Prošlog smo rujna objavili u okvirnim crtama analize koje je napravio ruski istražitelj Vladimir Shalak o skrivenim aspektima twitterske kampanje koja je trebala namamiti izbjeglice s Bliskog istoka u Njemačku. Nakon što je pregledao 19 tisuća tweetova, Shalak je tvrdio kako je veliki egzodus prema srednjoj Europi umjetno stvoren i to od strane aktera van Europe. Posljednji val nasilja povezan s migrantima u brojnim europskim gradovima tijekom novogodišnje noći je izazvala još jednu intenzivnu anti-Merkel kampanju u Njemačkoj i na društvenim mrežama, te je omogućila dodatne podatke u Shalakovom podrobnom istraživanju.

U daljnjem tekstu podijeliti ćemo s vama preliminarne rezultate. No, prije nego to učinimo, pogledajmo dvije slike koje demonstriraju drastične promjene njemačkoga javnog mnijenja o pitanju izbjeglica koje su se dogodile u nepuna četiri mjeseca.

Zadnjih mjeseci sve više i više osjećam, iako to može biti teško za povjerovati, da se naš svijet udaljava od naizgled beskrajnih ratova. No, nemojte krivo pomisliti, jer nismo uopće vidjeli kraj ratova. Međutim, dinamika i energija rata se mijenja. S umišljenošću i žurbom, takozvani zapadnjački svijet baca drvlje i kamenje - sve što može dohvatiti svojim krvavim rukama - poput razmaženog djeteta koje baca stvari u divovskom napadu bijesa, pokušavajući osporiti ovu realnost nad kojom svake sekunde ima sve manje kontrole. Svijet se sve više odmiče od ratova, od, ako vam je draže, patrijarhalne psihoze kontrole - matrice straha, srama, krivnje, bijesa i mržnje. U okrilju onoga što smo mi na Zapadu egoistično nazivali Istok, se pojavljuje konstrukcija, građenje novih projekata kako bi se podigao sektor čovječanstva koji je ignoriran više od tisuću godina. Ova pozitivna transformacija je nešto, što bi moglo spasiti naše čovječanstvo od masovne smrti i destrukcije koje neki na Zapadu tako revno priželjkuju za sve nas.

Želio bih ovo ilustrirati s nedavnim razvojem onoga što se prije nekoliko stoljeća nazivalo "zhōngguó" ili "centar civilizacije". Uskoro bi to ponovno mogao i postati ako Kina, Rusija i druge euroazijske nacije nastave sa sadašnjim trendovima.

Kina se kreće naprijed s impresivnim nizom velikih međunarodnih infrastrukturnih projekata, uključujući s Rusijom i drugim državama Euroazijske ekonomske unije, čak i u suradnji s Europskom unijom. Peking je, uz uobičajenu kinesku brzinu, povezao svoje gospodarstvo kopnenim i plovnim putevima s cijelom Euroazijom, od Istočnog kineskog mora do Crnog mora, od Malačkog prolaza do Finskog zaljeva, te do Pireja u istočnom Sredozemlju.

Britanija je imala više razloga od Rusije da ubije bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinjenka, izjavio je njegov brat Maksim koji takođe tvrdi da su navodi o umešanosti ruskog predsednika Vladimira Putina kleveta.

Rezultati istrage o smrti Litvinjenka, koji je preminuo u Londonu 2006. pošto je popio čaj otrovan radioaktivnim polonijumom, a koje je juče obelodanio britanski sudija Robert Oven, ukazuju na to da je ruski predsednik Vladimir Putin "verovatno odobrio" plan ruske bezbednosne službe FSB o ubistvu Litvinjenka.

Maksim, koji živi u Italiji, kaže da je "smešno" okriviti Kremlj za ubistvo i da su britanske bezbednosne službe imale motiv za ubistvo.

Navodi su "klevetanje" Putina, kaže Maksim i objašnjava da njegov brat ne samo da nije bio državni neprijatelj već je nameravao da se uskoro vrati u Rusiju i da je kontaktirao svoje stare prijatelje.

Prema njegovim rečima, cilj navoda je sve gori publicitet ruske vlade, piše britanski "Miror".

On takođe kaže da Aleksandar Litvinjenko nije bio špijun koji je radio za ruske ili britanske službe, već da je "više bio kao policajac".

"Aleksandar je učestvovao u operacijama borbe protiv organizovanog kriminala kao što su ubistva i trgovina oružjem, ali nije znao nikakve državne tajne", tvrdi Maksim.

Kako ističe, "zapadni mediji su ga proglasili špijunom", a britanski nalazi obelodanjeni 10 godina posle njegove smrti imaju za cilj pritisak na rusku vladu.

Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih ljudi na svijetu nikada nije bio veći, pokazuje novo istraživanje Oxfama. Frapantni podaci pokazuju da 62 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje jednaku količinu bogatstva kao i pola svjetske populacije, dakle oko 3,7 milijardi ljudi!

Istraživanje Oxfama tempirano je taman prije okupljanja super-bogatih ljudi na godišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u švicarskom Davosu i poziva na hitnu akciju u vidu okretanja trenda koji kaže da 1% svjetske populacije posjeduje bogatstva koliko i preostalih 99 posto.

Istraživanje kaže da je bogatstvo najsiromašnijih 50% svjetske populacije palo za 41% između 2010. i 2015. godine, iako je populacija svijeta u međuvremenu narasla za gotovo 400 milijuna ljudi. U istom periodu se bogatstvo 62 najimućnijih ljudi povećalo s 500 milijardi dolara na 1.76 bilijuna dolara. Prije pet godina, 388 najbogatijih ljudi posjedovalo je koliko i 50% svjetske populacije - danas samo 62, što je preduhitrilo čak i procjene Oxfama u kojem su predviđali da će se to dogoditi tek sljedeće godine.

Glavni šef ove britanske humanitarne organizacije Mark Goldring o zapanjujućim je podacima rekao: "Naprosto je nedopustivo da najsiromašnija polovica svjetske populacije ne posjeduje više od malene grupe super-bogatih koje možete nagurati u jedan autobus! U svijetu gdje jedna na devet osoba liježe gladna svaku večer ne možemo si dopustiti da bogatiji dobivaju još više nego prije."

Prijevod: Sott.net

WBAI: U proteklom desetljeću, Amerika je tiho proširila svoju vojnu prisutnost u cijeloj Africi. Povedite nas tamo za početak i educirajte nas.

Eric Draitser: Posljednje desetljeće je dobar vremenski okvir za razgovor o tome jer je došlo do takvih značajnih promjena u smislu onoga što se dogodilo na kontinentu Afrike, te u smislu kako su Sjedinjene Države i njihov vojni establišment odgovorili na to. Ljudi se možda sjećaju, ili se možda u stvari i ne sjećaju, da smo još 2007. godine krajem Bushove administracije imali osnivanje takozvanog Afričkog zapovjedništva (AFRICOM) američke vojske. Od svojih skromnih početaka, da tako kažemo, u smislu "kooperativnih aranžmana sigurnosti" i "protuterorizma", AFRICOM se tiho proširio i postao vojna prisutnost SAD-a diljem kontinenta, koju SAD koristi za sve vrste ciljeva. Naime, američki vojni establišment se umetnuo u gotovo svaku zemlju na kontinentu, s izuzetkom dvije (Zimbabvea i Eritreje).

I tako su, iako to ne dobiva mnogo medijske pozornosti, iako to ne dobiva mnogo eksponiranosti, Sjedinjene Države vojno duboko prodrle u Afriku, i izravno sudjeluju u svim važnim sukobima na kontinentu. Bilo da želite razgovarati o ratu SAD/NATO-a u Libiji 2011. godine, Sjedinjene Države su bile najvažniji dio tog sukoba. SAD je duboko angažiran u zapadnoj Africi, i u pogledu takozvanih protuterorističkih operacija protiv Boko Harama, i po tome što je glavni sudionik u sukobima oko korita jezera Čad. Duboko su prodrli u Sahel regiju s protuterorizmom i nadzorom. I mogli bismo nastaviti s nabrajanjem. Stvar je u tome da gdje god da pogledate u Africi, američka vojska je već tamo.

Novi dokumentarni film "Svetski poredak" ekskluzivno je emitovan na ruskom televizijskom kanalu Rosija 1, a predsednik Vladimir Putin bio je među onima koji su za potrebe filma intervjuisani.

Dokumentarac je podeljen u sedam epizoda: "Pad sistema sa Jalte", "Demokratija: Prva krv", "Tehnologija obojenih revolucija - nasilna demokratizacija", "Evropa kao evropski vazal i Migrantska kriza kao rezultat demokratizacije SAD", "Garancije za stabilan razvoj u svetu - jedinstvo kroz različitost", "Geopolitička borba mora biti civilizovana" i, na kraju, "Interes zemlje iznad svega". Svi delovi su konačno postali dostupni i publici van Rusije i možete ih pogledati u ovom članku.

Kao sagovornik, Putin je i bio najvažniji izvor informacija za dokumentariste. Bilo je reči o gotovo svim svetskim problemima, a ovde ćemo pomenuti samo najvažnije zaključke do kojih je ruski predsednik došao.

Po prvi put u 16 godina, izravna posljedica izbora u Venezueli je bila mirna. Do tada je dan nakon svakih izbora kada su Hugo Chavez, Nicolas Maduro ili njihovi politički saveznici pobijedili bio ispunjen uličnim nasiljem. Nedavno u 2014. godini, 43 ljudi je ubijeno u valu nasilja pod nazivom "La Salida" kao odgovor na pobjedu Madura na predsjedničkim izborima.

Što čini dan nakon izbora 6. prosinca u Venezueli tako jedinstvenim? Na ovim izborima, Ujedinjena socijalistička partija Venezuele (PSUV) je poražena. Oporbene snage koje rutinski pribjegavaju nasilju nisu imale razlog za to - jer je njihov Okrugli stol za demokratsko jedinstvo (MUD) osvojio dvotrećinsku većinu u Nacionalnoj skupštini.

Aktivisti PSUV-a, za razliku od svojih političkih protivnika, nisu odgovorili na poraz bombardiranjem školskih autobusa ili sveučilišta, postavljanjem žica preko raskrižja kako bi odsjekli glave motorista, ili ispaljivanjem municije na ulicama. Poruka Madura i PSUV-a je poziv na smirivanje i nacionalni razgovor o gospodarskim problemima.

Viralna slika koja prikazuje "pothranjeno sirijsko dijete" koje "izgladnjuje" "zla sirijska vojska" je bona fide prijevara. Pojedinosti, kako prenosi libanonski Daily Star ("Izgladnjelo sirijsko dijete" otkriveno da je zapravo djevojčica iz južnog Libanona):

Obitelj djevojčice iz južnog Libanona prikazane na fotografiji koja je postala viralna i koja navodno prikazuje izgladnjelo dijete iz opkoljenog sirijskog pograničnog grada izrazila je ljutnju zbog incidenta.

"Oni su otišli predaleko ovaj put," Rosine Mazeh, baka 7-godišnje Mariannae Mazeh, rekla je za Al-Jadeed iz njihovog sela Tay Filsey u izvješću emitiranom u subotu.

Rekla je da je fotografija njezine nasmijane smeđokose, plavooke unuke izvorno objavljena na Facebook prije tri godine i da su je krivotvorili nekoliko puta u prošlosti pojedinci koji promiču različite namjere.

Nedavno, fotografija je kružila zajedno sa slikama koje prikazuju kostursku figuru za koju je rečeno da pati od neishranjenosti kao rezultat opsade sirijske vojske u gradu Madaya, koji se nalazi nekoliko kilometara istočno od libanonske granice.

Nekoliko drugih slika koje kruže na društvenim medijima i koje su prenijele neke međunarodne novinske agencije koje navodno prikazuju gladovanje u gradu također su otkrivene kako lažne.

Sljedeći put pokušajte sa svjedočenjem u kongresu kćeri kuvajtskog ambasadora sa suzama u očima? To ima stopostotnu stopu uspjeha za opravdavanje lažnih ratova agresije.

Burkina Faso bila je francuska kolonija, koja se do dolaska Thomasa Sankare nazivala Gornja Volta (po rijeci Volta). Nezavisnost od Francuske dobiva 1960.

Državni udari i promjene vlasti postale su učestala pojava, no u hronologiji pučeva, izuzev ovog posljednjeg iz 2014., svakako valja izdvojiti onaj iz 1983. kada je na vlast došao vojni kapetan i marksistički revolucionar Thomas Sankara, čovjek koji je nosio nadimak "Afrički Che Guevara".

Nadimak je nosio s pravom. Sankara je bio jedan od važnijih pan-afričkih teoretičara, simbol afričkog otpora prema pokušajima neokolonizacije i eksploatacije imperijalizma.

Dolazak na vlast Thomasa Sankare

Rođen je 21. decembra 1949. godine u gradu Jako u, tadašnjoj, Gornjoj Volti - francuskoj koloniji u zapadnoj Africi.

Otpočeo je vojnu karijeru sa 17 godina, a prvi put je prisustvovao oružanim narodnim ustancima kada se tokom 70ih godina obreo na Madagaskaru, gdje je kolonijalna vlada ostala pod francuskom dominacijom iako je država postala nezavisna 1960. godine. Tokom vojne obuke, na njega je veliki uticaj imala humanistička misao Ernesta Che Guevare, Fidela Castra i Nelsona Mendele, šta ga je navelo na dublje proučavanje socijalnih teorija Karla Marksa i Lenjina.

Sankara je, 4. augusta 1983. godine, zajedno sa grupom oficira poveo demokratsku narodnu revoluciju u Gornjoj Volti - francuskoj koloniji koja je, uprkos „nezavisnosti”, i dalje trpjela jaram evropskih sila i pljačku multinacionalnih korporacija. Narodni ustanak u Gornjoj Volti je uspio preuzeti vlast. Sa Sankarom kao predsjednikom, država se preimenovala u Burkina Faso. Ime se sastoji od dvije riječi koje kombinuju dva glavna jezika u zemlji. Na jeziku more „burkina” znači čestit, a „faso” otadžbina - iz tog razloga, naziv Burkina Faso bi se mogao prevesti kao 'Zemlja Čestitih'.

U svom vrlo utjecajnom radu "Pad Rima: I kraj civilizacije" (Fall of Rome: And the End of Civilization, op. prev.), Bryan Ward-Perkins piše:

Rimljani su prije pada bili uvjereni kao što smo i mi danas da će njihov svijet postojati vječno... Bili su u krivu. Bili bismo mudri kad ne bismo ponovili njihovu samozadovoljnu opuštenost.

Carstvo kaosa, u današnje vrijeme, se ne bazira na samozadovoljnoj opuštenosti, nego na oholosti - i strahu. Još od početka Hladnog rata ključno pitanje je bilo tko će kontrolirati veliku mrežu trgovačkih puteva Euroazije - ili "jezgru" (heartland, op. prev.) kako je naziva otac geopolitike, sir Halford John Mackinder (1861. - 1947.).

Mogli bismo reći kako je za Carstvo kaosa igra zapravo započela s državnim udarom u Iranu 1953. kojeg je podržala CIA, kada je SAD napokon licem u lice susreo tu slavnu Euroaziju stoljećima umrežavanu Putevima svile, nakon čega je Carstvo odlučno krenulo sve ih pokoriti.

Samo 6 desetljeća kasnije, jasno je da neće biti američkog Puta svile u 21. stoljeću, nego će, baš kao kod drevnih prethodnika, biti kineskog. Nastojanje Pekinga u stvaranju onoga što naziva "Jedan pojas, jedna cesta" je sastavni dio konflikta u 21. stoljeću između propadajućeg Carstva i ujedinjavanja Euroazije. Ključni podzapleti uključuju neprekidno širenje NATO-a i opsesiju Carstva sa stvaranjem ratne zone kod Južnokineskog mora.

Dok strateško partnerstvo Pekinga i Moskve analizira te podzaplete, oligarhijska elita koja zaista upravlja Carstvom kaosa nastoji opkoliti Euroaziju - s obzirom da bi mogli biti uvelike isključeni iz procesa integracije koji se bazira na trgovinskoj razmjeni, gospodarskoj suradnji i naprednim komunikacijskim vezama.

Peking i Moskva jasno uočavaju provokaciju za provokacijom, zajedno s nemilosrdnom demonizacijom. No, neće biti ulovljeni u zamku, jer oboje igraju vrlo dugu igru.

Ruski predsjednik Vladimir Putin diplomatski inzistira da se prema Zapadu treba ophoditi kao prema "partnerima". Međutim, on sam zna, kao što znaju i oni u Kini na određenim pozicijama, kako ovi zapravo nisu "partneri". Ne nakon što je NATO 78 dana bombardirao Beograd 1999. godine. Ne nakon svrhovitog bombardiranja kineskog veleposlanstva. Ne nakon neprekidnog NATO-vog širenja. Ne nakon drugog Kosova u obliku nezakonitog državnog udara u Kijevu. Ne nakon što su zaljevske petrodolarske države-klijenti SAD-a srušile cijene nafte. Ne nakon što je Wall Street organizirao pad rublje. Ne nakon sankcija SAD-a i Europske unije. Ne nakon udara američkih posrednika na Wall Streetu na kineske dionice klase A. Ne nakon neprekidnog zveckanja oružjem u Južnokineskom moru. Ne nakon rušenja Su-24.