Australski znanstvenici otkrili su ogromne, do sada nevidljive, nakupine plazme cjevastog oblika, koje se kreću oko Zemlje.

Već dugo se sumnja u postojanje plazma-cijevi, međutim, tek je studentica Sveučilišta u Sydneyu, Cleo Loi, uspjela nedavno dokazati da ovaj fenomen postoji.

Koristeći poseban teleskop za 3D promatranje svemira, Loi je dokazala da je Zemljina atmosfera premrežena s ovom neobično strukturiranom plazmom. Složeni višeslojni kanali sačinjeni su od atmosfere ionizirane od sunčeve svjetlosti.

"Već 60 godina znanstvenici pokušavaju dokazati postojanje ovih plazma-struktura, no sada po prvi puta imamo vizualni dokaz njihova postojanja. Promatrali smo ih na 600 kilometara iznad Zemljine površine", kazala je Loi. To je visina na kojoj završava neutralna atmosfera.

"Vidjeli smo upečatljiv uzorak na nebu gdje su se pruge plazme visoke gustoće izmjenjivale s onima niske gustoće. Sve je bilo prekrasno usklađeno sa Zemljinim magnetskim poljem", ispričala je Loi za News.com.au.

Ukoliko ne patite od klaustrofobije, a voljeli biste kampirati u divljini ne lišavajući se određene razine komfora, no bez ikakvog negativnog utjecaja na okoliš, slovački arhitekti iz studija Nice Architects u Bratislavi, imaju idealno rješenje za vas.

Njihov projekt samoodrživih kućica pod nazivom Ecocapsule uskoro će krenuti u finalnu fazu realizacije, pa ćete početkom iduće godine moći naručiti jednu za sebe.

Ideja slovačkih arhitekta je da nam ponude male jajaste kapsule, koje ćete moći vući posvuda autom poput kamp prikolica, ili ih postaviti fiksno na neko određeno mjesto, pa čak i uvrstiti uturističku ponudu kao svojevrsne mini bungalove.
Za razliku od šatora ili klasičnih kamp prikolica, ove kućice su u potpunosti samoodržive i nude osnove komfora na koji ste navikli u urbanom načinu života, što znači da usprkos dimenzijama od samo 2,55 × 4,45 × 2,25 m i težini od 1.500 kg, u njima imate rasklopivi krevet, mjesto za rad i objedovanje, malu kuhinjicu, kao i sanitarni čvor s tušem i WC-om na ispiranje.

Znanstvenici s instituta molekularne medicine u Lisabonu, Portugal, i s instituta Ear Sveučilišta u Londonu, Velika Britanija, razvili su jednostavan i učinkovit protokol za nastanak stanica dlačica unutarnjeg uha, stanica zaduženih za sluh i ravnotežu. Ova studija predstavlja značajan korak za buduću produkciju velikog broja spomenutih stanica u svrhu terapijskih transplantacija stanica ili za testiranje lijekova velikih razmjera. Istraživanje je upravo objavljeno u znanstvenom časopisu Development.

Nova strategija za nastanak senzorskih stanica

Senzorske stanice dlačica smještene u unutarnjem uhu ključne su za naš sluh i ravnotežu. Budući da je te stanice nemoguće regenerirati, milijune ljudi diljem svijeta pogađaju trajna oštećenja sluha i ravnoteže. Dosadašnja istraživanja su već izvijestila o uspješnom generiranju stanica dlačica u laboratoriju, međutim korišteni protokoli su kompleksni i neefikasni. Kako bi se doskočilo spomenutim problemima, tim vođen Henriqueom Domingosom, čiji je laboratorij za neurorazvoj također povezan s Champalimaud centrom za nepoznato u Lisabonu, odlučio se na drugačiju strategiju.

"Istraživali smo opsežno znanje o raznim regulacijskim proteinima koji kontroliraju razvoj stanica dlačica iz stanja embrija kako bi dizajnirali djelotvornu kombinaciju tri transkripcijska faktora koja mogu pobuditi nastanak spomenutih stanica", rekli su dr. Henrique i Aida Costa, postdiplomant uključen u istraživanje.

Uspješna in vitro metoda

Tim je primijenio spomenuti jednostavniji pristup na matične stanice embrija miša u posudici (in vitro), koji imaju mogućnost postati bilo koji tip stanica. Mogli su uspješnije i s većom efikasnošću promijeniti te stanice u stanice dlačica nego što se dotad znalo. Iznenađujuće, kada je tim dodao tri faktora stanicama u uhu rastućeg embrija pileta, također su uspjeli inducirati stvaranje mnoštva novih stanica dlačica, uključujući i na mjestima gdje nisu inače nastajale, implicirajući da bi sličan postupak mogao funkcionirati i kod in vivo metode.

U ožujku 2014., znanstvenom zajednicom, a i u velikom dijelu opće javnosti, kao bomba odjeknula je vijest da su znanstvenici u sklopu eksperimenta BICEP (Background Imaging of Cosmic Extragalactic Polarization), koji se nalazi na Južnom polu, otkrili (primordijalne) gravitacijske valove, čime se potvrđuje postojanje kozmičke inflacije i daje još jedan dokaz za valjanost Velikog praska, teorije postanka svemira koja je danas postala kao prava religija u području kozmologije i fizike.

Za sve one koje zanima nešto više o gravitacijskim valovima i kozmičkoj inflaciji, ovdje (na engleskom jeziku) se može naći članak iz 2009. godine koji na jednostavan način govori o čemu se radi i kako su još tada znanstvenici tragali za dokazima postojanja tih fizikalnih objekata i potvrdom te teorije. Bez da se ulazi u raspravu o tome može li i kako eksperiment potvrditi valjanost neke teorije (jedna od prvih stvari koje su se mogle čuti na predavanjima o eksperimentalnoj fizici je bila da eksperiment može samo "srušiti" teoriju, a ne i u potpunosti potvrditi njenu ispravnost), pogledajmo kako je jedan "popularan" novinski medij prenio vijest o tom "epohalnom" otkriću:

DOKAZANA ZADNJA EINSTEINOVA TEORIJA - Otkrivena jeka Velikog praska kojim je počeo svemir

Ilija Matanović
17.03.2014.

[...]

Znanstvenici iz Centra za astrofiziku Harvard-Smithsonian jučer su potvrdili da su došli do epohalnog otkrića na području kozmologije i fizike elementarnih čestica - pronašli su primordijalne gravitacijske valove, svojevrsnu jeku Velikog praska kojim je prije 13,82 milijarde godina nastao svemir.

[...]

- To je sveti gral kozmologije. Veliko, veliko, veliko otkriće - rekla je Hiranya Peiris, kozmologinja s londonskog University Collegea.

Prema teoriji, primordijalni gravitacijski valovi trebali bi znanstvenicima otkriti detalje o prvom trenutku stvaranja svemira, koji je dosad bio u sferi spekulacija. Kozmolozi vjeruju da se 10^-34 sekunde nakon Velikog praska svemir naglo proširio. Ta teorija, poznata kao inflacija, služila je kao objašnjenje za uniformnu strukturu svemira, ali uvijek joj je nedostajalo vjerodostojnosti jer nije bilo fizičkih dokaza koji bi objasnili zašto su se stvari dogodile tako kako su se dogodile.

- Primordijalni gravitacijski valovi su dugo smatrani neoborivim dokazom inflacije. To je nešto najbliže dokazu te teorije što će ikada postojati - kazala je Hiranya Peiris.

[...]

Osim ovog izvora, jednostavnom pretragom po internetu može se naći cijelo mnoštvo sličnih članaka u popularnim medijima, te rasprava, odnosno hvalospjeva ili bolje rečeno "psalama" Velikom prasku i kozmičkoj inflaciji na raznoraznim forumima, što "znanstvenim", a što "laičkim". Kako je za detaljnu diskusiju o tim temama ovaj članak svojom veličinom daleko premalen, tako to ostavljamo za neki drugi put, a ovdje je naglasak na senzacionalističkom pristupu i načinu na koji su opći mediji prenijeli vijest o ovom navodnom otkriću.

Prije više od 50 godina Jason Nassau i Charles Stephenson otkrili su NaSt1 i klasificirali ga kao Wolf-Rayet zvijezdu, a pedeset godina kasnije NaSt1 iznenađuje astronome koji su mu dali nadimak 'Nasty 1' (Gadan 1').

Wolf-Rayet zvijezda je vrsta zvijezde koja se brzo razvija i puno je veća od našeg Sunca.

NASA-in Hubble teleskop otkrio je da je ova Wolf-Rayet zvijezda prilično jedinstvena. Ponašanje poput njene nikad nije viđeno u našoj galaksiji, tvrdi NASA.

Astronomi su očekivali da će prilikom promatranja zvijezde vidjeti identične 'režnjeve' plina koji izlaze iz suprotnih strana. To vide kada promatraju Eta Carinae, još jednu zvijezdu Wolf-Rayet. Umjesto toga astronome je pozdravio disk od plina koji je kružio oko zvijezde.

Astronomi misle da je nevidljiva zvijezda pratiteljica uzela nekoliko kozmičkih 'zalogaja' od NaSt1.

'Bili smo jako uzbuđeni kada smo vidjeli tu strukturu poput diska jer to može biti dokaz da se Wolf-Rayet zvijezda formirala iz binarne interakcije', rekao je voditelj istraživanja Jon Mauerhan sa sveučilišta u Berkeley.

Objasnio je da u galaksiji postoji vrlo malo primjera tog procesa dok traje jer je ta faza kratkotrajna.

Prema trenutnim procjenama plinski disk star je samo nekoliko tisuća godina, a mogao bi biti blizu - oko 3000 svjetlosnih godina od Zemlje.

Kosmička pojava koja je vjerovatna kao i dobitak na lutriji otkrivena je nedavno, a čine je četiri kvazara koji su "preblizu" jedan drugom.

Kvazari ili kvazizvijezde zapravo su snažan i izuzetno svijetao izvor elektromagnetne energije koji može biti jači od svih zvijezda u jednog galaksiji. Kvazari su tijela koja su među najudaljenijima od nas i naše galaksije, ali i najsvjetlijima.

Priroda kvazara i njihovog nastanka ne dozvoljava čest pronalazak većeg broja tijela u relativno malom području. Ipak, astronomi su pronašli nevjerovatan "kvazarski kvartet" - skup od četiri kvazara.

"Ovakvi sistemi su rijetki zbog same činjenice da su i samostalni kvazari rijetka pojava. Tipična udaljenost između dva kvazara je blizu 100 miliona svjetlosnih godina, a mi smo naše kvazare pronašli na udaljenosti od samo 700.000 svjetlosnih godina", rekao je Joseph Hennawi, kozmolog sa njemačkog instituta Max Planck.

Do sada je otkriveno 500.000 kvazara, a među njima je pronađeno samo 100 binarnih (dvostrukih) i dva trostruka kvazara.

Znanstvenici i inženjeri japanske tvrtke Ricoh, predstavili su svoj novi materijal, rastezljivo "gumeno" platno za koje vjeruje da će jednog dana napajati sustave interneta stvari.

Mada Japanci za sada ne žele otkrivati previše tehničkih detalja o izradi ovog materijala pod nazivom "Energy-Generating Rubber", kažu da posjeduje svojstva slična onima kod kristalnih materijala poput kvarca i keramike, koji pri rastezanju i kompresiranju mogu stvarati električnu struju, odnosno imaju svojstvo piezoelektričnosti, pojave stvaranja orijentiranih električnih dipola u naprezanju izloženome dielektričnomu kristalu, koja dovodi do razlike električnog potencijala između suprotnih ploha kristala.

Za generiranje električne struje se također koriste i piezoelektrični polimeri poput PVDF-a (PolyVinylidene DiFluoride) koji imaju svojstvo fleksibilnosti i rastezljivosti, no oni mogu stvarati jako male količine elektriciteta.

Prema tvrdnji japanskih znanstvenika, njihov novi materijal može generirati puno struje kao kristalni materijali, dok istovremeno ima svojstva rastezljivosti poput piezoelektričnih polimera, pa stoga vjeruju da će ga u daljem razvoju omogućiti za korištenje u sustavima interneta stvari, području koje želi sve naše predmete opremiti komunikacijskom tehnologijom i povezati na internet, kao i za napajanje raznih savitljivih senzora.

Ricoh također tvrdi da je njihov novi materijal i izuzetno izdržljiv, pa je do sada već prošao "nekoliko milijuna ciklusa" ekstenzivnog testiranja.

Za sada još nije poznato kada će ova tehnologija doći u neki oblik konkretne tržišne primjene, no mi već vidimo majice, čarape, posteljinu, tepihe, traperice, donje rublje i slične stvari, za koje do nedavno nikada ne bismo rekli da će nam služiti za napajanje gadgeta.

NASA-ina sonda New Horizons (novi horizonti) približava se prvom od ciljeva svojeg putovanja - patuljastom planetu Plutonu - a sa svojeg putovanja poslala je prvi "obiteljski portret" Plutona i njegovih 5 mjeseca.

U najnovijim fotografijama, koje je NASA objavila prošli tjedan, možemo vidjeti četiri manja mjeseca, imenovana po grčkoj mitologiji: Stiks, Nikta, Kerber i Hidra. Fotografije petog, najvećeg mjeseca Harona objavljene su tjedan dana ranije.

Plutonov mjesec Haron najveći je mjesec u Sunčevom sustavu u odnosu na svoj matični planet - toliko je velik da ne orbitira oko Plutona, već i Pluton i Haron oba orbitiraju oko zajedničkog centra gravitacije, zbog čega ih neki znanstvenici smatraju binarnim planetom.

Sonda New Horizons poslana je 2001. godine na misiju istraživanja transneptunskih objekata - nebeska tijela koja se nalaze u Kuiperovom pojasu, od kojih je Pluton tek prvi u nizu. Kada je New Horizons poletio sa Zemlje, Pluton je još uvijek službeno bio planet. Tek 2006. godine su se astronomi dogovorili oko definitivne definicije pojma planet, nakon čega je Pluton postao "patuljasti planet".

Svi znamo za tri najpoznatija agregatna stanja: čvrsto, tečno i gasovito. Međutim, pored ova tri, postoji još najmanje 15 agregatnih stanja, a tim naučnika je nedavno otkrio još jedno, koje bi moglo potpuno da promeni način na koji koristimo i proizvodimo energiju.

Obično lako prepoznajemo razliku između čvrstog, tečnog i gasovitog stanja putem čula vida. Ali naučnici koji proučavaju ova tri stanja, ali i bizarnije primere, kao što su plazma, koloid, i Boze-Ajnštajnov kondenzat, dublje su analizirali njihove karakteristike, poput gustine, hemijskog sastava i provodljivosti.

Kada je međunarodni tim fizičara, hemičara i stručnjaka za materijale testirao karakteristike novog materijala, napravljenog u laboratoriji, otkrio je nešto potpuno novo: supstancu koja je istovremeno pokazivala odlike izolacionog materijala, superprovodnika, metala i magneta. Rezultati njihovog istraživanja objavljeni su 17. aprila u časopisu “Science Advances”.

Oni su obogatili fuelerene, molekule od 60 atoma ugljenika, atomima rubidijuma, koje su menjali i u skladu s tim menjali i agregatno stanje supstance. Tokom tog postupka, naišli su na fazu u kojoj se materijal transformiše iz izolatora u provodnik, proces poznat kao Jan-Telerov efekat, otkriven još 1937. U skladu s tim, novi materijal je dobio ime Jan-Telerov materijal.

Ukoliko njihov rad potvrde eksperimenti u laboratorijama širom sveta, otkriće bi moglo da unese revoluciju u način na koji koristimo i proizvodimo energiju.

Jan-Telerov metal mogao bi da najavi novi tip superprovodnika, za kakvim naučnici i inženjeri već decenijama tragaju.

Superprovodnik je provodnik koji efikasno prenosi naelektrisanje. Provodnici, poput bakra i aluminija pružaju otpor protoku elektrona, a taj otpor košta energije, smanjujući efikasnost i stvarajući dodatne troškove.

Superprovodnici ne pružaju nikakav otpor, što bi, teoretski, moglo da stvori neverovatno efikasne električne uređaje. Ima više materijala koji mogu da budu superprovodnici, ali je neophodno da se ohlade do temperature niže od -100 stepeni Celzijusa. Potpuna je misterija zašto ovi materijali postaju superprovodljivi samo na tako niskim temperaturama, ali količina energije koja je potrebna za hlađenje košta više od energije koju trenutno gubimo zbog neefikasnih provodnika, zbog čega su potpuno nepraktični za industrijsku upotrebu.

Tu bi na scenu mogli da stupe Jan-Telerovi metali. Ovo je prvi put da su naučnici u praksi videli Jan-Telerov efekat - promenu izolatora u provodnik. Analizirajući kako taj proces funkcioniše, naučnici bi mogli bolje da shvate efikat i primene ga u proizvodnji superprovodnika koje ne treba hladiti na tako nisku temperaturu.

Tim istraživača američke Nacionalne okeanske i atmosferske službe (NOAA) otkrio je prvu toplokrvnu ribu, piše danas Dejli mejl.

Riječ je o mjesečevoj ribi ili opah (Lampris guttatus) koja neprestanim pomjeranjem peraja stvara toplotu koju zadržava u škrgama.

Za razliku od drugih riba, tijelom mjesečeve ribe, uključujući srce, kruži topla krv, što pospješuje njene opšte sposobnosti.

Opah živi u Sjevernom Atlantiku, Sjevernom moru i u Sredozemnom moru, hraneći se ribama i lignjama.

Tamno narandžaste je boje s bijelim tačkama i jarko crvenim perajama. Odrasle jedinke teže preko 70 kilograma i veličine su automobilske gume.

Njena prosječna temperatura tijela iznosi oko 5 stepeni Celzijusa, što povećava njenu efikasnost kao lovca u hladnim morskim dubinama. Naime, stvorenja koja žive na dubinama većim od 200 metara se sporo kreću, čuvajući energiju, dok je mjesečeva riba brža, pa samim tim i opasnija grabljivica.

"Toplokrvnost čini ovu ribu efikasnijim predatorom koji brže pliva i brže reaguje, te vidi daleko bolje", objasnio je dr Nikolas Vegner, autor studije objavljene u časopisu Science.

Ribe su uglavnom hladnokrvne ili ektodermne životinje, premda tuna i neke vrste morskih pasa mogu da zagriju određene dijelove tijela poput mozga i očiju.