Možda i najvažniji pojedinačni potez u svom dosadašnjem mandatu, s mogućim posledicama koje govore da nije reč o pukoj dvorskoj igri u Beloj kući, američki predsednik Donald Tramp povukao je prošlog petka, smenivši svog glavnog stratega Stivena Benona.

Time je - kako neskromno ili pak vrlo precizno reče sam Benon - okončano Trampovo predsednikovanje kakvo je bilo do sada.

Zašto je Tramp smenio Benona, i kakve će to posledice proizvesti po američku politiku? Zašto su neokonzervativci i ostali jastrebovi ohrabreni ovakvim razvojem događaja? Da li su generalska hunta i bankari iz "Goldman Saksa" ponovo zagospodarili Belom kućom, kako tvrde pojedini američki analitičari?

O ovim su pitanjima u "Novom Sputnjik poretku" govorili analitičar iz Vašingtona Obrad Kesić i predsednik "Ist vest bridža" Jovan Kovačić.

"Stiven Benon je bio glavni arhitekta Trampove izborne pobede", podseća Obrad Kesić. "On je ispravno predvideo da je borba protiv političke elite i medija ključ za prikupljanje glasova ljudi koji su razočarani i frustrirani stanjem u Americi, i da će kandidat koji bude doživljen kao autsajder imati najbolju šansu da pobedi na izborima... Upravo je Benon formulisao antiglobalističku i populističku ideologiju Trampove administracije; kao takav, on je postao simbol borbe protiv političkog establišmenta".

U nastojanju da "otvori" još jednu zonu nestabilnosti kao uvod u mogući profitni ratni sukob, američki je predsjednik (nakon verbalnog sukobljavanja sa Sjevernom Korejom), nedavno otvoreno zaprijetio vojnom intervencijom Venezueli. Donald Trump, po prvi je put Nikolasa Madura, venezuelanskog predsjednika, izravno prozvao kao diktatora. U međunarodnom poretku koji Amerika stvara, status "diktatora", dakle osobe koja ne prihvaća američke liberalne vrijednosti, je definitivno gori i nemoralniji od statusa npr. klasičnog ubojice. Nakon takvih optužbi, koje uvijek prati i medijsko sotoniziranje tagiranog "neprijatelja", Americi su na raspolaganju brojne opcije - diplomatske, gospodarske ili obavještajne, uvijek opaka sredstva, uključno i vojnu intervenciju.

Naime, nakon što je venezuelanski predsjednik, Nikolas Maduro dekretom uspostavio ustavotvornu skupštinu i time koncentrirao svu vlast u svoje ruke kako bi stabilizirao gospodarske, a time i političke prilike u zemlji, eskalirali su ulični nemiri i prosvjedi u kojima je živote izgubilo više od stotinu ljudi. Ovakvo stanje u zemlji "podiglo" je na noge mnoge, međutim nasilno obračunavanje s prosvjednicima, humanitarna kriza, kao i prijetnja općim kaosom, bila je prilika da SAD, još jednom, po tko zna koji put, "brane demokraciju, ljudska prava i slobode tržišta". Zanimljivu analizu Madurove diktature i represije dao je Jean Grugel, znanstvenik koji proučava latinoameričku politiku (Guardian, 16.08.2017.). Grugel navodi kako je odgovornost venezuelanske vlade za ulične nerede podjednaka odgovornosti vlade Amerike i zapadnih zemalja kada se prosvjedi odvijaju u njihovim zemljama. Kada prosvjednici divljaju i blokiraju ulice oko Bijele kuće tada govorimo o "miroljubivim demonstracijama" koje se opravdano razbijaju policijskom silom, dok u Venezueli govorimo o nasilju vlade. Smatra kako oporbeno divljanje, napadi eksplozivom na policiju i vladine zgrade, ubijanje ljudi, uopće nisu dokumentirani u zapadnim mainstream medijima. Naime, stereotipni narativ o Latinskoj Americi, prostoru političke nestabilnosti koji godinama destabiliziraju CIA-ine tajne operacije, djelovanju narko kartela i ljevičarskih gerilskih skupina, upravo u tim medijima ima svoju lakšu i ljepšu priču - slike egzotičnih plaža, također egzotičnih ljepotica koje danonoćno plešu u ritmu sambe, američki humanitarni intervencionizam čine benignijim.

Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj

Svako malo krv se prolije ulicama velikih gradova Evrope. Žrtve nisu ciljane, ciljana je smrt. Krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je medijski atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Ono tamo zovu odavde borbom za demokraciju i ljudska prava, a nije to. U Evropi mu je ime islamski ekstremizam. I jeste, uz ostalo, i to. Drugi radikalni ekstremizmi sada se ne pominju. Temeljem pameti koju formiraju politika i poslušni mediji to je objašnjivo.

Da zanemarimo krv kao kurentni marketinški medijski spektakl. Ovdje kažu da je terorizam u današnjoj formi započeo 11. septembra u New Yorku. Nije tačno, ciljano je izmišljen i planiran mnogo ranije. Oni što se ovim bave hladne glave i mimo programiranih umova ili vlastitih računica to znaju.

Ovih dana neprekidno se postavlja pitanje - ima li tomu kraja. I šta poslije kraja terorizma. Nema kraja jer se to neće. Nije cilj! Kraj nije interes ni profit. ISIL jeste doista poražen, ali to u ovom kontekstu nije bitno jer se terorizam, ma kako krvoločan bio na Bliskom istoku, nastavlja spektakularnije na Zapadu. O ostalima se uglavnom šuti. Da li je važan podatak da je Boko Haram obezglavio, zaklao, zatukao, uništio i razorio u Africi desetinama puta više nevinih nego sveukupno u Evropi. Nije, jer oni nisu naši. Oni se ne tiču. I to je danas razumljivo. Ljudska rasa se odavno već dijeli na naše i njihove. Po mnogo čemu.

Sve ovo odavno ne igra posebnu ulogu povodom pitanja »šta da se radi«. Uvjerenje unaokolo je da se jaki satraše u »borbi protiv terorizma«. A on buja sve više. Pogledajmo malo - mimo dnevnih objašnjenja koja peru um - kako je počelo, u kome se pravcu sve razvija i šta nam slijedi već sutra. Riječ je o nekoliko minulih decenija i godinama pred nama. Da se ne ide dalje.

Iranski list "Hemajat" objavio je članak Hasana Hanizade, posvećen referendumu o nezavisnosti Iračkog Kurdistana. On smatra da je Izrael taj koji gura ovu priču, zbog želje da oslabi muslimanske zemlje u regionu.

Autor članka smatra da većinu država regiona brinu planovi iračkih Kurda da održe referendum, ali da je Izrael zadovoljan ovim korakom jer nezavisnost Kurdistana "ide u prilog planovima stvaranja 'velikog Izraela', od Nila do Eufrata". Hanizade je objavio da je Izrael otvoreno podržao kurdski referendum.

Ekspert je naveo kao primer odnos Izraela i Južnog Sudana. Prema njegovim rečima, Izrael je aktivno podržao odvajanje Južnog Sudana u okviru politike "drobljenja arapskih i muslimanskih država" i pretvorio ovu državu u svoj špijunski centar, preplavivši je hiljadama svojih agenata.

Po njegovim mišljenju, Izrael će iskoristiti nezavisnost Kurdistana za potkopavanje delatnosti "ose otpora" i stvoriti na kurdskoj zemlji svoje vojne baze. Uz to, Irački Kurdistan bi mogao postane početak procesa stvaranja 'velikog Kurdistana', što će naneti veliki udarac Siriji, Iranu i Turskoj.

Hanizade je primetio i ekonomsku korist u izraelskoj podršci iračkim Kurdima - on smatra da Izrael želi da se dokopa iračkog Kirkuka, koji je bogat naftom, a koji se nalazi pod kontrolom Kurda.

Treba reći da izraelska vlada zvanično nije dala svoje mišljenje o referendumu u Kurdistanu, iako su određeni političari i eksperti govorili na tu temu. Na primer, bivši ministar unutrašnjih poslova Gedeon Sad, jedan od lidera partije "Likud", insistira na bespogovornoj podršci iračkim Kurdima koje on smatra pouzdanim saveznicima Izraela i Zapada u borbi protiv islamskih ekstremista. Njegovo mišljenje deli i lider opozicione partije "Atid" Jair Lapid.

U želji da otvori Moskvi još jedan front, Zapad pokušava da odmrzne pridnjestrovsko pitanje. Već se traži povlačenje ruskih mirotvoraca sa ovog područja, iako je rešenje još daleko. Pominju se i vojni scenariji, NATO pruža podršku, samo se još čeka paljenje fitilja.

Vlada Moldavije traži od Ujedinjenih nacija pomoć za povlačenje ruskih vojnika iz Pridnjestrovlja.

Predsednik ove nepriznate republike Vadim Krasnoseljski je izjavio da povlačenje mirotvorca vodi direktno u rat. Pošto se, prema odluci Ustavnog suda Moldavije, Pridnjestrovlje smatra okupiranom teritorijom, to znači da može biti upotrebljena sila kako bi se preuzela kontrola nad njim.

Zasad situaciju smiruje predsednik Moldavije Igor Dodon, koji se ne slaže sa politikom svoje vlade, koja je okrenuta Zapadu i traži da ruski vojnici ostanu prisutni do rešenja pridnjestrovskog konflikta.

Američki Kongres se priprema platformu WikiLeaks službeno proglasiti "nedržavnom neprijateljskom obavještajnom službom". Naime, zakonodavci trebaju dati zeleno svjetlo na zakon odobren u srpnju od strane Odbora za obavještajne službe Senata, izvijestio je Washington Times.Tijekom tog glasovanja, 14 članova Senata je podržalo zakon, dok je samo Ron Wyden, demokratski senator Oregona, glasao protiv njega.

"Wikileaks i njegove više vođe nalikuju neprijateljskoj nedržavnoj obavještajnoj službi i kao takvi trebaju biti tretirani od strane američkih službi", stoji u dijelu zakona.

Ron Wyden, koji se protivio dokumentu, posebno se pozvao na ovu klauzulu. Prema senatoru, ovaj "inovativni opis se može primijeniti na WikiLeaks, ali može imati pravne, ustavne i političke implikacije, pogotovo ako istraživački novinari objave neke tajne".

Također smatra kako je jednako zabrinjavajuće što predloženi zakon može navesti ljude da misle kako SAD imaju neku vrstu "prešutnog akcijskog plana o nedržavnim neprijateljskim obavještajnim službama".

"Usvajanje ovog zakona je veliki izazov za našu zemlju. Kongres ne bi trebao reagirati na način koji bi za posljedicu imao negativne učinke na naša ustavnia načela, bili oni nepredviđeni ili ne", rekao je Ron Wyden, koji je dodao "kako je uvođenje nove kategorije nekakvih neobjašnjivih neprijatelja jedna od tih loših posljedica".

Iako podrška terorističkim skupinama na jugu Sirije od strane vojske izraelskog režima nije nikakva tajna. Do sada su dokazi bili i pronađena izraelska vojna vozila 2013. čak u Al-Qussayru, 150 kilometara sjeverno od područja Golana ili snimke prikupljanja i zbrinjavanja ranjenih terorista od strane izraelskih vojnika na okupiranom Golanu.
Osim toga, svi dokazi, iako autentični, o suradnji izraelske vojske su dolazile od sirijskih i medija koji nisu skloni režimu u Tel Avivu.

No, ovaj put je dokaze o otvorenoj vojnoj suradnji i koordinaciji vojnih aktivnosti islamističkih skupina i izraelske vojske pružio Times of Israel, koji je prije tri dana objavio intervju sa zapovjednikom jedne od terorističkih skupina u Siriji, Abu Hamadom.

Nakon jučerašnje vijesti kako su u Australiji sve glasniji oni koji traže da se uklone spomenici kolonizatorima iz 1770. godine, kapetanu Jamesu Cooku i mornarima koji su sa svojom flotom 24. travnja 1770. uplovili u Botany Bay, mjesto budućeg grada Sydneya, čime su otkrili istočnu obalu Australije i proglasio je britanskim kolonijalnim posjedom, činilo se da je riječ o ograničenom slučaju kojem je uzrok inicijativa američkih "progresivnih" udruga i građana koji traže rušenje spomenika generalima i vojnicima Konfederacije.

No, nakon novog primjera, na trećem kontinentu, izgleda kao da netko iznova pokuša ispisati povijest, ali ne onakvu kakvu poznajemo. Dok liberalne i radikalne skupine u Sjedinjenim Američkim Država napadaju spomenike Konfederacije, ali ne samo, isti krugovi žele ukloniti spomenike kolonizatorima Australije, Gana i Južna Afrika optužuju Mahatmu Gandija za rasizam prema crncima. Tko će biti sljedeća žrtva? Saznat ćemo uskoro. Kao što smo napisali. Zašto se ne bi srušile i egipatske piramide, jer su simbol patnje robova ili Kineski zid u kojeg su živi zazidani iznemogli radnici i zidari? Graditelji piramida i Kineskog zida, ali i brojne druge osobe u povijesti, sigurno nisu poznavali ljudska prava i koristili su robove, diskriminirali nacije, osvajali nove zemlje i činili zločine.

Nakon Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Gane i Južne Afrike se teško može reći da je sve slučajno.

Zaista, tko bi mogao biti sljedeći? Uzmimo samo povijesni primjer oko kojeg nema prijepora, Attile, "božjeg biča", heroja Mađara i čije je ime danas najčešće među muškim imenima u zemlji. Rumunji, s druge strane, slave Vladislava III Vlaški, poznatiji kao "Vlad Tepeš", zbog toga što je zarobljenike i sve za koje odluči hladnokrvno nabijao na kolac, koji je inspirirao legendu o grofu Drakuli. U Bukureštu se Vladislav III Vlaški smatra stupom kršćanstva u obrani protiv turske invazije.

Staljin je omrznut među Poljacima, Baltima i Ukrajincima, za koje je doslovno "crna kuga", a za plašljive zapadne salonske ljevičare "zvijer i utjelovljenje zla koje je iskvarilo istinsku socijalističku misao".

Grčka je posle višegodišnje borbe sa štednjom nametnutom od strane EU i hladnog prijema kod SAD odlučila da prihvati pomoć Kine, svog najambicioznijeg geopolitičkog partnera.

Kina je iskoristila vreme koje je EU provela pritiskajući vlasti u Atini da Grčkoj ponudi mnoštvo investicija od kojih su neke već počele da se isplaćuju, ne samo ekonomski, već i politički, ocenjuje list Njujork tajms. Investicije u Grčkoj omogućile su Kini dobro političko i ekonomsko stajalište i mogućnost širenja svojih poduhvata u drugim delovima Evrope.

Grčka je prošle godine pomogla zaustavljanje zajedničke izjave EU o kineskoj agresiji u Južnom kineskom moru. Vlasti u Atini su u junu blokirale izjavu EU kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava u Kini. Grčka se nekolio dana potom pobunila protiv strožih kontrola kineskih investicija u Evropi.

Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost pridružio se zvaničnicima koji su napustili Trumpovu administraciju.

Saradnik u američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost Sebastian Gorka podnio je ostavku kao posljednji u nizu zvaničnika koji je napustio Bijelu kuću, nakon što su njegovi oštri stavovi protiv imigracije i terorizma doveli do nesuglasica u SAD-u.

Gorka je rekao agenciji AP da je podnio ostavku, ali nije naveo razlog.

Prema riječima jednog američkog zvaničnika koji je zatražio da ne bude imenovan, Gorka, poznat po ultrakonzervativnim stavovima, nije podnio ostavku, već "više ne radi u Bijeloj kući".

Gorka je nekadašnji urednik konzervativnog portala Breitbart News, čiji je osnivač Steven Bannon, nedavno smijenjeni glavni strateški savjetnik predsjednik Donalda Trumpa.

Gorka se administraciji predsjednika SAD-a Donalda Trumpa pridružio kao savjetnik za borbu protiv terorizma.