Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod završnog poglavlja knjige Earth Changes and the Human Cosmic Connection ("Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza") Pierra Lescaudrona i Laure Knight-Jadczyk.

Prvo poglavlje knjige možete pronaći ovdje.

Prethodno poglavlje je Grananje svemira.


ecch naslovna
© Sott.net
Naša moderna civilizacija pati od amnezije. Psihopatske elite su ukrale naše naslijeđe: mudrost naših predaka koji su znali za cikličku prirodu kozmičkih događaja i ulogu korupcije u tim katastrofama. Revizijom za revizijom, lažima za lažima, godinu za godinom, nameće nam se mehanistički, linearni, uniformistički model svemira.

Ova nova paradigma izbrisala je svaki trag duhovnosti i odgovornosti. Bog je mrtav, kozmički događaji su potpuno neovisni fenomeni, a ljudi nisu ništa više od biokemijskih strojeva. Oslobođeni smo svake savjesti, bilo kakve etičke i kozmičke odgovornosti, ali s kojim ciljem?

Razdoblje relativne kozmičke tišine pomoglo je u provedbi ove nove materijalističke kozmogonije. No, čini se da je ovo razdoblje relativnog mira doseglo svoj kraj. Od prijelaza u 21. stoljeće, posvuda su znakovi da je to uistinu tako, a tih znakova ima sve više.

Kao što smo vidjeli na primjeru Rimskog Carstva, kolapsima može trebati neko vrijeme dok se u potpunosti ne razviju. Danas, u našem svijetu trenutne globalne komunikacije i iznimno brzih tranzitnih sposobnosti, procesi na planetu se odvijaju mnogo brže. Ako je to tako, možda je povratna veza s kozmozom takva da će reakcija biti odgovarajuće brza i globalno intenzivna.

Rimsko Carstvo je zapanjujuće slično našoj današnjoj civilizaciji. Rimljani su svakako bili racionalni i znanstveno nastrojeni u mnogim aspektima. Imali su tvornice koje su proizvodile posuđe koje se moglo pronaći u najudaljenijim krajevima Carstva, čak i u seljačkim domovima. Izrađivali su crijep koji je pokrivao glave čak i najsiromašnijih radnika i njihove stoke. U sjevernoj Britaniji je pronađeno mnoštvo pisama u kojima su vojnici pisali kući da im pošalju čarape koje su se, očito, masovno proizvodile. Postojale su ceste, sanitarni sustavi, vrhunska gastronomija; ukratko, sve što uzimamo zdravo za gotovo kao neophodno za civilizaciju.

Jedna važna razlika između naše moderne civilizacije i Rimskog Carstva je u tome što smo iskoristili izvore moći koji našoj civilizaciji omogućuju da teži kontroliranju prirode i postane 'bog'. Ipak, 'znanost bez savjesti je propast duše'. Ta nas je znanost bez savjesti možda učinila većima i 'lošijima', a, kako se kaže, "što su veći, to jače padaju."

Ako je to tako, uskoro nas očekuje veliki pad s preko 7 milijardi pojedinaca koji plivaju u moru laži.

Figure 266
© John Martin, 1853., ulje na platnuSlika 266: 'Veliki dan Njegovog gnjeva'
Ali, da li je situacija potpuno beznadna? Jesmo li prošli točku bez povratka? Postoji li rješenje? Jedan od prvenstvenih načina ublažavanja takvih događaja jest da ponovno otkrijemo pravu povijest čovječanstva, isprekidanu dramatičnim susretima s kometima, i glavni uzrok ovih kataklizmi koje opetovano pogađaju čovječanstvo. Taj glavni uzrok je 'psihopatizacija' ljudske populacije. Ako to ne učinimo: "Oni koji ne nauče iz povijesti, osuđeni su je ponoviti." Nakon što naučimo iz povijesti i doznamo o cikličkim katastrofama i o ljudsko-kozmičkoj povezanosti, sljedeći korak, za svaku navodno racionalnu rasu bića, trebao bi biti izbjegavanje ponavljanja povijesti.

Tu svatko od nas nosi veliku odgovornost. Očito se psihopatska elita neće promijeniti. Zbog same svoje prirode, oni mogu samo težiti moći, pohlepi i bogatstvu, a da ne vide pogubne posljedice svojih djela. Samo se ljudi sa savjesti mogu promijeniti i započeti naporan rad na tome da postanu sposobni vidjeti stvarnost onakvom kakva ona jest, priznati laži i osloboditi se iluzije koja prožima stvarnost stvorenu od strane elite.

Čini se da je ključna točka vidjeti svijet onakvim kakav jest. Objektivna procjena stvarnosti najbolji je način da se pošalje signal istine u Kozmičko informacijsko polje. Ova procjena uključuje ne samo svijet koji nas okružuje, već i ono što se događa u nama: da, govore nam mnogo laži, ali i sami sebi govorimo mnogo laži.

Ako je veza između čovjeka i svemira točna, treba pažljivo sagledati sve podatke prije nego što ih uzmemo za istinite ili lažne. To se odnosi na svaku informaciju, uključujući i sadržaj ove knjige. [Ova knjiga] zasigurno nudi objektivniju procjenu stvarnosti za razliku od mehaničke uniformitarne paradigme kojom smo filani od strane elite i njezinih sluga. Međutim, to ne znači da je sve istina. Dakle, provjerite izvore, pročitajte druge materijale, razmislite, usporedite, razlučite, podijelite informacije s kolegama i konačno izgradite vlastitu procjenu stvarnosti, što je objektivnije moguće.

U ovoj potrazi, između nas i Istine stoji nekoliko psiholoških prepreka. Uvježbani smo da budemo kao ovce pomoću efekta Stockholmskog sindroma, izraza koji je skovan ranih 70-ih da opiše zbunjujuće reakcije četiri zaposlenika banke na njihove otmičare.

Figure 267
© AFPSlika 267: Pet dana taoci su držani u trezoru banke u Stockholmu u Švedskoj.
Dana 23. kolovoza 1973., tri žene i jedan muškarac uzeti su kao taoci u jednoj od najvećih banaka u Stockholmu. Šest dana su ih držali kao taoce dvojica bivših osuđenika, koji su im prijetili životima, ali su isto tako bili ljubazni prema njiima. Na iznenađenje cijelog svijeta, svi su se taoci snažno opirali nastojanjima vlade da ih se spasi i bili su prilično uporni u obrani svojih otmičara.973 Doista, i nekoliko mjeseci nakon što je taoce spasila policija, oni su još uvijek gajili pozitivne osjećaje prema muškarcima koji su prijetili njihovim životima. Dvije žene su se na kraju i zaručile za otmičare.

Psihologinja Dee Graham je teoretizirala da se Stockholmski sindrom javlja na društvenoj razini.974 Kao žrtve društvenog Stockholmskog sindroma, poticani smo da razvijamo psihološke karakteristike koje sustav odobrava. To uključuje: ovisnost o sustavu, nedostatak inicijative, nesposobnost djelovanja, odlučivanja, razmišljanja; strategije za ostanak na životu, poricanje, posvećivanje zahtjevima sustava, njegovim željama i izrazima odobravanja samog sustava. Naučeni smo razvijati naklonost prema sustavu, popraćenu strahom od uplitanja bilo koga tko osporava perspektivu sustava.

Najviše od svega, uvjetovani smo da budemo iznimno zahvalni sustavu što nam je dao život. Usredotočujemo se na ljubaznost sustava, a ne na njegova brutalna djela. Poricanje terora i bijesa, te percepcija sustava kao svemoćnog, održava nas psihološki vezanima uz sustav. U stanju smo funkcije visoke anksioznosti kako bi nas se spriječilo da vidimo dostupne opcije. Žrtve se moraju koncentrirati na preživljavanje, što je potrebno kako bi se izbjegle izravne, iskrene reakcije na destruktivni tretman.

Na nas također utječe pristranost normalnosti, zbog koje naš mozak pretpostavlja da će stvari biti predvidljive i normalne cijelo vrijeme. Umjesto da krene u akciju kada se dogodi nešto neočekivano, naš mozak nekako 'slegne ramenima' i zaključi da ono što se događa ne može biti tako loše, jer su pravi loši događaji potpuno neuobičajeni i događaju se samo 'drugim ljudima':
Figure 268
Slika 268: Fotografija nesreće na Tenerifima snimljena nekoliko minuta nakon katastrofe.
Pristranost normalnosti očitovala se na dramatičan način tijekom sudara dvaju zrakoplova 1977., u kojem su poginule 583 osobe - što je najgora zrakoplovna katastrofa u povijesti. Dva 747 jumbo-jeta su se sudarila iznad zračne luke Tenerife. Nakon sudara, jedan je mlažnjak pao na tlo i eksplodirao, pri čemu je poginulo svih 248 putnika.

Drugi mlažnjak je pao, ali nije eksplodirao. Sudar je odsjekao vrh mlažnjaka i plamen je počeo obuzimati zrakoplov. Putnici koji su preživjeli početni sudar mogli su pobjeći neozlijeđeni, ali su morali djelovati brzo. Paul Heck, putnik u zapaljenom zrakoplovu, krenuo je u akciju. Otkopčao je pojas, zgrabio ženu za ruku i poveo je do najbližeg izlaza. Oni su, zajedno sa 68 drugih putnika, preživjeli, dok ih je 328 umrlo.

U intervjuu nakon katastrofe, gospodin Heck je primijetio kako je većina ljudi samo sjedila u svojim sjedalima, ponašajući se kao da je sve u redu, čak i nakon sudara s drugim zrakoplovom i nakon što su vidli da se kabina puni dimom. Istraživači vjeruju da su putnici imali nešto više od minute da pobjegnu prije nego što ih je zahvatio plamen, i uvjereni su, da je više ljudi djelovalo odmah umjesto da su ostali u svojim sjedalima pretvarajući se da je sve u redu, da bi stopa preživljavanja bila mnogo, mnogo veća.975
Mi smo putnici tog 747 jumbo-jeta, a zrakoplov je u plamenu i eksplozija je neizbježna. Hoćemo li normalizirati događaj i mirno sjediti vjerujući kapetanovim umirujućim porukama? Ili ćemo otvoriti oči, objektivno procijeniti situaciju i poduzeti odgovarajuće mjere?

Hoćemo li se probuditi i odbaciti naš kolektivni Stockholmski sindrom? Hoćemo li prestati poricati svoju ljutnju? Hoćemo li pobijediti svoje strahove? Hoćemo li prestati tražiti odobrenje od sustava? Hoćemo li prestati vjerovati u iluziju naših 'velikih demokracija'?

Hoćemo li povratiti svoju slobodu? Hoćemo li sami početi razmišljati, odlučivati i djelovati? Hoćemo li otvoriti oči za divovske laži kojima nas svakodnevno hrane?

U ovom trenutku dinastičkog ciklusa, naša jedina nada je Istina. Tražiti, pronaći i prigrliti Istinu. Istinu o našoj povijesti, Istinu o našoj 'eliti', Istinu o nama samima. A Istina, i samo Istina, će nas osloboditi.

Reference:
973 Nissen, V., Masters of Manipulation, str. 29
974 Dee Graham je proširila svoje teorije u knjizi Loving to Survive: Sexual Terror, Men's Violence, and Women's Lives
975 McKay, B. i K., 'How to Survive a Plane Crash: 10 Tips That Could Save Your Life', Art of Manliness (30. srpnja 2013.)