Burkina Faso bila je francuska kolonija, koja se do dolaska Thomasa Sankare nazivala Gornja Volta (po rijeci Volta). Nezavisnost od Francuske dobiva 1960.

Državni udari i promjene vlasti postale su učestala pojava, no u hronologiji pučeva, izuzev ovog posljednjeg iz 2014., svakako valja izdvojiti onaj iz 1983. kada je na vlast došao vojni kapetan i marksistički revolucionar Thomas Sankara, čovjek koji je nosio nadimak "Afrički Che Guevara".

Nadimak je nosio s pravom. Sankara je bio jedan od važnijih pan-afričkih teoretičara, simbol afričkog otpora prema pokušajima neokolonizacije i eksploatacije imperijalizma.

Dolazak na vlast Thomasa Sankare

Rođen je 21. decembra 1949. godine u gradu Jako u, tadašnjoj, Gornjoj Volti - francuskoj koloniji u zapadnoj Africi.

Otpočeo je vojnu karijeru sa 17 godina, a prvi put je prisustvovao oružanim narodnim ustancima kada se tokom 70ih godina obreo na Madagaskaru, gdje je kolonijalna vlada ostala pod francuskom dominacijom iako je država postala nezavisna 1960. godine. Tokom vojne obuke, na njega je veliki uticaj imala humanistička misao Ernesta Che Guevare, Fidela Castra i Nelsona Mendele, šta ga je navelo na dublje proučavanje socijalnih teorija Karla Marksa i Lenjina.

Sankara je, 4. augusta 1983. godine, zajedno sa grupom oficira poveo demokratsku narodnu revoluciju u Gornjoj Volti - francuskoj koloniji koja je, uprkos „nezavisnosti”, i dalje trpjela jaram evropskih sila i pljačku multinacionalnih korporacija. Narodni ustanak u Gornjoj Volti je uspio preuzeti vlast. Sa Sankarom kao predsjednikom, država se preimenovala u Burkina Faso. Ime se sastoji od dvije riječi koje kombinuju dva glavna jezika u zemlji. Na jeziku more „burkina” znači čestit, a „faso” otadžbina - iz tog razloga, naziv Burkina Faso bi se mogao prevesti kao 'Zemlja Čestitih'.

U svom vrlo utjecajnom radu "Pad Rima: I kraj civilizacije" (Fall of Rome: And the End of Civilization, op. prev.), Bryan Ward-Perkins piše:

Rimljani su prije pada bili uvjereni kao što smo i mi danas da će njihov svijet postojati vječno... Bili su u krivu. Bili bismo mudri kad ne bismo ponovili njihovu samozadovoljnu opuštenost.

Carstvo kaosa, u današnje vrijeme, se ne bazira na samozadovoljnoj opuštenosti, nego na oholosti - i strahu. Još od početka Hladnog rata ključno pitanje je bilo tko će kontrolirati veliku mrežu trgovačkih puteva Euroazije - ili "jezgru" (heartland, op. prev.) kako je naziva otac geopolitike, sir Halford John Mackinder (1861. - 1947.).

Mogli bismo reći kako je za Carstvo kaosa igra zapravo započela s državnim udarom u Iranu 1953. kojeg je podržala CIA, kada je SAD napokon licem u lice susreo tu slavnu Euroaziju stoljećima umrežavanu Putevima svile, nakon čega je Carstvo odlučno krenulo sve ih pokoriti.

Samo 6 desetljeća kasnije, jasno je da neće biti američkog Puta svile u 21. stoljeću, nego će, baš kao kod drevnih prethodnika, biti kineskog. Nastojanje Pekinga u stvaranju onoga što naziva "Jedan pojas, jedna cesta" je sastavni dio konflikta u 21. stoljeću između propadajućeg Carstva i ujedinjavanja Euroazije. Ključni podzapleti uključuju neprekidno širenje NATO-a i opsesiju Carstva sa stvaranjem ratne zone kod Južnokineskog mora.

Dok strateško partnerstvo Pekinga i Moskve analizira te podzaplete, oligarhijska elita koja zaista upravlja Carstvom kaosa nastoji opkoliti Euroaziju - s obzirom da bi mogli biti uvelike isključeni iz procesa integracije koji se bazira na trgovinskoj razmjeni, gospodarskoj suradnji i naprednim komunikacijskim vezama.

Peking i Moskva jasno uočavaju provokaciju za provokacijom, zajedno s nemilosrdnom demonizacijom. No, neće biti ulovljeni u zamku, jer oboje igraju vrlo dugu igru.

Ruski predsjednik Vladimir Putin diplomatski inzistira da se prema Zapadu treba ophoditi kao prema "partnerima". Međutim, on sam zna, kao što znaju i oni u Kini na određenim pozicijama, kako ovi zapravo nisu "partneri". Ne nakon što je NATO 78 dana bombardirao Beograd 1999. godine. Ne nakon svrhovitog bombardiranja kineskog veleposlanstva. Ne nakon neprekidnog NATO-vog širenja. Ne nakon drugog Kosova u obliku nezakonitog državnog udara u Kijevu. Ne nakon što su zaljevske petrodolarske države-klijenti SAD-a srušile cijene nafte. Ne nakon što je Wall Street organizirao pad rublje. Ne nakon sankcija SAD-a i Europske unije. Ne nakon udara američkih posrednika na Wall Streetu na kineske dionice klase A. Ne nakon neprekidnog zveckanja oružjem u Južnokineskom moru. Ne nakon rušenja Su-24.

Skoro potpuno neprimijećeno od međunarodne zajednice, turske vlasti i pobunjeničke kurdske snage su zaglavile u borbi u nizu opsada velikih gradova na istoku zemlje. Turski premijer, Ahmet Davutoğlu situaciju opisuje kao borbu protiv terorizma koju će se voditi beskompromisno do kraja.

Detalje o opsadama je teško pronaći čak i u turskim medijima. Jako mali broj turskih novinara, a kamoli vanjskih dopisnika, prati situaciju koja efektivno predstavlja ratno stanje u pogođenim gradovima. Ostale informacije stižu od zabranjenih kurdskih izvora i slike, koje ne dolaze od turskih medija, već podijeljene putem interneta, pokazuju razorene zgrade i tijela kako leže po ulicama. Prema izjavi Vlade Turske od 25. prosinca, 217 kurdskih terorista je ubijeno prošli mjesec. Turska Udruga za ljudska prava kaže da je proteklih mjeseci ubijeno više od 124 civila. Ukupno bilo je 150 dana tijekom kojih su na snazi bili "policijski satovi", a svaki od njih nije trajao samo tijekom noći već cijelih 24 sata.


Najteže pogođena naselja su Sur, stari grad Diyarbakir i Cizre, grad u blizini rijeke Tigris i turske granice s Irakom. Sur je bio označen kao zaštićeno područje izvanredne ljepote prije nego su počele borbe. Sada su mnoge njegove povijesne građevine, kao i škole i socijalni centri spaljeni: turske vlasti i PKK (Radnička partija Kurda, op. prev.) se međusobno okrivljuju.

Od travnja 2015. godine, Republiku Burundi je pritisnuo nasilni prosvjednički pokret kojeg organiziraju nevladine organizacije (NVO) koje financiraju SAD i Europska unija. Ove takozvane organizacije "civilnog društva" su učestvovale u masovnim ubojstvima, paležima i sabotažama u usklađenom pokušaju da prošire anarhiju u zemlji u ime neokolonijalnih interesa.

Vlada Burundija postala je meta AFRICOM-a, neokolonijalne vladavine SAD-a u Africi koja zagovara stvaranje jake države s viševektorskom vanjskom politikom. Važni ugovori su potpisani u posljednjih nekoliko godina s Rusijom i Kinom za iskorištavanje prirodnih resursa kao što su nikal. Zemlja se također kreće bliže u orbitu zemalja BRICS-a. To je razlog zašto je na udaru političke subverzije koju podržava Zapad.

Pierre Nkurunziza, predsjednik zemlje, među najpopularnijim je vođama u Africi trenutno. Razlog za to je vrlo jednostavan. Od dolaska na vlast 2005. godine, Nkurunziza je izgradio više škola nego svi vladari zajedno nakon neovisnosti. Oduševljen ekolog, Nkurunziza je poznat po tome da vikendima radi u poljima sa seljacima. Pokrenuo je ogroman program sadnje stabala kako bi zaštitio okoliš u zemlji. Vlada Burundija namjerava pretvoriti zemlju u velikog izvoznika voća i slobodna medicinska skrbi za trudnice je omogućena u novoizgrađenim zdravstvenim centrima diljem zemlje.

"Oni koji ne poznaju prošlost osuđeni su da je ponavljaju."

~ George Santayana, The Life of Reason, svezak 1.

U klasiku Harolda Ramisa iz 1993., komediji Beskrajni dan (Groundhog Day, op. prev.), vremenski TV meteorolog Phil Connors (Bill Murray u ulozi) je prisiljen iznova živjeti isti dan ponovno i ponovno sve dok, ne samo uvidi neke stvari o svom životu, nego i promijeni svoje prioritete. Slično tome, kao što ilustriram u svojoj knjizi Bojno polje Amerika: Rat protiv američkog naroda (Battlefield America: The War on the American People, op. prev.), mi u nastajućoj američkoj policijskoj državi nalazimo sebe kako živimo kroz isti skup okolnosti ponovno i ponovno - šokirajuće razmjere nadzora, skidanje "sumnjivih" do gola radi "pretrage", policijsko ubijanje ili pucanje u nenaoružane građane, vladino špijuniranje, kriminalizaciju zakonitih radnji, huškanje na rat, i tako dalje - ali s daleko manje trenutaka humora i smijeha.

Ostaje nam za vidjeti hoće li 2016. donijeti još istoga ili ćemo se "mi ljudi" probuditi iz našeg stanja mjesečarenja. Zaista, kada se radi o civilnim pravima i slobodi, 2015. je bila daleko od uspješne godine.

Ono što slijedi je samo uzorak onoga što možemo očekivati da će se ponoviti ako ne pronađemo neki način pružanja otpora prijetnji dalekosežne, agresivne, invazivne i militarizirane države masovnog nadzora.

Istočnoafričku zemlju Eritreju se ponovno internacionalno demonizira kao sustavnog kršitelja ljudskih prava. Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) izdao je navodno osuđujuće izvješće s pojedinostima onoga što tvrdi da je "sustavno, rašireno i veliko kršenje ljudskih prava" koje se odvija u Eritreji. Mediji su slično ponovili te tvrdnje, predstavljajući Eritreju zapadnoj publici kao zaostalu i "brutalnu diktaturu", koristeći se tradicionalnim stereotipima totalitarizma od Istočne Njemačke do Staljinovog Sovjetskog Saveza.

Međutim, bliža i kritičnija analiza izvješća i stvarnih namjera zapadnih institucija koje promoviraju svoju priču otkriva znatno drukčiju motivaciju ovoga izvješća i nastavka protueritrejske priče. Moglo bi se nazvati politički motiviranom propagandom, i to bi bilo točno. Moglo bi se nazvati iskrivljenom i pristranom perspektivom ukorijenjenom u temeljnom nerazumijevanju politike i povijesti, i to bi također bilo točno. Moglo bi se, jednostavno, zvati bijednim neokolonijalizmom najgore vrste, i to bi također bilo točno.

Zato što, dok UN i zapadni mediji prikazuju Eritreju - zemlju o kojoj većina zapadnjaka ne zna ništa, ako su ikada uopće i čuli za tu zemlju - kao ništa više od "diktature trećeg svijeta" zbog navodnih kršenja ljudskih prava, oni pogodno ignoriraju stvarna pitanja ljudskih prava koje Eritreja brani, što ju je učinilo vođom na afričkom kontinentu, i zemlju koju u mnogo čemu treba smatrati modelom ljudskog razvoja i pridržavanja istinskih ljudskih prava.

Jedan siroti momak u Turskoj - koji je navodno imao obiteljskih problema - imao je sreću što se našao na istom mostu i u isto vrijeme kad i predsjednik Erdogan. Čovjeka su odgovorili od pokušaja samoubojstva, izvijestili su mediji.

U snimci koju su objavili na Božić, predsjednička povorka automobila je viđena na istanbulskom Bosporskom mostu - baš u istom trenutku kada je čovjek primijećen kako stoji na njemu izvan zaštitne ograde, gledajući u zaljev.

Čini se da svakoga dana vijesti o svjetskim konfliktima postaju sve ozbiljnije. Ukrajinsku krizu je prvo zasjenio izbjeglički problem, a danas se NATO i Rusija nalaze pred potencijalnim sukobom. Pa ipak, unatoč sve većoj neslozi između SAD-a i saveznica, te ruske sfere, pojavljuje se i put prema "časnom miru". Uspio sam iskopati dokumente i povijesno važne ideale demokracije, koji govore o jedinoj realnoj mogućnosti rješenja trenutne krize. Materijal koji ćete pročitati je znakovit manifest miru u našem današnjem svijetu. Molim obratite pozornost.

"Sloboda tiska je zajamčena samo onima koji je imaju." - A. J. Liebling

Pretpostavka

Na Zapadu nije tajna da je ruski predsjednik Vladimir Putin optužen za vođenje "represivnog režima", te da se uspoređuje s carom koji ima krajnju i potpunu kontrolu nad svim događajima u svojoj zemlji. Neki čak kažu da Putin žudi za novim sovjetskim carstvom kojim će se ponovno uspostaviti bivša teritorijalna kontrola nad većinom Europe. Neki od tih proklamiraju kako žele mir, bilo da su iz Washingtona ili Londona, oni tvrde kako nema istinske vladavine demokracije u današnjoj Rusiji. Predsjednik Barack Obama, članovi senata i kongresa SAD-a, parlamentarci Velike Britanije i EU-a, te njihove prateće službe, propovijedaju ljudska prava i daljnju demokratizaciju Rusije i CIS-a, kao jedinog pravilnog puta mira našega vremena. U biti je to istina, pokret za demokraciju nikada nije bio jači.

U kakvom dubokom i predugom snu su Amerikanci, ukazuje to da je pomaganje beskućnicima hranom postalo čin civilne neposlušnosti.

No, srećom, još postoje dobri ljudi koji su voljni usprotiviti se takvim proizvoljnim i loše osmišljenim zakonima i uredbama.

Društvo iz prikladno nazvane organizacije Don't Comply (Nemojte im udovoljiti, op. prev.) ovoga je vikenda došlo na ulicu pred utočištem za beskućnike Austin Street Sheltera u Dallasu kako bi nahranilo beskućnike, što se sada smatra revolucionarnom radnjom.

"Danas ne poštujemo loš zakon", rekao je Matthew Short, direktor odnosa s javnošću u Don't Comply. "Očigledno grad Dallas vjeruje kako je pogrešno ili loše ili nezakonito za nas da istovremeno nahranimo više od određenog broja ljudi. Međutim, tijekom Božića, želimo pokazati ljubav našoj zajednici i dati ovim ljudima priliku da prežive zimu, bilo pokrivačima ili kaputima, ili im jednostavno prirediti blagdanski domjenak kao danas s raznovrsnim kolačima, dobrima, puretinom i prilozima, i svim ostalim.

Bila su ovo čudna dva dana za američku vanjsku politiku.

Ranije danas smo izvijestili kako je značajan udarac zadan službenom američkom stajalištu o Siriji, to jest, višegodišnjim zahtjevima za smjenjivanjem predsjednika Assada nekim zapadnim marionetskim vladarom. John Kerry je u utorak prihvatio dugostojeći zahtjev Rusije da o sudbini predsjednika Assada odluči njegov vlastiti narod, čime Washington i Moskva stavljaju sa strane godine neslaganja oko pitanja kako završiti civilni rat u Siriji.

"Sjedinjene države i naši partneri ne traže takozvanu promjenu režima", rekao je Kerry, dodajući kako fokus više nije "na našim različitim stavovima oko toga što se može ili ne može odmah učiniti oko Assada."

Kao potvrda činjenici da mainstream mediji počinju shvaćati koliko je samo slaba postala pregovaračka pozicija Amerike, AP je ponudio sljedeću prilično sarkastičnu procjenu: "Predsjednik Barack Obama je prvo pozivao Assada da napusti svoju poziciju vođe u ljeto 2011., s "Assad mora otići" kao neprekidnim bojnim pokličem. Kasnije su američki dužnosnici dopustili da ne mora dati ostavku baš na "prvi dan" tranzicije. A sada, nitko ne može reći kada bi Assad mogao odstupiti".

Kerry je zahtjeve "umjerene" opozicije da Assad odstupi prije mirovnih pregovora također nazvao "očigledno neprihvatljivima".

Neki bi mogli reći kako sve iznad navedeno čini američku prisutnost u Siriji (bilo kroz tajne operacije CIA-e, komandose, ili čak i Islamsku državu) nejasnom, jer ako je SAD odustao od rušenja Assada, tada više nema smisla produljivati posrednički rat koji se okreće oko jednog ključnog problema - promjene vlasti u Siriji.