Znanost i tehnologijaS


Question

Godine 1952. nestala je skupina od tri 'zvijezde'. Astronomi ih još uvijek ne mogu pronaći

zvijezde
© Palomar Observatory/Solano, et al.Nestanak tri zvijezde
Znanstvenici u zvjezdarnici Palomar su 19. srpnja 1952. vršili promatranje noćnog neba i u sklopu projekta snimali više fotografija istog područja kako bi lakše identificirali nebeska tijela kao što su asteroidi. Oko 20:52 su zabilježili skup od tri sjajne zvijezde (magnituda 15), no kada su fotografirali to isto područje u 21:45 - zvijezde su nestale. Dakle, za manje od sat vremena nije im bilo ni traga; kao da nisu ni postojale.

Zvijezde ne nestaju samo tako. Mogu eksplodirati ili im se sjaj može pojačati i smanjiti, ali ne nestaju. No snimke pokazuju da se dogodilo upravo to. Na prvoj fotografiji se jasno vidi skup od tri zvijezde, a na drugoj ne. Jedna mogućnost je da im je naglo pao sjaj, ali to objašnjenje baš ne "drži vodu". Naime, to bi značilo da su potamnile za faktor 10.000 ili više. Što bi uopće moglo uzrokovati da zvijezde tako brzo izgube toliko sjaja?

Efekt gravitacijske leće?

Drugo objašnjenje je da se uopće nije radilo o tri zvijezde, već o jednoj. Možda je ta zvijezda na kratko izrazito zasjala, a u isto vrijeme je između nje i nas prošla crna rupa zvjezdane mase i putem efekta gravitacijske leće iskrivila njen oblik, odnosno prikazala da se tamo nalaze tri tijela, a ne jedno.

Ice Cube

Znanstvenici otkrili drevni krajolik zaleđen u vremenu ispod antarktičkog leda

Istraživanja su otkrila drevni sustav rijeka koji nije vidio svjetlo dana najmanje 14 milijuna godina, skriven ispod Istočnog antarktičkog ledenog pokrova, prema novim istraživanjima.
antarktik
© Stewart JamiesonDemonstracija gdje je mjesto proučavanja ispod leda
Pomoću radara koji prodire kroz led i satelitskih podataka, glaciolog Stewart Jamieson iz Sveučilišta Durham i njegovi kolege kartirali su topografske karakteristike krajolika skrivenog ispod Istočnog antarktičkog ledenog pokrova kako bi bolje razumjeli fluktuacije tog ledenog pokrova kroz vrijeme.

Istočno antarktički ledeni pokrov, najveći na svijetu, većinom leži na stijenama iznad razine mora, no nije tako stabilan kako su znanstvenici nekoć mislili. S obzirom na činjenicu da se Zemlja kreće prema zagrijavanju za više od 2 °C iznad preindustrijskih razina, Istočno antarktički ledeni pokrov mogao bi dodati gotovo pola metra rasta razine mora do 2100. godine, osim ostalog topljenja leda.

Sun

Analiza godova pokazuje da za velike izboje zračenja u povijesti nije odgovorno Sunce

sunce
© NASAUmjetnička ilustracija događaja na suncu koji mijenjaju uvjete u svemiru blizu Zemlje. Predložene slike iz NASA-e, prema preporuci naših istraživača
Analiza godova pokazuje da za velike izboje zračenja u povijesti nije odgovorno Sunce

Duga razdoblja snažnog zračenja, poznata kao "Miyake događaji" naglo povećavaju koncentraciju ugljika-14 na Zemlji, a nova studija zaključila je kako im nije uzrok snažna solarna oluja

Povećanje zračenja i posljedični porast koncentracije izotopa ugljika-14 na Zemlji događaju se u slučajevima snažnih solarnih oluja. Kada su takvi događaji posebno snažni i dugotrajni, toliko da u strukturi drveta ostavljaju i do 1,2% više spomenutog izotopa, nazivaju "Miyake događaji". Najpoznatiji takav događaj je otkriven putem analize drvenih godova japanskog cedra, a dogodio se 774. i 775. godine. Istim metodama otkriveno ih je još, pa se sada zna da oni Zemlju pogađaju otprilike svakih tisuću godina.

Sunce nije "krivo"

Međutim, nova studija s australskog sveučilišta Queensland baca novo svjetlo na te događaje. Naime, do sada je vodeća hipoteza bila kako je riječ o snažnim solarnim olujama, izbojima zračenja s naše matične zvijezde, zbog kojih dolazi do povećanja koncentracije ugljika-14, a on ostaje trajno zapisan u drveću. Ono što je sada otkriveno, na temelju velike analize i nakon računalnog modeliranja podataka za 10.000 godina, jest da Miyake događaji nisu u korelaciji s aktivnošću Sunca.

Satellite

Teleskop Webb otkrio dosad neviđenu mlaznu struju u Jupiterovoj atmosferi

jupiter
© NASA, ESA, CSA, STScI, R. Hueso, I. de Pater, T. Fouchet, L. Fletcher, M. Wong, J. DePasqualePojas mlazne struje oko Jupiterovog ekvatora
Jupiter je drugo po veličini tijelo u cijelom Sunčevom sustavu, iza Sunca. Toliko je velik da bi u njega mogli stati svi drugi planeti našeg solarnog sustava. Primjerice, u njega bi se moglo ugurati čak 1300 Zemalja. Od nas je u prosjeku udaljen oko 600 milijuna kilometara. S obzirom na to da na njegovoj površini haraju ogromne oluje, svemirske agencije su do Jupitera poslale popriličan broj sondi kako bismo mogli izbliza promotriti njegovu podivljalu atmosferu.

Unatoč tome, ovaj nas plinoviti div i dan danas zna iznenaditi. Tako su znanstvenici tek nedavno u Jupiterovim olujnim oblacima primijetili do sada neviđeni fenomen - mlazni tok velike brzine, širok oko 4800 kilometara, koji juri oko ekvatora iznad sloja oblaka.

Ovo otkriće, koje je omogućio teleskop James Webb (JWST), moglo bi nam dati neke nove uvide u podosta čudnu vremensku dinamiku na Jupiteru. "Ovo nas je potpuno iznenadilo. Ono što smo do sada vidjeli kao zamagljena područja u Jupiterovoj atmosferi sada registriramo kao jasne karakteristike koje možemo pratiti zajedno s rotacijom planeta", rekao je astronom Ricardo Hueso sa Sveučilišta Baskija u Španjolskoj.

Fireball 4

SOTT Fokus: Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija - Poglavlje 23.: Život u kometima?​

Intersteller comets
© Roy Keeris/Flickr

Komentar: Ovo je 23. poglavlje knjige gosp. Lescaudrona "Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija".

Prethodno poglavlje: Poglavlje 22.:Dvije kuge/pošasti, jedan obrazac?​
Prvo poglavlje: Poglavlje 1.: Masovna izumiranja


U sljedećem poglavlju koristimo kometni materijal i meteoritski materijal naizmjenično jer su meteoriti, posebno ugljični hondriti, rezultat nehlapljivog trenja kometa[1].

Do sada smo vidjeli da su kometni događaji bili uzrok većine, ako ne i svih, masovnih izumiranja i vjerojatno dviju najgorih pandemija zabilježenih u povijesti. Poput masovnih izumiranja nakon kojih su uslijedile eksplozije života, nakon dviju kuga je uslijedio civilizacijski skok.

Komentar: Slijedeće poglavlje: Poglavlje 24.: Mikroorganizmi gornje atmosfere


Bizarro Earth

Neki ljudi su opsjednuti svojim bunkerima sudnjeg dana, ali Sam Altman se našalio da im zapravo neće biti važno ako dođe do AI apokalipse

bunker
© Kevin Dietsch/Getty ImagesGeneralni direktor OpenAI-ja Sam Altman (lijevo) i ulaz u podzemni bunker (desno)
Poznato je kako su neki bogataši, pogotovo oni koji su milijarde stekli u tehnološkom sektoru, opsjednuti apokalipsama i traženjem zaštite od katastrofa u nekakvim udaljenim i skrivenim bunkerima i čini se kako je najpopularnija destinacija za takva skloništa Novi Zeland. Jedan od takvih bogataša koji želi biti spreman za apokalipsu jest Sam Altman, izvršni direktor OpenAI-a. On, kako je priznao novinarima, nema bunker za sudnji dan, no zato ima, kako je rekao - "strukturu", što god da to značilo.

No dok bi takvi bunkeri, strukture i sve što tzv. preperri pripremaju kako bi spremni dočekali nekakve nuklearne apokalipse, ratove ili što god, možda i mogle pomoći da prežive u nekim situacijama, čini se kako neće moći pobjeći od jedne opasnosti. Ništa od toga neće vam pomoći ako opća umjetna inteligencija ode u krivom smjeru, našalio se tijekom nedavne konferencije u organizaciju WSJ-a Sam Altman.

Iako se Altman šalio, oni koji su pesimistični oko razvoja umjetne inteligencije i njenog utjecaja na čovječanstvo, vjerojatno će se složiti s takvim načinom razmišljanja.

Blue Planet

Radio signalu je trebalo 8 milijardi godina da stigne do Zemlje, ali njegov izvor je misterij

radio signal
© ESO/M. KornmesserUmjetnikova ilustracija prati dugi, kozmički put brzog radijskog praska koji je nastao u dalekim galaksijama i stigao do Zemlje 8 milijardi godina kasnije
Astronomi su zabilježili misteriozne radiovalove kojima je trebalo 8 milijardi godina da dođu do Zemlje. Radi se o jednoj od najudaljenijih i najsnažnijih do sada opaženih brzih provala radiovalova (FRB). Naime, eksplozija FRB 20220610A trajala je manje od jedne milisekunde, ali je u tom djeliću trenutka oslobodila onoliko energije koliko naše Sunce emitira tijekom 30 godina.

Brze provale radiovalova su jedan od najfascinantnijih misterija u svemiru. Radi se o izuzetno snažnim signalima, neki oslobađaju više energije od 500 milijuna Sunca, a traju manje od treptaja oka. Jedna od najvažnijih karakteristika FRB-ova jest to da su oni kratkotrajni i nepredvidivi. Obično se pojave iznenada na nekom dijelu neba i traju tek nekoliko milisekundi.

Ponavljajući FRB-ovi, dakle kada se ne radi samo o jednom intervalu, već o više njih uzastopce, vrlo su rijetki i posebice privlače pažnju astronoma. Neki od ponavljajućih FRB-ova se javljaju periodično, u pravilnim razmacima, svakih nekoliko dana ili mjeseci.

Microscope 1

Znanstvenici rješavaju misterij zašto Europljani imaju manje DNK neandertalaca nego ljudi Istočne Azije

neandertalci
© Joe McNally / Suradnik preko Getty ImagesaEuropljani imaju manje neandertalsko (na slici desno) podrijetlo nego istočni Azijci danas jer je Homo sapiens koji se bavi uzgojem migrirao s Bliskog istoka u Europu prije otprilike 10 000 godina
Povijest neandertalaca je duga i započela je prije 400 000 godina. Ova se populacija najbolje poznatih ljudskih predaka proširila na grubo gledano područje od Atlantika na zapadu do središnje Azije na istoku. Neandertalska populacija je bolje poznate od ostalih ljudskih predaka jer je živjela velikim dijelom u špiljama u kojima su ostale dobro sačuvane njihove brojne kosti.

Iako su neandertalci nastanjivali Europu zanimljivo je da moderni Europljani u sebi imaju manje neandertalskog genoma u odnosu na primjerice istočne Azijate. Nova istraživanja nude djelomično obrazloženje za tu neobičnu situaciju. Zanima li vas o čemu je riječ zavirite u nastavak našeg članka.

Ljudi izvan Afrike u pravilu imaju u sebi oko 2 posto neandertalskog genoma, ali populacija istočne Azije primjerice Kinezi i Japanci u sebi mogu nositi i između 8 i 24 posto neandertalskih gena. Ta je situacija još čudnija jer neandertalci nisu prema raspoloživim podacima nikada naselili istočnu Aziji ili nam je to nastanjivanje nekako promaknulo.

Comet

Kometu koji juri prema Zemlji ponovno izrastu 'rogovi' nakon masivne vulkanske erupcije

komet
© Comet Chasers/Richard MilesKomet 12P/Pons-Brook (12P) fotografiran 8. listopada, s vidljivim "rogovima" u komi kometa
Astronomi otkrivaju da komet kojemu su procijenili promjer na 30 kilometara nakon eksplozije u svemiru juri prema Zemlji. Komet nas neće pogoditi, no u trenutku kad dosegne najbližu točku našoj planeti, 21. travnja sljedeće godine, bit će vidljiv golim okom.

Ogromna svemirska stijena nazvana je 12P/Pons-Brooks. Riječ je o kriovulkanskom kometu odnosno hladnom vulkanu. Ima čvrstu jezgru i sastoji se od leda, prašine i oblaka plinova koji istječe iz unutrašnjosti kometa. Kada sunčevo zračenje zagrije unutrašnjost kometa, pritisak u njemu raste i komet snažno eksplodira, izbacujući svoju smrznutu unutrašnjost u svemir kroz velike pukotine u ljusci jezgre.

Komentar: Pogledajte također: Komet 12P/Pons-Brooks eksplodira i dobija 'rogove'


Map

Drevni ostaci davno izgubljene tektonske ploče otkriveni na Borneu

tekstonska ploča
© Suzanna van de Lagemaat, Sveučilište u UtrechtuGeolozi otkrivaju ostatke izgubljene 'Mega-ploče'. Pontska oceanska ploča koja je nedavno rekonstruirana: njezin položaj u drevnom Tihom oceanu prije 120 milijuna godina i njezini sadašnji ostaci.
Dugo nakon što je značajan dio Zemljine kore zaronio u dubine njenih unutarnjih slojeva, znanstvenici su otkrili pojedinosti o davno izgubljenoj tektonskoj ploči veličine četvrtine Pacifika. Suzanna van de Lagemaat, geologinja sa Sveučilišta Utrecht u Nizozemskoj, i njen supervizor, Douwe van Hinsbergen, donose ovo otkriće spajanjem geoloških podataka iz pregibanih planinskih lanaca i oceanskih fragmenata naslaganih na vrhovima kontinentalnih ploča diljem azijsko-pacifičke regije.

Ova otkrića ukazuju na postojanje Pontske ploče, koja je nekoć obuhvatila četvrtinu današnjeg Tihog oceana. Prema procjenama istraživača, ova ploča datira 160 milijuna godina unatrag, u doba postojanja velikog oceana između Euroazije i Australije, koji je bio povezan s Antarktikom kao dio superkontinenta Pangea.

U procesu raspadanja Pangee, Pontsku ploču su "progutale" druge ploče koje su donijele Borneo i Filipine na njihove današnje položaje. Van de Lagemaat je koristila podatke prikupljene na terenu kako bi rekonstruirala kretanje tektonskih ploča u regiji spoja, poznatoj kao Junction Region, koja prolazi kroz Japan, Borneo, Filipine, Novu Gvineju i sve do Novog Zelanda, prenosi Science Alert.