Najnovije istraživanje pokazuje da je nepristojno ponašanje zarazno u istoj meri kao i grip.

Naime, osobe koje su bile izložene takvom ponašanju ili su doživele nepristojnosti, vremenom prestanu da reaguju na tu negativnu društvenu pojavu. I ne samo to, one veoma često i same počnu da se ponašaju loše prema drugima, šireći agresivno raspoloženje na okolinu.

Trevor Foulk, Endru Vulum i Amir Erez sa Univerziteta Florida, pokušali su da otkriju uzroke jedne druge pošasti - nevaspitanja.

U nizu studija, Foulk i njegove kolege pokazali su da žrtve nepristojnog ponašanja postaju i same vinovnici istih destruktivnih postupaka.

Kako prenosi "Njuzvik", američki istraživači su raznim testovima otkrili da nisu zarazni samo ekstremni oblici negativnog ponašanja (poput maltretiranja, udaranja) već i oni "bezazleniji", kao što su verbalne neučtivosti, s kojima se svakodnevno susrećemo na poslu, u prevozu, u prodavnici, školi...

Oni su ustanovili da ljudi "usklađuju" svoje ponašanje prema ponašanju drugih, te da se zaraza, kao i kod gripa, najčešće širi nezavisno od naše svesti, pa čak i od naše volje.

Izloženost nepristojnom ponašanju, navode istraživači, ne samo da jasno utiče na naše vladanje i način na koji reagujemo na nekulturu drugih, već nas podstiče da se i sami tako ponašamo, te širimo zarazu na sve oko sebe, zaključuju autori studije.

Usamljenost nije samo emocionalno stanje svijesti, već potiče brojne genetske promjene koje mogu rezultirati razvojem brojnih bolesti, ali i preuranjenom smrću, pokazalo je istraživanje što su ga proveli američki znanstvenici.

Rezultati studije prvi su put pokazali da usamljenost može negativno utjecati na imunosni sustav, odnosno da može izazvati imunodeficijenciju.

Otprije su poznati negativni učinci izolacije na moral osoba koje su bile prisiljene živjeti kao da su "odsječene od svijeta" te kobne psihološke posljedice takvoga stanja ili drugi zdravstveni problemi koji su, po statistici, u 14 posto slučajeva rezultirali preuranjenom smrću.

Dosad se nije znalo što je pokretač ovog fenomena pa su znanstvenici sa Sveučilišta u Chicagu i sa Sveučilišta u Kaliforniji istraživanju podvrgli grupu muškaraca i žena starijih od 50 godina. Ponudili su im niz testova. Istraživanjem su ustanovili da usamljenost u njihovu organizmu potiče fiziološke procese koji rezultiraju raznim bolestima, odnosno da potiče stres koji pak utječe na proizvodnju vrste bijelih krvnih stanica - monocita te istodobno povećava aktivnost gena. Taj proces opet potiče upalne procese u organizmu, a poznato je da se organizam protiv bolesti bori smanjenjem aktivnosti gena.

Noradrenalin, prekursor adrenalina, hormona srži nadbubrežne žlijezde i prijenosna supstancija u živčanom tkivu, može potaknuti proizvodnju
monocita, a znanstvenici su pronašli vrlo visoke vrijednosti te vrste bijelih krvnih stanica u krvi usamljenih osoba podvrgnutih testiranju.

Jednom kad ovo shvatite, mnoge stvari će vam postati jasne.

Za ljude izvan vaše obitelji, vaš otac je "veći od života" socijalni magnet koji privlači sve vrste ljudi. Ili je vaša majka savršena žena koja uvijek pokušava ugoditi i sve probleme rješava vrlo lako.

No, iza zatvorenih vrata, sve maske padaju. Samo vi, njihovo dijete, znate kako je to podnositi nedostatak ramena za plakanje ili podnositi teret konstantnih, godinama neprimjerenih zahtjeva savršenosti i snage. Vama je dobro poznato kako je to kad vas odgaja roditelj narcis.

Manja je vjerojatnost da će djeca iz vjerničkih obitelji biti altruistična kao ona odrasla u obiteljima koje ne prakticiraju vjeru, pokazalo je istraživanje koje je provelo Sveučilište u Chicagu.

Odrastanje u obiteljima vjernika bilo je i češće povezano s kaznama kao odgovorom na antisocijalno ponašanje, utvrdili su američki znanstvenici.

Oni su istraživanjem obuhvatili 1170 djece u dobi od pet do 12 godina iz šest zemalja - Kanade, Kine, Jordana, Južnoafričke Republike, Turske i SAD-a. Istraživanje je pokazalo da širom svijeta postoje sličnosti u tome kako vjera utječe na altruizam kod djeteta.

Mnoge obitelji smatraju da vjera igra ključnu ulogu u moralnom razviju djeteta, ali djeca mnogih roditelja vjernika nisu onoliko altruistična kako im roditelji misle, pokazalo je to međunarodno istraživanje objavljeno u časopisu Current Biology.

Tim razvojnih psihologa pod vodstvom Jean Decety proučio je percepciju i ponašanje djece iz šest zemalja i procijenio namjeru djece da dijele - kao mjeru njihova altruizma, i njihovu sklonost da sude i kažnjavaju druge zbog lošeg ponašanja.

Rezultati su pokazali da će djeca iz vjerničkih obitelji imaju manje sklonosti dijeliti s ostalima, u usporedbi s djecom iz obitelji koje ne prakticiraju vjeru. Vjerski odgoj bio je također povezan s većim sklonostima kažnjavanju kao odgovoru na antisocijalno ponašanje.

Fobije su rezultat neugodnih iskustava predaka koja se prenose genima, zaključila je skupina američkih znanstvenika čije je istraživanje na miševima pokazalo da je moguće da neke informacije budu naslijeđene kroz kemijske promjene DNK, prenosi britanski list Telegraph.

Oni kažu kako se sjećanja možda prenose kroz generacije uz pomoć kemijskih promjena na DNK što može biti podloga fobija, odnosno taj mehanizam omogućava potomcima da naslijede iskustva svojih predaka.

Znanstvenici s medicinskog fakulteta sveučilišta Emory u Atlanti utvrdili su da miševi mogu prenijeti informacije o traumatskim iskustvima, u ovom slučaju usađenog straha od mirisa cvatućih trešanja, na potomke.

Rezultat bi mogao objasniti zašto ljudi pate od naizgled iracionalnih fobija koje mogu proizlaziti iz naslijeđenih iskustava predaka.

Strah od paukova može zapravo biti naslijeđeni mehanizam obrane koji se prenosi genima nakon zastrašujućeg iskustva pretka s tom životinjom.

Možemo se praviti da naše bolne emocije ne postoje. Možemo ih i ignorirati, osuditi ih i boriti se protiv njih. Većina nas to upravo i radi, jer nam se čini da će to umanjiti osjećaj boli. To nam može pomoći da nadiđemo neugodu boli, tuge, agonije, ljutnje i anksioznosti. Pretpostavljamo da će osjećaji jednostavno nestati s vremenom (vjerojatno i hoće, ali samo privremeno).

I to možda uopće neće biti svjesna, svojevoljna odluka. Izbjegavanje emocija je možda navika koju smo stekli tijekom godina, i sada je poput starog džempera. Udoban. Pouzdan. Naša sigurnosna pokrivka. Kad nam je hladno, jednostavno je navučemo na sebe.

No, bol koju ignoriramo i dalje ostaje u nama.

Psihoterapeutkinja Monette Cash, licencirani socijalni radnik, najčešće radi s klijentima koji se ne znaju nositi s bolnim emocijama. Ona vjeruje da ovaj problem proizlazi iz samoosuđivanja, kako klijenata, tako i drugih osoba. Cash navodi primjer kako bi potkrijepila svoju tvrdnju: klijent joj je rekao da se osjeća opterećen poslom i krivim jer ne može sve zadatke rješavati na vrijeme. Kao rezultat toga, osuđuje samoga sebe da je neadekvatan i nedovoljno kvalificiran za posao.

Možete biti zabrinuti i možete osuđivati sebe, smatrajući kako ste slabi. Jer samo slabići osjećaju zabrinutost, naročito za stvari koje su tako smiješne. Možete biti ljutiti te smatrati kako je vaša ljutnja neprikladna. Jer je sigurno kako dobre cure i dečki nikada ne postaju ljutiti. Zbog takvih stanovišta gurate neželjene osjećaje sve dublje i dublje, sve dok vam se ne učini kako su „nestali“.

Umjesto da osuđujemo naše osjećaje (i nas same), ključ je u priznavanju i prihvaćanju naših osjećaja kakvi jesu, što nam zapravo donosi olakšanje zbog neugodnih osjećaja, Cash tvrdi. Toleriranjem emocija dopuštamo osjećajima da dolaze - ne opiremo im se i ne osuđujemo ih - i tada ih otpuštamo.

Mi izbjegavamo, ignoriramo, osuđujemo, pružamo otpor ili bježimo od naše boli - namjerno ili nenamjerno - u nadi da ćemo uspjeti izbjeći patnju. No, paradoks je da upravo na takav način zapravo stvaramo veću patnju. Još više sami sebe činimo nesretnima.

Ako ste osoba koja se vodi izrekom “živi i pusti druge da žive” vjerojatno nikada nećete imati potrebu kontrolirati druge i vjerojatno ne vidite u tome nikakav smisao. Čak i ako ste perfekcionist, vi se ne zanimate previše za tuđe probleme.

No, kontrolori su svuda oko nas. Oni žele kontrolirati sve; ono što govorite, kako se ponašate, čak i ono o čemu potiho razmišljate u svom umu. To može biti vaš šef, vaš suprug/a pa čak i vaš roditelj. Nemoguće se opustiti i biti svoj pored takvih ljudi. Oni inzistiraju da budu vaš glavni prioritet i da utječu na vaš život što je više moguće. Vjerojatno će pritiskati vaše “dugmiće” kako bi dobili emocionalnu reakciju od vas koju će kasnije iskoristiti kao vašu slabost. Ne posjeduju niti trunku poštovanja za vas niti za vaše granice.

Postoje mnoge teorije o tome zašto bi vas netko želio kontrolirati. Jedna od tih teorija je da će se ljudi koji ne mogu kontrolirati sami sebe okrenuti kontroliranju drugih. Ovo se događa na emocionalnoj razini. Osoba prepuna nesigurnosti stalno traži pozitivan osjećaj o sebi od drugih jer je njihovo samopouzdanje toliko nisko da to ne mogu učiniti sami za sebe.

Možda ljudi kontroliraju jer se boje da će biti napušteni. Oni se ne osjećaju sigurno u svojim vezama i često testiraju osobu s kojom su u vezi kako bi provjerili hoće li će biti prevareni. Paradoksalno je da upravo taj njihov strah stvara situaciju u kojoj im se takvo nešto i dogodi.

Možda je kontrola ljudi narcističko viđenje kontroliranja njihova okružja, sa svim mogućim raspoloživim sredstvima. To zapravo znači da su za njih drugi ljudi obični pijuni. Oni su korisno oruđe u narcističkom svijetu, te se koriste kako to narcisu odgovara. To nije ništa osobno - ti si samo dobar pijun. Problem s ovom perspektivom je što se zlostavljana žrtva u ovoj priči uvijek pita: “Ali zašto ja?” Ako to zaista nije ništa osobno, “Zašto se onda ja osjećam kao meta?”

Mnogi od nas dožive senzorna iskustva dok slušamo glazbu. Glazba nas može podsjetiti s kim smo bili kad smo ju prvi put čuli, možemo si čak i vizualizirati trenutke opisane u stihovima. No, za umjetnicu Melissu McCracken vizualizacije povezane s glazbom su doslovne. Ima neurološki fenomen sinesteziju, koja joj dopušta da iskusi glazbu ne samo kao seriju zvukova, već i kao hrpu boja.

Sinestezija je rijedak neurološki fenomen (samo jedna od dvije tisuće osoba ima ovo stanje) gdje simulacija jednog osjetila vodi do automatskih nenamjernih iskustava u drugom osjetilu, gdje su osjetila na neki način isprepletena. Sinestezija nastaje kad postoji neobična veza između dva područja mozga koja su specijalizirana za različite osjete. Osobe koje imaju taj fenomen mogu npr. „okusiti” ili „vidjeti” boju.

Melissa McCracken ima sljedeći oblik sinestezije - može iskusiti glazbu na vizualan način, stoga je odlučila naslikati ono što vidi. Poslušala je poznate pjesme Radioheada, Princea i Davida Bowiea i slikala ono što je vidjela. Melissa smatra da je to novi pravac u slikarstvu - sinestetičko slikanje.

Osim zvukova, Melissa percipira i brojeve i slova u bojama.

U intervjuu Melissa kaže da je dosad upoznala samo jednu ženu koja ima isti oblik sinestezije kao ona i da je bio vrlo čudan osjećaj raspravljati o različitim načinima na koji vide glazbu, pa čak i istu pjesmu. Također, druga žena naslikala je kratku skicu Hendrixove pjesme „Little Thing” kako bi se usporedila s Melissinom slikom i ništa nije bilo zajedničko skici i Melissinoj slici. Na kraju je Melissa izjavila da, bez obzira koliko je to iskustvo bilo čudno, ipak je bilo utješno upoznati nekoga s istim fenomenom, s obzirom na njegovu rijetkost.

Ako ste se ikada zapitali poznajete li psihopata, ili još gore, ukoliko ste posumnjali da ste u vezi s jednim, znanstvenici tvrde da ih se možda može prepoznati po još jednoj karakteristici. Znanstvenici su trenutno na tragu toga da psihopati možda ne uzvraćaju "zarazno" zijevanje.

Novo istraživanje otkriva da psihopati, koje karakterizira nedostatak empatije i abnormalno socijalno ponašanje - mogu biti imuni na "zarazno zijevanje" za razliku od drugih ljudi, piše Huffington Post.

U studiji koja će biti objavljena u časopisu Personality and Individual Differences u studenom, psiholozi Sveučilišta Baylor u Teksasu su otkrili da se ljudi "hladnog srca" teže uključuju u obrazce prirodnog ponašanja poput zaraznog zijevanja.

Znamo da se većina ljudi ne uspije oduprijeti kada osoba pored njih zijevne ili pokaže znakove umora. Zašto? Zarazno zijevanje je znak empatije i znači socijalno zbližavanje. Čak i neke životinje poput čimpanzi i pasa pokazuje ovo ponašanje, piše Huffington Post.

"Psihopati su djelomično opisani i kao ljudi kojima nedostaje empatije i suosjećanja za razumijevanje osjećaja drugih ljudi", kaže poslijediplomski istraživač Brian Rundle, jedan od autora studije. "Činjenica da nisu u stanju zijevati nakon što netko pored njih zijevne sugerira da mehanika koja sudjeluje u empatičnom procesu ne funkcionira normalno, odnosno kako funkcionira kod drugih ljudi".

Znanstvenici su za tu svrhu podvrgnuli testiranju 135 studenata. Morali su ispuniti Psychopathic Personality Inventory, set pitanja kojima se dijagnosticira psihopatija. Ispituju se parametri poput "hladnog" srca, makijavelizam, egocentričnost i impulzivnost.

Sukladno očekivanjima, istraživači su otkrili da će studenti, koji pokazuju više psihopatskih osobina, manje vjerojatno zijevnuti kada gledaju isječak zijevanja. No, znanstvenici upozoravaju da ne treba prebrzo zaključivati. Naime, to što netko ne zijeva ne mora nužno značiti da je psihopat.
"No, ovaj podatak neuroznanstvenicima daje uvid u bolje razumijevanje mehanizma uključenog kako u psihopatiju tako i zijevanje neovisno o tome, kao i njihovu međusobnu povezanost", rekao je Rundle.

Emotivna inteligencija je vjerovatno najvažnija, ali istovremeno i prilično podcijenjena vrijednost u našem društvu.

Najčešće vjerujemo da se naše svakodnevno funkcioniranje mora bazirati na logici i razumu, pa ipak dugi periodi kontemplacije dovest će nas do istih zaključaka kao i kad procjenjujemo ”u treptaju oka” tj. na prvi pogled. Naši političari najčešće previđaju ljudski element u društvenim problemima, a sigurno vam ni ne trebam citirati statistike o učestalosti razvoda da bih vas uvjerila da nikad ne izaberemo partnere koji su dobri za nas (niti da uopće imamo sposobnost održavanja bliskih odnosa kroz duži vremenski period).

Čini se da ljudi vjeruju da je najpametnije što možete uraditi - uopće ne imati emocije. Biti efektivan, znači biti mašina, to je proizvod našeg vremena. Dobro nauljen, digitalno priključen, sasvim nesvjesan ali izrazito operativan robot koji služi konzumerizmu. I tako patimo.