Nauka je do danas dokazala da osnovna komunikacija među životinjama postoji - bila ona u obliku pogleda, mirisa ili zvuka. Ipak, istraživači sa Univerziteta u Tel Avivu otkrili su da je, bar kada je u pitanju jedna obični pećinski slepi miš, ova komunikacija veoma jasna.

Ispostavilo se da slepi miševi, kada se okupe u leglu, raspravljaju o tačno određenim problemima.

Neuroekolog Josi Jovel i njegove kolege pratile su grupu od 22 slepa miša vrste "Rousettus aegyptiacus" kroz period od 75 dana. Uz pomoć modifikovanog algoritma prvobitno napravljenog da prepoznaje ljudski glas, naučnici su uneli preko 15.000 različitih zvukova koje ispuštaju slepi miševi. Audio podatke naučnici su zatim povezali sa video snimcima iz legla, kako bi utvrdili da li postoji veza između zvuka i konkretnih situacija.

Naučnici su utvrdili da ne samo da zvuci nisu nasumični, već da se čak 60 odsto njih može analizirati i svrstati u četiri kategorije: prepirke oko hrane, rasprave oko pozicije za spavanje, pozivi za parenje i "svađe" zbog prevelike blizine druge jedinke.

Ono što je najviše iznenadilo naučnike jeste to što se slepi miševi na blago različit način obraćaju različitim jedinkama u grupu, kao što čine i ljudi. S obzirom da su ljudi i delfini do sada bile jedine vrste za koje je poznato da se služe individualnim obraćanjem, otrkiće objavljeno u časopisu "Scientific Reports" može biti od presudnog značaja za dalje istraživanje nemuštog jezika.

Jovel i njegov tim će nastaviti istraživanje ne samo kako bi detaljnije mapirali komunikaciju slepih miševa, več i kako bi utvrdili kako oni uče ovaj jezik i da li se služe istom komunikacijom i kada su izvan legla.

Puno ljudi smatra 2016. vrlo lošom godinom u smislu dnevnih vijesti, ali bez obzira na to, opet se zabilježeno i puno tehnološkog napretka. A ima i ljudi koji su uvjereni, a posebno zbog ogromnih najnovijih dostignuća, da bi već iduće godine mogli imati tehnologiju za prvu pravu komunikaciju između dva mozga.

Koncept telepatije je pojam koji ljudi istražuju već neko duže vrijeme. S obzirom da naši mozgovi rade na jedinstven način, a način na koji mislimo jako utječu iskustava i sjećanja, mozak je uistinu misterij sve do danas.

Međutim, neuroznanstvenici su pretpostavili da, ukoliko možemo shvatiti uzroke mišljenja kod pojedinca, možemo biti u mogućnosti aktivirati određene misli u mozgu. U teoriji, možda ćemo biti u mogućnosti koristiti moždanu aktivnost druge osobe da se te misli aktiviraju u našem mozgu.

New Scientist piše da su istraživači imali dvoje ljudi koji su sjedili u različitim prostorijama i igrali 20 pitanja na računalu, i oni su uspjeli jedno drugome prenijeti odgovore “da” ili “ne” zahvaljujući “EEG kapama” koje prate moždanu aktivnost.

Transkranijska magnetska stimulacija

U drugom članku New Scientist piše da ta metoda, kojE se zove transkranijska magnetska stimulacija, pokreće električnu struju u mozgu druge osobe. A ako ćemo i dalje razvijati tu metodu, mogi bismo čak i doći do toga da zaista otkrijemo o čemu ta druga osoba razmišlja.

Iz sazviježđa Kočijaš, udaljenog oko tri milijarde svjetlosnih godina, stiglo je još šest novih misterioznih signala, javljaju naučnici.

Iako postoje mišljenja da bi kratki radio-talasi mogli biti prirodna astrofizička pojava, pojedini naučnici smatraju da ne treba isključiti mogućnost da su njihovi tvorci tehnološki napredni vanzemaljci. Niz od šest novih signala, od kojih svaki traje po nekoliko milisekundi, otkrili su astronomi sa Univerziteta Mekil u Montrealu uz pomoć teleskopa „Grin bank“ u Zapadnoj Virdžiniji i opservatorija Arecibo u Portoriku.

U studiji nedavno objavljenoj u časopisu „Atrofizikal džurnal“ tim povodom Paula Sholza piše: „Otkrili smo šest dodatnih izboja radio-signala iz ovog izvora: pet uz pomoć teleskopa ’Grin bank‘ na 2 gigaherca i jedan na 1,4 gigaherca iz opservatorije Arecibo, što je ukupno 17 signala iz istog izvora“.

Betelgez, jedna od najpoznatijih zvijezda na noćnom nebu i članica jednako popularnog sazviježđa Orion, okreće se oko svoje ose puno brže nego što su to naučnici očekivali.

Prema posljednjoj studiji objavljenoj u listu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society, Betelgez se okreće znatno brže nego što je pretpostavljano, a razlog bi mogao biti skriven u njegovoj prošlosti.

Naime, postoji mogućnost da je Betelgez "pojeo" zvijezdu veličine našeg Sunca, što je dodatno ubrzalo njenu rotaciju oko svoje ose.

"Okreće se 150 puta brže nego što bi to činila obična zvijezda njene veličine", rekao je autor studije J. Craig Wheeler sa univerziteta u Texasu.

Betelgez je crveni div, od 15 do 25 puta masivniji od našeg Sunca, ali čak 1.000 puta veći. Ipak, Betelgez je relativno mlada zvijezda s obzirom na to da je nastala prije 10.000.000 godina. Poredeći ga sa Suncem koje je staro 4,6 milijardi godina, Betelgez je beba. Ipak, živjet će kraće od Sunca jer će najvjerovatnije eksplodirati u narednih 10.000 godina. Supernova koja će nastati njegovim umiranjem bit će vidljiva sa Zemlje jer je Betelgez od nas udaljen svega 640 svjetlosnih godina.

Upravo zbog njegovih dimenzija očekivano je da se takva zvijezda okreće sporije od svojih manjih "rođaka". Analogija se može naći u plesu balerine na ledu koja se okreće brže ukoliko ruke drži bliže svome tijelu. Ipak, sa Betelgezom to nije slučaj. Naše relativno malo Sunce se okreće brzinom od 6.900 kilometara na sat, dok se znatno veći Betelgez oko svoje ose okreće nevjerovatnom i neočekivanom brzinom od 54.000 kilometara na sat.

Wheeler i njegov tim su kao objašnjenje predložili događaj od prije 100.000 godina koji pretpostavlja Betelgezovo prvobitno širenje i gutanje zvijezde veličine Sunca, što je posljedično ubrzalo njegovu rotaciju.

Iako za takav scenarij nema direktnih dokaza, oko Betelgeza je primijećena materija koja bi mogla predstavljati ostatke "ubijene" zvijezde.

Južna Koreja je napravila ogromnog robota nalik čoveku, koji i hoda kao ljudsko biće, međutim, zbog njegove velike težine ti koraci izazivaju podrhtavanje tla, prenosi AFP. Robota koji je nazvan „Metod 2“ dizajnirao je veteran naučnofantastičnih filmova, a visok je četiri metra i težak jednu i po tonu.

Nezgrapna kreacija u obliku čoveka neverovatno liči na vojne robote iz filma Avatar, a njegovi tvorci tvrde da je prvi takve vrste.

Proizveden je u južnokorejskoj kompaniji za robotiku, na njemu je radilo 30 inženjera, a trebalo bi da se prva testiranja obave u utorak popodne.

„Naš robot je prvi na svetu dvopedalni robot sa posadom i napravljen je da radi u ekstremno opasnim zonama, gde ljudi ne mogu da idu (nezaštićeni)“, rekao je predsednik kompanije Jang Jin Ho.

Ogroman rascep veličine Tasmanije u zemljinoj kori preko smrtonosnog Vatrenog prstena bi mogao izazvati razorne zemljotrese i mega cunamije, upozoravaju stručnjaci.

Potvrđeno je da postoji rascep na morskom dnu, koji je veličine oko 60.000 kvadratnih kilometara i nalazi se preko Vatrenog prstena.

Vatreni prsten je najveća i najaktivnija kriva linija na svetu, koja se proteže od Novog Zelanda, širom istočne obale Azije, preko Kanade i SAD-a, pa sve do južnog vrha Južne Amerike.

Zvuči potpuno neverovatno, ali rezultati najnovijih istraživanja otkrivaju da se u srcu jednog najsušnijih mesta na Zemlji pre između 9 i 25.000 godina nalazilo nešto sasvim drugo. Evo o čemu je reč...

Bezvodna pustinja Atakama, za koju se smatralo da je bila prepreka ranim doseljenicama u Južnoj Americi, možda je sadržala jezera koja su bila dovoljno velika da održe manje ljudske populacije, ukazuje najnovije istraživanje.

Pustinja Atakama u Čileu prostire se 1.000 kilometara duž zapadne obale Južne Amerike. Pustinja se nalazi između dva planinska masiva, što sprečava vodu da dođe do kotlina i slanog zemljišta čineći je najsuvljom lokacijom na svetu, piše Phys.

Međutim, nova istraživanja pokazuju da se voda nekad nalazila u srcu Atakame.

Naučnici su nedavno otkrili ostatke slatkovodnih biljaka i životinja u sedimentima pustinjskih slanih zemljišta: veliko suvo, slano tlo koje obasipa pustinju Atakama. Mnogi od tih poteza se prostiru od 600 do 1.000 kvadratnih metara, a neki su i veći.

Analize radiougljenika su pokazale slatkovodna jezera i močvare koje su postojale između 9.000 i 25.000 godina u pustinji, prema istraživačima.

Mnogi arheolozi veruju da su rani doseljenici Južne Amerike putovali sa zapadne obale ka Andima u unutrašnjosti, izbegavajući suvi centar pustinje šetnjom okolo po vlažnim obodima. Međutim, nova otkrića sugerišu da su drevna jezera Atakame mogla da obezbede dovoljno puta kroz pustinju i da budu čak i dom doseljenicima.

Vaš grozan dah vam pokušava nešto reći - i to ne samo da je vrijeme da otvorite bočicu Listerina [vodica za ispiranje usta, op. prev.]. Unutar tog oblaka od luka i ustajalog mirisa tune su stotine kemijskih spojeva koji se miješaju u vašim ustima i stvaraju odnos jedinstven kao otisak prsta. Analizirajući taj omjer, istraživači su došli do novog moćnog načina da se otkriju tragovi raznih bolesti, od raka prostate do Parkinsonove bolesti.

Ovih dana u časopisu American Chemical Society Nano, istraživači su predstavili niz senzora koji identificiraju i snimaju jedinstveni "otisak daha" 17 različitih bolesti. Znanstvenici se nadaju da će njihov aparat, koji koristi umjetnu inteligenciju kako bi uskladio različite razine i omjere 13 ključnih kemijskih spojeva različitih bolesti koje se nalaze u ljudskom dahu, otvoriti put za svestrani medicinski dijagnostički alat. Nakon uzetih uzoraka daha više od 1400 ljudi, otkrili su da je njihova tehnika bila u mogućnosti praviti razliku među različitim bolestima s 86 posto točnosti.

Znanost iza mirisa daha neke osobe leži u sastavu organskih kemijskih spojeva koje rutinski izbacujemo u zrak sa svakim smijehom, vikom ili uzdahom. Ovi spojevi često dolaze označeni znakovima biokemijskih promjena izazvanim određenom bolešću - fenomen koji čini osnovu modernih dijagnostika daha. Problem je u tome što je previše toga što u dahu treba razlikovati: U oblaku izdaha, obično ćete vidjeti stotine tih spojeva.

Još u vremenu 400 godina prije Krista drevni liječnici su znali da postoji nešto što se vidi iz njuškanja daha bolesne osobe. Slavni grčki liječnik Hipokrat, među ostalima, mirisao je dah svojih pacijenata kako bi saznao što im zadaje bol. (Što je još gore, neki liječnici su prije mirisali urin ili stolicu svojih pacijenata.) Mi smo postali malo sofisticiraniji od tada; analize daha se uspješno koriste za dijagnosticiranje ciroze jetre, dijabetesa i raka debelog crijeva. Postoji čak i posvećeni žurnal o istraživanju daha: Journal of Breath Research.

No ranije su takva nastojanja uglavnom korištena za detektiranje jedne bolesti. Cilj nove studije Hossama Haicka, stručnjaka nanotehnologije s tehnološkog Instituta Technion iz Izraela, i nekoliko desetaka međunarodnih suradnika je postaviti temelje za univerzalan dijagnostički alat kojim bi se identificirale mnoge bolesti u otisku daha, uključujući zatajenje bubrega, rak pluća, Crohnova bolest, MS [multipla skleroza, op. prev.], rak prostate i jajnika, i više. Njihov aparat najprije procjenjuje relativnu zastupljenost svakog spoja u dahu jedne osobe, a zatim uspoređuje pronađene znakove bolesti s otiskom daha zdravih osoba.

Za ovaj vikend, kada veliki broj hrišćana slavi Božić po gregorijanskom kalendaru, moglo bi doći do ozbiljnih problema sa strujom i telekomunikacijama.

Američka okeanska i atmosferska agencija (NOAA) je objavila da se našoj planeti približava snažna solarna oluja koja bi za vikend trebalo da stigne do naše atmosfere.

Kako je saopšteno, oluja bi da izazove probleme u elektronskim komunikacijama. Dodatni problem je što se sve dešava za praznike pa bi mogao da nastane pravi kolaps.

Najjača solarna oluja koja je poznata se dogodila 1859. godine. Nazvana je "Karingtonov događaj" po britanskom astronomu Dejvidu Karingtonu koji ju je zabeležio.

Za vreme ovog događaja poremetile su se telegrafske veze na dva kontinenta.

Sličan događaj bi danas ugrozio globalne telekomunikacije, promenio putanju satelita i čak usmrtio astronaute u svemiru.

Astronomi su proteklih godina upozoravali na to da bi Zemlju mogla da zadesi katastrofalna solarna oluja do 2020. godine.

U vanjskoj jezgri Zemlje, ispod Aljaske, Kanade i Sibira, na dubini od gotovo 300 kilometara, nedavno je otkrivena brza rijeka tekućeg željeza ‘široka’ 420 kilometra.

“Mlaznu struju” otkrio je trio satelita Europske svemirske agencije (ESA) pod nazivom SWARM (Roj), koji stvara redngensku sliku našeg planeta mjerenjem varijacija magnetskog polja do 915 metara ispod površine Zemlje.

New Scientist piše da 420 kilometra široka mlazna struja zapravo ubrzava od 2000. godine. Trenutno to ubrzanje iznosi između 40 i 45 kilometara godišnje - što je tri puta brže od uobičajenih brzina tekućina u vanjskoj jezgri Zemlje.

Prema pisanju Science Alerta, kad su znanstvenici proučavali podatke koje su prikupili sateliti, primijetili su da postoje jaki “lukovi” u magnetskom toku ispod Aljaske, Kanade i Sibira. Također su uočili da lukovi ne stagniraju, već se kreću.

Budući da će njihovo kretanje može potjecati samo od fizičkog kretanja rastaljenog željeza, snažni lukovi magnetskog toka su korišteni kao vodič za određivanje kretanja mlazne struje. I posve je vjerojatno da kada se željezo kreće, magnetsko polje se kreće s njim.