo svet koji nas okružuje. Jedan švedski autor je desetak godina kasnije pronicljivo primetio da obilje informacija nije dovelo do bolje obaveštenosti, već do veće zbunjenosti stanovništva.

Živimo u vreme kada našim postupcima upravlja fragmentirana misao, a ne celovita zamisao. Zbog toga se sve češće dešava da na probleme reagujemo tek kada se pojave. Tada njihovo rešavanje postane obično nemoguće ili veoma skupo. Iznova nas iznenađuju događaji koji post festum izgledaju tako očekivano. Da stvar bude gora, institucije koje su nadležne (a i plaćene) da umesto nas prate i preventivno reaguju na velike probleme ponašaju se na sličan način. Deluje, na primer, potpuno neverovatno da je EU počela da se bavi problemom izbeglica tek pre šest meseci, mada rat u Siriji traje već šestu godinu. Danas deluje sasvim logično da su ljudi koji su izgubili domove i nadu da će se rat ikada završiti krenuli u potragu za životom koji im nudi bar malo više od pukog preživljavanja u izbegličkom kampu. No, uprkos tome, u razvijenim zemljama izostalo je strateško planiranje odgovora na najverovatniji ishod izbegličke krize.

Danas se ponavlja gotovo identičan scenario. Glavne vesti u vezi sa izbeglicama jesu da je takozvana balkanska ruta zatvorena. Svakodnevno smo bombardovani informacijama o vraćanju izbeglica koji pokušavaju da uprkos kontroli pređu granice, razdvajanju takozvanih ekonomskih migranata i ljudi sa ratom ugroženih područja, krijumčarima koji za veliki novac prevoze nevoljnike i mnoštvom drugih senzacionalnih, a zapravo, beznačajnih stvari.

U svakom slučaju, šalje se umirujuća ali pogrešna poruka da Evropa može da odahne. (Umesto izbeglica udarna vest ovih dana je delimično rusko vojno povlačenje iz Sirije, što, opet, van celovitijeg konteksta ostaje jedna u nizu fragmentarnih informacija.) Jedino što izostaje jeste promišljanje celine izbegličke problematike. Danas u svetu, prema podacima UNHCR, više od 60 miliona ljudi ima izbeglički status. Naravno, broj onih koji su životno ugroženi mnogostruko je veći. Postoje bar tri izvora prisilnih migratornih tokova. Ratovi, koji sve više pogađaju civilno stanovništvo, samo su jedan od tih izvora. Život u bedi ispod granice apsolutnog siromaštva nije ništa manje prisilan motiv migracija, a ništa više nije pogrešno nego te ljude nazivati ekonomskim migrantima. Ekonomski migranti su oni koji zarad veće plate ili napretka u karijeri menjaju mesto boravka. Ljudi ugroženi nemaštinom koji iz razloga egzistencijalnog opstanka tragaju za bilo kakvim poslom nisu ekonomski već prisilni migranti, na isti način kao i izbeglice koje glavu spasavaju od bombi. Najzad, sve više ljudi je prisiljeno da napušta svoje prebivalište usled ekoloških i klimatskih promena. Procene su da već danas više od milijardu ljudi nema pristup pijaćoj vodi, a situacija postaje sve gora. Ukratko, ratovi, beda i ekološka devastacija usmeravaće sve veći broj ljudi ka razvijenim područjima. Drugačije rečeno, situacija sa izbeglicama je tek privremeno rešena, a ono što danas zovemo izbeglička kriza uskoro će postati trajno stanje.

Jesse Hughes, pjevač i gitarist grupe Eagles od Death Metal, čiji je koncert pretvoren u krvoproliće nakon terorističkih napada u Parizu, izjavio je kako sumnja da je napad u Bataclanu bio dogovoren s osobljem dvorane.

'Osiguranje mi je odmah bilo sumnjivo. Tip zadužen za osiguranje iza pozornice izbjegavao je poglede i uopće mi se nije svidio. Rekao sam promotoru da ga se makne od tamo, a poslije sam doznao da se tu večer nisu pojavila šestorica ili više zaštitara koji su bili ranije dogovoreni', rekao je Hughes u razgovoru za Fox.

Podsjetimo, u trenutku dok su kalifornijski rokeri svirali, napadači su otvorili vatru na posjetitelje koncerta te su pobili 90 ljudi.

Također, Hughes je rekao kako je vidio da su napadači pustili trojicu posjetitelja da napuste dvoranu, što samo pojačava njegovu teoriju da je krvoproliće bilo dogovoreno i da su napadači imali pomagače unutar Bataclana.

Frontman Eaglesa u razgovoru se osvrnuo i na kontroverzne izjave koje je dao o pravu na nošenje oružja. 'Ne želim biti odvjetnik zagovornika nošenja oružja i ne želim ići uokolo i pucati na ljude. Ali neću ni dozvoliti da loši momci pucaju po mojim ljudima i neću da mene netko upuca', zaključuje Hughes.

(Govor iz Rima pred talijanskim parlamentom na dan 29. siječnja 2016. godine)

Prijatelji i drugovi, velika je čast biti ovdje - u zastupničkom domu talijanskog parlamenta.

Prije godinu dana vozio sam se kroz dolinu Bekaa u Libanonu. Promatrao sam situaciju u tamošnjim izbjegličkim kampovima. Približavala se zima, a planine na libanonsko-sirijskoj granici su bile prekrivene snijegom. Bilo je hladno, vrlo hladno.

Nekih 20 minuta nakon napuštanja Baalbeka, ugledao sam izuzetno skromni improvizirani izbjeglički logor koji se doslovce dizao iz ceste, usred ničega.

Zaustavio sam se. Zajedno sa svojim tumačem sam ušao u njega, te sam se upustio u razgovor s nekoliko ljudi.

Situacija je bila očajna. Djeca su bila gladna, te se nisu mogla registrirati u škole ni uz pomoć UNHCR-a, niti uz pomoć libanonske vlade koja se u to vrijeme gotovo srušila. Brojne elektroničke kartice za hranu koje su dali imigrantima nisu funkcionirale. Nisu se nudile radne dozvole, a bez odgovarajuće dokumentacije nisu se mogle koristiti usluge lokalnih socijalnih službi. Ukratko, bila je to potpuna katastrofa.