Znanost i tehnologijaS


Galaxy

Otkriće Uranove aurore nudi tragove do nastanjivih ledenih svjetova i plinovitih planeta toplijih nego što modeli predviđaju

aurora
© NASA, ESA i M. ShowalterUmjetnički prikaz kako bi sjeverna infracrvena polarna svjetlost izgledala 2006. (označeno crvenom bojom). Tamnije crvene lokacije označavaju potvrđene lokacije aurore, dok se blijeda crvena koristi za označavanje mogućih lokacija aurore
Astronomi sa Sveučilišta u Leicesteru potvrdili su prisutnost infracrvene aurore na hladnom, vanjskom planetu Uranu. Ovo otkriće otvara nova vrata za razumijevanje magnetskih polja planeta unutar našeg solarnog sustava te pruža uvid u potencijalnu sposobnost udaljenih svjetova da podrže život.

Astronomi sa Sveučilišta u Leicesteru prvi put su potvrdili postojanje infracrvene aurore na Uranu. Iako su prethodne studije od 1986. godine pokazivale postojanje ultraljubičaste aurore na ovom planetu, infracrvena aurora ostala je neotkrivena sve do sada. Rezultati ovog revolucionarnog istraživanja nedavno su objavljeni u prestižnom časopisu Nature Astronomy.

Ledene divove, Uran i Neptun, odlikuju neobičajena magnetska polja, pomaknuta u odnosu na osi oko kojih se vrte. Iako objašnjenje za ovu pojavu još uvijek nije pronađeno, odgovori se možda nalaze upravo u Uranovoj auri.


Komentar: Tragovi za tu misteriju mogu se pronaći ovdje: Sedam destruktivnih prolaza komete Venere pokraj Zemlje


Komentar: Kao što je navedeno u Uranovi mjeseci možda imaju duboke oceane:
"Kada je riječ o malim tijelima - patuljastim planetima i mjesecima - planetarni znanstvenici ranije su pronašli dokaze o oceanima na nekoliko nevjerojatnih mjesta, uključujući patuljaste planete Ceres i Pluton te Saturnov mjesec Mimas", rekla je u izjavi. "Dakle, u igri su mehanizmi koje ne razumijemo u potpunosti."
Pogledajte također:


Cassiopaea

Prvi mišji embriji uzgojeni u svemiru, objavili su japanski znanstvenici

miševi
© Wakayama et al., iScience, 2023.Mišje blastociste koje su se razvile u mikrogravitaciji
Dok čovječanstvo razmatra izazove koje postavljaju granice izvan našeg planeta i polako napreduje prema zvjezdanim prostranstvima, počinju se pojavljivati nova i važna pitanja vezana uz našu budućnost.

Jedno od ključnih pitanja koje stoji pred nama u kontekstu dugotrajnih svemirskih misija i naseljavanja drugih planeta tiče se ljudske reprodukcije. Postoji li mogućnost održavanja procesa stvaranja novih života u uvjetima smanjene gravitacije i povišene razine radijacije, koje prevladavaju izvan zaštitnih slojeva Zemljine atmosfere?

Sudeći prema rezultatima novog eksperimenta, odgovor bi mogao biti pozitivan.

Prvi put: uzgoj sisavačkih embrija u svemiru

Kako prenosi Science Alert, po prvi puta u povijesti, znanstvenici su uspjeli uzgojiti embrije sisavaca u svemiru, unutar mikrogravitacijskih uvjeta Međunarodne svemirske postaje (ISS), koja kruži Zemljom na visini od otprilike 400 kilometara.

Komentar: Koje su šanse da, kao i kod GMO-a (kao samo jedan u litaniji primjera), ovi eksperimenti vjerojatno neće ispasti 'uspješni' koliko se nadaju da će biti?


Map

Znanstvenici kažu da je nemirno ponašanje supervulkana u Kaliforniji posljedica njegovog procesa hlađenja, a ne povećana vulkanska aktivnost

Long Valley Caldera
© Joshua Hammari, BLM/Wikimedia CommonsKaldera Long Valley
Nedavna studija koju su proveli znanstvenici s Kalifornijskog instituta za tehnologiju (CIT) otkriva intrigantan razvoj unutar kaldere Long Valley, koja se nalazi u istočnoj Kaliforniji. Čini se da taj geološki fenomen doživljava značajne transformacije kako se njegova duboka komora magme postupno hladi, nagovještavajući produljeno razdoblje mirovanja.

Posljednja erupcija kaldere Long Valley dogodila se prije otprilike 100.000 godina, kad je nataložila kilometar debeli sloj pepela, dovoljan da pokopa čitav Los Angeles. Trenutačno je vulkan Long Valley u relativno prigušenom stanju, iako nije posve miran na istočnoj fronti Kalifornije. U kasnim 1970-ima, kaldera, depresija koja prekriva uspavani vulkan, doživjela je niz seizmičkih podrhtavanja.

Podrhtavanje je proces hlađenja

U desetljećima nakon toga, vulkan je ušao u faze "izraženih nemira", tijekom kojih bi se tlo naizmjenično napuhivalo i ispuhivalo. Srećom, ta pojačana aktivnost nije nužno vjesnik neizbježne katastrofe. Znanstvenici s CIT-a otkrili su dokaze koji upućuju na to da je nemirno ponašanje vulkana posljedica njegovog procesa hlađenja, a ne preteča povećane vulkanske aktivnosti.

Microscope 2

SOTT Fokus: Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija - Poglavlje 24.: Mikroorganizmi gornje atmosfere

Intersteller comets
© Roy Keeris/Flickr

Komentar: Ovo je 24. poglavlje knjige gosp. Lescaudrona "Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija".

Prethodno poglavlje: Poglavlje 23.: Život u kometima?
Prvo poglavlje: Poglavlje 1.: Masovna izumiranja


Otkriće mikroorganizama - uključujući viruse - u višim slojevima atmosfere bilo je neočekivano za glavne tokove znanosti jer se mikroorganizmi inače ne mogu transportirati iz niže atmosfere u gornju zbog barijere tropopauze:

Komentar: Slijedeće poglavlje: Poglavlje 25.: Elektromagnetski impuls (EMP)


Galaxy

Svemirski teleskop prvi put snimio kilonovu i stvaranje rijetkih elemenata

Mjesto praska gama zraka i kilonove
© NASA, ESA, CSA, STScI, A. Levan/IMAPP, Warw, A. Pagan/STScIMjesto praska gama zraka i kilonove
Astronomi su promatrali golemu svemirsku eksploziju, uzrokovanu spajanjem dviju zvijezda, koja je stvarala elemente potrebne za život. Stvaranje rijetkih kemijskih elemenata otkriveno je u drugom najsjajnijem izbijanju gama zraka (GRB), što baca novo svjetlo na to kako nastaju teški elementi.

Znanstvenici su promatrali GRB 230307A koji je nastao spajanjem dvije neutronske zvijezde u spiralnoj galaksiji udaljenoj milijardu svjetlosnih godina. Ovaj GRB je bio više od milijun puta svjetliji od cijele naše galaksije, Mliječne staze. Ovo je prvi put da je svemirski teleskop James Webb (JWST) promatrao spajanje dviju zvijezda, što je poznato kao kilonova.

Uočili jedan od najrjeđih elemenata na Zemlji

Uz prisutnost toliko energije da može izbaciti materijal, ovaj proces stvara nove atomske jezgre u procesu poznatom kao nukleosinteza. Time nastaju neki od najtežih elemenata u prirodi poput zlata, platine i uranija.

Question

Godine 1952. nestala je skupina od tri 'zvijezde'. Astronomi ih još uvijek ne mogu pronaći

zvijezde
© Palomar Observatory/Solano, et al.Nestanak tri zvijezde
Znanstvenici u zvjezdarnici Palomar su 19. srpnja 1952. vršili promatranje noćnog neba i u sklopu projekta snimali više fotografija istog područja kako bi lakše identificirali nebeska tijela kao što su asteroidi. Oko 20:52 su zabilježili skup od tri sjajne zvijezde (magnituda 15), no kada su fotografirali to isto područje u 21:45 - zvijezde su nestale. Dakle, za manje od sat vremena nije im bilo ni traga; kao da nisu ni postojale.

Zvijezde ne nestaju samo tako. Mogu eksplodirati ili im se sjaj može pojačati i smanjiti, ali ne nestaju. No snimke pokazuju da se dogodilo upravo to. Na prvoj fotografiji se jasno vidi skup od tri zvijezde, a na drugoj ne. Jedna mogućnost je da im je naglo pao sjaj, ali to objašnjenje baš ne "drži vodu". Naime, to bi značilo da su potamnile za faktor 10.000 ili više. Što bi uopće moglo uzrokovati da zvijezde tako brzo izgube toliko sjaja?

Efekt gravitacijske leće?

Drugo objašnjenje je da se uopće nije radilo o tri zvijezde, već o jednoj. Možda je ta zvijezda na kratko izrazito zasjala, a u isto vrijeme je između nje i nas prošla crna rupa zvjezdane mase i putem efekta gravitacijske leće iskrivila njen oblik, odnosno prikazala da se tamo nalaze tri tijela, a ne jedno.

Ice Cube

Znanstvenici otkrili drevni krajolik zaleđen u vremenu ispod antarktičkog leda

Istraživanja su otkrila drevni sustav rijeka koji nije vidio svjetlo dana najmanje 14 milijuna godina, skriven ispod Istočnog antarktičkog ledenog pokrova, prema novim istraživanjima.
antarktik
© Stewart JamiesonDemonstracija gdje je mjesto proučavanja ispod leda
Pomoću radara koji prodire kroz led i satelitskih podataka, glaciolog Stewart Jamieson iz Sveučilišta Durham i njegovi kolege kartirali su topografske karakteristike krajolika skrivenog ispod Istočnog antarktičkog ledenog pokrova kako bi bolje razumjeli fluktuacije tog ledenog pokrova kroz vrijeme.

Istočno antarktički ledeni pokrov, najveći na svijetu, većinom leži na stijenama iznad razine mora, no nije tako stabilan kako su znanstvenici nekoć mislili. S obzirom na činjenicu da se Zemlja kreće prema zagrijavanju za više od 2 °C iznad preindustrijskih razina, Istočno antarktički ledeni pokrov mogao bi dodati gotovo pola metra rasta razine mora do 2100. godine, osim ostalog topljenja leda.

Sun

Analiza godova pokazuje da za velike izboje zračenja u povijesti nije odgovorno Sunce

sunce
© NASAUmjetnička ilustracija događaja na suncu koji mijenjaju uvjete u svemiru blizu Zemlje. Predložene slike iz NASA-e, prema preporuci naših istraživača
Analiza godova pokazuje da za velike izboje zračenja u povijesti nije odgovorno Sunce

Duga razdoblja snažnog zračenja, poznata kao "Miyake događaji" naglo povećavaju koncentraciju ugljika-14 na Zemlji, a nova studija zaključila je kako im nije uzrok snažna solarna oluja

Povećanje zračenja i posljedični porast koncentracije izotopa ugljika-14 na Zemlji događaju se u slučajevima snažnih solarnih oluja. Kada su takvi događaji posebno snažni i dugotrajni, toliko da u strukturi drveta ostavljaju i do 1,2% više spomenutog izotopa, nazivaju "Miyake događaji". Najpoznatiji takav događaj je otkriven putem analize drvenih godova japanskog cedra, a dogodio se 774. i 775. godine. Istim metodama otkriveno ih je još, pa se sada zna da oni Zemlju pogađaju otprilike svakih tisuću godina.

Sunce nije "krivo"

Međutim, nova studija s australskog sveučilišta Queensland baca novo svjetlo na te događaje. Naime, do sada je vodeća hipoteza bila kako je riječ o snažnim solarnim olujama, izbojima zračenja s naše matične zvijezde, zbog kojih dolazi do povećanja koncentracije ugljika-14, a on ostaje trajno zapisan u drveću. Ono što je sada otkriveno, na temelju velike analize i nakon računalnog modeliranja podataka za 10.000 godina, jest da Miyake događaji nisu u korelaciji s aktivnošću Sunca.

Satellite

Teleskop Webb otkrio dosad neviđenu mlaznu struju u Jupiterovoj atmosferi

jupiter
© NASA, ESA, CSA, STScI, R. Hueso, I. de Pater, T. Fouchet, L. Fletcher, M. Wong, J. DePasqualePojas mlazne struje oko Jupiterovog ekvatora
Jupiter je drugo po veličini tijelo u cijelom Sunčevom sustavu, iza Sunca. Toliko je velik da bi u njega mogli stati svi drugi planeti našeg solarnog sustava. Primjerice, u njega bi se moglo ugurati čak 1300 Zemalja. Od nas je u prosjeku udaljen oko 600 milijuna kilometara. S obzirom na to da na njegovoj površini haraju ogromne oluje, svemirske agencije su do Jupitera poslale popriličan broj sondi kako bismo mogli izbliza promotriti njegovu podivljalu atmosferu.

Unatoč tome, ovaj nas plinoviti div i dan danas zna iznenaditi. Tako su znanstvenici tek nedavno u Jupiterovim olujnim oblacima primijetili do sada neviđeni fenomen - mlazni tok velike brzine, širok oko 4800 kilometara, koji juri oko ekvatora iznad sloja oblaka.

Ovo otkriće, koje je omogućio teleskop James Webb (JWST), moglo bi nam dati neke nove uvide u podosta čudnu vremensku dinamiku na Jupiteru. "Ovo nas je potpuno iznenadilo. Ono što smo do sada vidjeli kao zamagljena područja u Jupiterovoj atmosferi sada registriramo kao jasne karakteristike koje možemo pratiti zajedno s rotacijom planeta", rekao je astronom Ricardo Hueso sa Sveučilišta Baskija u Španjolskoj.

Fireball 4

SOTT Fokus: Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija - Poglavlje 23.: Život u kometima?​

Intersteller comets
© Roy Keeris/Flickr

Komentar: Ovo je 23. poglavlje knjige gosp. Lescaudrona "Masovna izumiranja, evolucijski skokovi i povezanost virusa i informacija".

Prethodno poglavlje: Poglavlje 22.:Dvije kuge/pošasti, jedan obrazac?​
Prvo poglavlje: Poglavlje 1.: Masovna izumiranja


U sljedećem poglavlju koristimo kometni materijal i meteoritski materijal naizmjenično jer su meteoriti, posebno ugljični hondriti, rezultat nehlapljivog trenja kometa[1].

Do sada smo vidjeli da su kometni događaji bili uzrok većine, ako ne i svih, masovnih izumiranja i vjerojatno dviju najgorih pandemija zabilježenih u povijesti. Poput masovnih izumiranja nakon kojih su uslijedile eksplozije života, nakon dviju kuga je uslijedio civilizacijski skok.

Komentar: Slijedeće poglavlje: Poglavlje 24.: Mikroorganizmi gornje atmosfere