Član Evropskog parlamenta, lider holandske evroskeptične partije "Forum za demokratiju" Tjeri Bode izjavio je da je Ukrajina potencijalni krivac za nesreću aviona na liniji MH17 koji je oboren iznad Donbasa 2014. godine, javlja televizija "En-El tajms".

Tokom televizijske debate sa premijerom zemlje Markom Ruteom, Bode je izjavio da izveštaj Zajedničke istražne grupe, koja se bavi istragom o katastrofi, izaziva sumnje.

"Ukrajina je takođe jedan od mogućih krivaca za taj napad", primetio je političar.

On je dodao da presudu treba da iznesu sudije, a ne činovnici koji "otvoreno optužuju Rusiju".

Ranije su objavljeni preliminarni rezultati izbora za Evropski parlament prema kojima je Bodeova partija osvojila 11 odsto glasova i može da dobije tri mesta u EP.

U julu 2014. godine u Donjecku se srušio malezijski "boing". Svih 298 putnika i članova posade je poginulo. Kijevske vlasti su za katastrofu optužile ustanike u Donbasu, koji su saopštili da ne raspolažu sredstvima kojima bi mogli da obore letelicu na toj visini.

Veliki problemi nastali su za šefa Likuda i dosadašnjeg izraelskog premijera Benjamina Netanjahua vezano uz formiranje buduće vlade kojoj bi on i dalje bio na čelu. Naime, za to mu je potrebna pomoć malih ultradesnih religioznih stranaka, ali i krajnje desne stranke "Naš dom Izrael" bivšeg ministra obrane Avigdora Liebermana (u bivšoj vladi), koji je tu dužnost samostalno napustio (a time i isprovocirao prijevremene izbore) neslažući se s politikom premijera Netanjahua prema palestinskom pitanju, prije svega zbog njegove "mekoće" prema radikalnom Hamasu u pojasu Gaze tijekom prošlogodišnjeg kratkotrajnog ali žestokog rata između dviju strana.

Sinoć se održao hitan sastanak šefova parlamentarnih stranaka koje podupiru Benjamina Netanjahua u borbi za premijersko mjesto, nakon što je Avigdor Lieberman odbio sve Netanjahuove ponude, ali i onu da se formira manjinska vlada (bez Liebermanove stranke) temeljena na točnoj polovici glasova zastupnika Knesseta (tj. njih 60 od ukupno 120), uz samo načelnu potporu stranke "Naš dom Izrael". Lieberman je u svezi toga izjavio kako vlada temeljena na takvoj "većini" i nije vlada.

Čitava je stvar, inače, puno dublje prirode. Već godinama ultra-ortodoksne vjerske stranke Likudu daju potporu u zamjenu za potporu da se vjerska mladež zemlje ne poziva na služenje vojnog roka. Međutim, po tom pitanju, koje u biti u neravnopravan položaj stavlja ostale građane, Likud je promijenjio stav i u prošlom sazivu Knesseta pripremio Zakon o pozivu u vojnu službu (o novačenju), što je izazvalo veliko nezadovoljstvo tamošnjih ultra-ortodoksnih rabina, prije svega iz redova Aškeneza.

Najnoviju Netanjahuovu ponudu Liebermanu da i on podrži taj prijedlog zakona uz jednu njegovu korekciju, koja bi se odnosila na broj uručenih poziva, što bi određivala vlada, ovaj je glatko odbio. Međutim nije odbio jer se s tim zakonom ne slaže. Naprotiv, Lieberman, kao vojnik po mentalitetu i donedavno prvi čovjek vojske, svo se ovo vrijeme snažno protivi da se mladež zbog vjerskih razloga ne poziva u vojsku, čime se on nalazi u stalnom sukobu s ortodoksima, ali, s druge strane, za takav stav ima veliku potporu javnosti koja ga u tome podržava. Zato Lieberman i ne popušta, znajući dobro kako javnost upravo u njemu vidi onog političara koji bi s radikalnim vjerskim strankama mogao zauvjek "raskrstiti" i postati pravi nasljednik Netanjahua, čak i ukoliko ostane u oporbi.

Bez obzira na nedavne pobjede proameričke desnice u Latinskoj Americi, koju čine ostaci elita iz vremena fašističkih vojnih hunti iz druge polovine prošlog stoljeća, neoliberalizam je u stvari zastarjela i sve nedjelotvornija ideologija.

Kao primjer lošeg ekonomskog upravljanja će zapadni mediji ukazati na Venezuelu i Kubu, dvije zemlje koje su pod sankcija i embargom i nose se sa stalnim pokušajima destabilizacije i državnih udara. U te dvije zemlje je ekonomska situacija sve samo ne bajka, ali što reći za američke vazale, posebno za Argentinu, koja se nakon bankrota 2002. oporavila zahvaljujući ekonomskoj politici Nestora i Cristine Kirchner, da bi se na izborima 2015. iznova odlučila ići putem neoliberalnih reformi.


Odluka Argentinaca je rijedak primjer mazohizma, a neuspjeh vlade Mauricia Macrija je izvrstan primjer kako neoliberalna ideologija i ekonomska doktrina zemlju mogu uništiti u samo nekoliko godina.

Mauricio Macri je na predsjedničkim izborima 2015. godine pobijedio sa samo 3% glasova više od svog protukandidata iz stranke bivše predsjednice Kirchner. Njegova glavna kampanja bila je ojačati gospodarstvo primjenom starog neoliberalnog recepta, uključujući ukidanje poreza, državnih kontrola i subvencija, kao i potpuno "otvaranje" međunarodnim i financijskim tržištima.

Macri je popunio svoj kabinet bivšim ravnateljima transnacionalnih korporacija, od kojih su mnogi poslijediplomske studije završili u inozemstvu i 1988. su osnovali elitističku i tehnokratsku vladu u stilu Carlosa Salinasa de Gortarija ili Vicente Foxa 2000. godine u Meksiku.

Rezultat je bio katastrofalan. Od kad je Macri došao na vlast u 2015. godine, stopa inflacije je s nule porasla na više od 40%.

Tijekom istog razdoblja je argentinski je peso devalvirao za 400%, od tečaja s 10 na gotovo 40 pesosa za američki dolar.

Macri je također stratosferski povećao javni dug, za 50% od početka svog mandata, što je navodno protiv načela štednje neoliberalnih vlada.

Danas sve više i više Argentinaca mora jesti iz smeća kako bi preživjeli, a mnogi su ostali bez struje i vode zbog visokih cijena komunalnih usluga.

Ali umjesto da ispravi smjer, kao odgovor na ovu ekonomsku krizu je Središnja banka Argentine slijedila istu neoliberalnu ortodoksiju, podižući kamatne stope iznad 60%, čime je još više ugušila gospodarstvo.

Macri se također obratio Međunarodnom monetarnom fondu za hitan zajam od oko 56 milijardi dolara. To za mnoge Argentince znači neoprostivo žrtvovanje ekonomskog suvereniteta. Sjećanja o tome kako je MMF sudjelovao u uništenju argentinskog gospodarstva na početku XXI stoljeća su i dalje vrlo jaka u javnom mnijenju Argentine.

Sjedinjene Američke Države mogle bi da primene ekonomsku, vojnu i ideološku strategiju kako bi "preopteretile i uzdrmale" Rusiju, navodi se u novom izveštaju američke vojske koji nudi planove za podelu i destabilizaciju zemlje.

Istraživanje proučava "nenasilne skupe opcije" koje bi Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici mogli da primene kako bi oslabili rusku privredu, vojsku i vladine strukture, a sproveo ga je Centar za istraživanje i razvoj (RAND) koji finansira američka vojska.

Dok američki zvaničnici i mejnstrim mediji konstantno brinu o nejasnim i neproverenim tvrdnjama o "mešanju" i "uplitanju" Rusije i njenim naporima da se "poseje razdor" u američkom društvu, RAND-ov izveštaj otvoreno govori o besramnoj zaveri da se stvore društveno nezadovoljstvo i društvene podele u Rusiji.

U izveštaju se navodi da Rusija pati od "duboko ukorenjene", ali "preterane" strepnje o mogućnosti "da Zapad inicira promenu režima". Očigledno da autori nisu prepoznali ironiju nazivanja tih zabrinutosti "preteranim" u dokumentu posvećenom opisivanju specifičnih načina da se upravo to uradi.

Štaviše, u dokumentu se dalje navodi da bi Sjedinjene Američke Države mogle da "stvore percepciju" da ruska vlada "ne teži javnim interesima" i mogle bi da "ohrabre unutrašnje proteste" koji bi mogli da ometaju vladu i učine je "manje sposobnom ili sklonom da ugrozi interese Zapada u inostranstvu". Međutim, ova strategija verovatno ne bi funkcionisala, priznaje se u dokumentu.

Izdat ubrzo nakon dvogodišnje histerije zbog navodnog mešanja Rusije, dokument daje uznemirujući uvid u ideologiju američke izuzetnosti po principu "radite kako kažemo, a ne kao što radimo" - i naravno, nije bilo medijske pompe kako bi se naglasilo mešanje Vašingtona ili pokazalo očigledno licemerje.

U ekonomskoj oblasti ovaj izveštaj sugeriše da bi mere poput širenja američke energetske proizvodnje i nametanja strožih trgovinskih i finansijskih sankcija pomogle "opterećivanju" i "degradaciji" ruske ekonomije.

Nova optužnica protiv Džulijana Asanža očekivan je, ali nezabeležen udarac, ne samo za "Vikiliks" i za Asanža lično, već to predstavlja ozbiljno upozorenje i za sve novinare koji se bave istraživačkim novinarstvom.

Ministarstvo pravde SAD objavilo je novu optužnicu protiv osnivača "Vikiliksa" Džulijana Asanža, u kojoj se tereti za primanje i objavljivanje poverljivih informacija.

Mogućnost podizanja nove optužnice Sputnjik je već najavio, podseća Nikola Vrzić, urednik magazina "Pečat" i voditelj Sputnjikove emisije "Novi Sputnjik poredak".

Prethodna optužnica je, prema Vrzićevoj oceni, bila previše blaga, budući da je kazna zaprećena za to krivično delo pet godina zatvora. Ta se optužnica odnosila na Asanžov navodni pokušaj da sa bivšom analitičarkom američke Vojne obaveštajne službe Čelsi Mening hakuje šifru za pristup poverljivoj mreži američke Vlade.

Slučaj protiv Marije Butine predstavlja ružan i otvoreno politički motivisan proces, piše u tekstu za nedeljnik "Spektejtor" komentator Majk Trejsi. Prema njegovom mišljenju, sudski proces protiv Ruskinje otkrio je ozbiljne nedostatke američkih medija, pravosudnih organa i političara.

"Marija Butina nije bila ruska špijunka. Ona nije trgovala seksom radi uticaja. Ona nikako nije povezana s bilo kakvom tajnom obaveštajnom delatnošću i nikada nije krila svoje odnose s predstavnicima američke politike. I ne samo to, otvoreno je volela SAD, verovatno čak i previše. A sada je u zatvoru i gotovo niko ne govori ništa da bi je zaštitio. Teško iskušenje kojem je izložena šokira svojom neodgovornošću i ružnoćom", piše Majk Trejsi.

Prema njegovim rečima, u slučaju Butine ima tako mnogo nepravilnosti da je veoma teško početi od nečeg konkretnog. Moguće je da je najbeskrupuloznije bilo "moralizatorstvo" pojedinih američkih medija koji su odlučili da imaju pravo da analiziraju lični život Ruskinje, ocenjuje Trejsi.

Butina je dugo bila bliska s Polom Eriksonom, koji je bio stariji od nje. Tu činjenicu su novinari automatski protumačili kao dokaz da je ona prostitutka. Iako to krajnje nepristojno nagađanje nikada nije potkrepljeno dokazima, novinarima nije smetalo da grade najapsurdnije teorije o tome šta je Butinu navelo da se upusti u takav odnos.

Trejsi skreće pažnju na to da su novinari radosno počeli da nazivaju Butinu "mamcem" ili "fatalnom ženom", oslanjajući se na očigledno stereotipne predstave o ruskim ženama. A čak su i tužioci koji su je "strpali u zatvor" na kraju priznali da se Butina time nije bavila, upozorava novinar.

Predstavnici tužilaštva bili su primorani da odustanu od tih uvredljivih napada pod pritiskom žestoke kritike sudije okružnog suda Tani Čutkan, koja je navela da joj je bilo potrebno svega pet minuta da shvati da je sadržaj šaljivih SMS poruka, koje su priložene kao dokazi, namerno izokrenut.

Kasnije je ista ta Čutkanova označila Butinu kao učesnicu u široko koordinisanom "ruskom mešanju" u predsedničko izbore u SAD 2016. godine. Bez obzira na to što nijedna od činjenica predstavljenih tokom procesa to nije dokazala, navodi autor.

Evropa konačno dolazi sebi pet godina nakon državnog udara u Kijevu, koji je započeo novi hladni rat između Rusije i Zapada.

Prvi deo ruske pobede dolazi od italijanskog lidera Matea Salvinija. Govoreći u ime nedovoljno zastupljenih u evropskoj politici, Salvini je ove sedmice izjavio: "I dalje verujem da nam nisu potrebne sankcije. Pitanje njihovog uklanjanja ujedinjuje sve časne ljude."

Salvini se direktno bori sa evropskim političkim establišmentom na ovogodišnjim evropskim parlamentarnim izborima. A njegovo pokretanje pitanja ukidanja sankcija Rusiji, nametnutih zbog ponovnog ujedinjenja sa Krimom, je veliki napad na njih.

To znači da Salvini pokušava da proširenje sankcija iskoristi kao kartu za pregovore ovog leta. On, tako jakim rečima uoči izbora, preti da će uložiti veto na svako proširenje.

Druga pobeda Rusije je, međutim, daleko značajnija. Savet Evrope konačno je pristao da povrati pravo glasa Rusiji, nakon što ih je suspendovao zbog ujedinjenja sa Krimom.

To je bila glavna karika u sukobu između Evrope i Rusije, koja je obustavila njene budžetske isplate za Savet Evrope 2017. Krajnji rok za rešavanje njihovog neplaćanja je dolazio sledećeg meseca.

Tada bi PACE - Parlamentarna vlast Saveta Evrope - morao da glasa da li da u potpunosti izbaci Rusiju ili da je vrati nazad.

Oni su izabrali ovo drugo i postavili su osnove za veliku reorganizaciju statusa kvo u Evropi u odnosu na Rusiju.

Bilo je jednostavno previše pitanja koja su se pojavila ove godine tako da će se ovakva politika nastaviti i nakon ove tačke:

• Evropski parlamentarni izbori u maju doneli bi drugačiji ishod glasanja u EU
• Severni tok 2 bi bio završen
• Ugovor o tranzitu gasa između ukrajinskog Naftogasa i Gasproma bi se okončao.
• Savet Evrope bi morao da izbaci Rusiju.
• Ukrajinski izbori doneli bi promenu u Kijevu
• Gasovod Snaga Sibira 1 bio bi završen za Kinu
• Turski tok bi bio završen za Tursku
• Nove elektrane na Krimu bi se pojavile

Austrijski kancelar Sebastijan Kurc razgovarao je danas s predstavnicima parlamentarnih partija u nastojanju da spriječi izglasavanje nepovjerenja prelaznoj vladi, koja je od juče na vlasti, i naglasio da će ona voditi brigu o očuvanju stabilnosti zemlje do prijevremenih izbora i formiranja nove.

Na sastanak u sjedište kancelara, sve stranke, izuzev Neos-a, poslale su "niži nivo", to jest, nisu došli lideri, već šefovi poslaničkih klubova, čime su pokazale stav prema aktuelnoj vladi.

"Prelazna vlada je juče počela da radi, a njen cilj i zadatak jeste da obezbijedi stabilnost i pripremi prijevremene izbore. Na tom putu je važno da je usaglašena s predsjednikom zemlje, ali i da postoji dijalog s parlamentarnim partijama", objasnio je Kurc na konferenciju za štampu poslije razgovora.

Rekao je da je predstavnicima parlamentarnih partija dao konkretne prijedloge kako treba da funkcioniše saradnja prelazne vlade i parlamenta.

Istakao je da će najvažnija tema narednih mjeseci bitie rasvjetljavanje afere koja je dovela do raspada vladajuće koalicije i dodao da je osigurao da Ministarstvo unutrašnjih poslova dobije sve potrebne resurse za sprovođenje istrage.

"Istraga mora da se sprovede kako po pitanju svih optužbi i glasina na račun onih koji se nalaze na video snimcima, ali i da se rasvjetli ko je nalogodavac i finansijer tih snimaka. Pošto se na video snimcima razgovara o državnim poslovima, uspostavili smo radnu grupu u Ministarstvu za infrastrukturu i saobraćaj koja treba da provjeri sve poslove koje je država raspisala u proteklih godinu i po dana", precizirao je kancelar.

Kurc je naglasio da prelazna vlada neće preduzimati nikakva nova postavljenja, niti predlagati zakone, već će pravne akte donositi samo u cilju održavanja statusa kvo, odnosno u slučaju preke potrebe.

Isto tako je naveo da prelazna vlada neće ulaziti u nove investicije, a s tim u vezi je kazao da neće biti ni oglašavanja u vezi s radom vlade.

U srijedu, 22. svibnja, šefovi država Rusije, Njemačke i Francuske telefonski su razgovarali o stanju na Bliskom istoku, Siriji, Libiji, ali ipak najviše o Iranu i nastaloj krizi u zoni Perzijskog zaljeva. Predsjednici Vladimir Putin, kancelarka Angela Merkel i predsjednik Emmanuel Macron u razgovoru su potvrdili svoju daljnju privrženost gospodarskoj suradnji i trgovini s Iranom i ukazali na važnost očuvanja nuklearnog sporazuma s tom državom, potpisanog u srpnju 2015.g., iz kojeg su se Sjedinjene Države u svibnju prošle godine jednostrano povukle a protiv Teherana uvele sankcije. Taj je dokument i njegovo očuvanje jučer označeno kao ključni čimbenik očuvanja međunarodne sigurnosti i stabilnosti.

Ovoj vijesti treba dodati i onu prošlotjednu, kada je u Bruxellesu o istoj temi s europskim šefovima diplomacije razgovarao američki državni tajnik Mike Pompeo, ne baš uspješno kada je riječ o europskoj potpori američkim potezima prema toj bliskoistočnoj zemlji.


Iz ovakvog razvoja događaja i intenzivirane međunarodne diplomatske aktivnosti, proizlazi, kako glavni europski čelnici ponovno igraju na kartu Moskve, kao ozbiljnog posrednika u ukviru obuzdavanja Teherana u smislu eventualnog pokretanja njegovih ishitrenih poteza, ali i "smekšavanja" agresivne američke politike prema Iranu koja bi mogla završiti katastrofalnim posljedicama ukoliko bi rezultirala otvorenim ratom u regiji (do čega, odmah želim reći, neće doći). Sam Bruxelles u svemu je ovome nemoćan, ali, kao i obično, voli glumiti aktivnog "igrača", kojega, međutim, spoznavši njegove stvarne vanjskopolitičke mogućnosti sve manje uvažavaju na međunarodnoj političkoj sceni.

A u konkretnom slučaju, po pitanju Irana, Bruxelles, iako pruža načelnu političku potporu spomenutom sporazumu, nema snage čak niti realizirati ono što je do ne tako davno glasno najavljivao poduzeti, kao protuodgovor na američke sankcije protiv Teherana: pokrenuti vlastiti, alternativni sustav naplate u trgovinskim odnosima s Iranom, prije svega po pitanju kupnje njegove nafte (EU je 5. po veličini uvoznica iranske nafte na svijetu), čime bi se spriječio udar američkih sankcija na tvrtke koje u tome sudjeluju. A sve to neovisno i o tome što bi Bruxelles u tome podržali i Moskva i Peking. Strah od SAD-a za njega je ipak prevelik.

Ruska diplomacija sebe u ovoj situaciji ponovo smatra nezamjenjivom iako sama, naravno, ništa ne može riješiti, ali je isto tako svjesna da se i bez nje ne može riješiti baš ništa. Osim toga, ovdje treba biti potpuno realan i kazati kako se odredbe nuklearnog sporazuma ipak, i godinu dana nakon američkog povlačenja svejedno provode, ali, paradoksalno (s obzirom da ga SAD snažno pritišću i sankcijama i prijetnjama ratom), isključivo zahvaljujući samome Iranu koji nije reagirao ishitreno i odmah demonstrativno poduzeo protumjere (iako je stimulativni dio za ispunjenje njegovih obveza iz sporazuma naprasno ukinut tj. nije nastavljeno postupno ukidanje protuiranskih sankcija, već, naprotiv, njihovo vraćanje, čak i pojačavanje!).

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker kaže da su ljudi koji vole svoje zemlje "glupi".

"Ovi populistički, nacionalisti, glupi nacionalisti, zaljubljeni su u svoje zemlje" - rekao je Juncker CNN-u, kao da je to loša stvar.

Koliko globalist koji nema osjećaj za ono što narodi žele, mora biti van pameti da kaže tako nešto, i to prije EU izbora?

Juncker je svakome euroskeptičnom pokretu na kontinentu dao dar u obliku rečenice koju će u nadolazećim godinama dobijati nazad u lice kao predsjednik EU.

Dodao je kako su protivljenja masovnim migracijama potaknula populizam, ističući:

"Oni ne vole one koji dolaze iz daleka, ja volim one koji dolaze iz daleka ... moramo djelovati solidarno s onima koji su u lošijem položaju nego što smo mi."

S takvom retorikom, nije uopće iznenađujućie što su populističke stranke predodređene za uspjeh na europskim izborima ovog tjedna?

U Velikoj Britaniji, stranka Brexit Nigela Faragea će možda uzeti čak i do 40 posto glasova i uništiti tako sve tri najjače stranke.


Anketa provedena prošlog tjedna pokazala je kako većina Europljana očekuje da će se EU raspasti za 20 godina.

Možda bi Juncker trebao imati više vremena u pokušaju da podupre jačanje stupova EU, a ne da vrijeđa patriote.