Samo dan nakon velike političke napetosti u Venezueli, kada su i iz redova tamošnje oporbe ali i od strane najviših predstavnika američke izvršne vlasti, poput državnog tajnika Mikea Pompea i predsjednikovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona stizale otvorene prijetnje i zahtjevi za svrgavanje predsjednika Nicolasa Madura, oglaso se i ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov, nakon što ga je dan ranije telefonski nazvao njegov američki kolega Pompeo.

"Ja mislim kako me je Mike Pompeo nazvao kako bi potom mogao javno reći da me je zvao i pri tom pozvao da se ne miješamo (u pitanja Venezuele)", izjavio je novinarima ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov tijekom jučerašnjeg posjeta glavnom uzbekistanskom gradu Taškentu.

"On je to učinio i ja mislim da se na to za sada treba staviti točku, iako bi se trebalo dogovariti i nastaviti kontakte, između ostalog i o Venezueli.

Ali ja ne vidim kako se može uskladiti naš (ruski) stav koji se naslanja na statut UN-a, na načela i norme međunarodnog prava, i s druge strane poziciju Sjedinjenih Država koje iz Washingtona imenuju vršitelja dužnosti predsjednika (Venezuele), a od legitimne vlade zahtjevaju kapitulaciju i prijete primjenom sile istovremeno sa sankcijama, kako bi smijenile režim."

Podsjećamo kako Washington i dalje prijeti mogućom vojnom intervencijom u Venezueli.

Od općeg izopćenika i "psihopatskog diktatora" sjevernokorejski se vođa Kim Jong-un preko noći pretvorio u "najpoželjniju udavaču". Nakon što je "urbi et orbi" dokazao da mu niti jedan Donald Trump, od kojeg strijepi i velika Europska unija i dobar dio svijeta, ne može ništa, sjevernokorejski predsjednik niže vanjskopolitičke uspjehe jedan za drugim. Na svoju nisku do sada je nanizao najsjajnije političke i državničke "trofeje" - od kineskog predsjednika Xi Jinpinga, preko dva puta američkog vođe Donalda Trumpa do, nedavno, ruskog čelnika Vladimira Putina.

Onima, koji su se još ne tako davno, ne poštivajući ni tuđu kulturu ni tuđe običaje izrugivali s odijelima sjevernokorejskog čelnika, njegovom frizurom, manirima, figurom i čime sve ne, ne shvaćajući kako i korejski narod ima pravo na individualne posebnosti i vlastiti put poput onih naroda i zemalja iz kojih te "rugalice" dolaze, sada ne ostaje ništa drugo nego priznati da je taj "opasni psihopat", koji "ništa o svijetu ne zna i ne razumije", nadigrao njihove moćne idole, te "svete krave" globalne politike kojima se čitavi svijet mora klanjati jer mu u protivnom slijedi osvetnički gnjev povrjeđenih taština.

A Kim Jong-un je svo vrijeme strpljivo i pametno gradio svoju viziju vanjske politike i modaliteta riješenja krize na Korejskom poluotoku. A ta njegova vizija u biti je vrlo jednostavna. Ona čak nije niti pragmatična, kako to u pravilu biva, već vrlo realna pa i poštena, iako se to u američkim političkim krugovima ne želi vidjeti, a kamo li priznati, pa se neprestano naširoko, uzduž i poprijeko raspravlja o ovom ili onom prijedlogu, jačim ili slabijim sankcijama, ovim ili onim ustupcima ili protuustupcima i o čemu sve ne. A jednostavna Kimova strategija za riješenje korejske krize, od koje on niti u jednom trenutku pregovora sa Trumpom nije niti hoće odustati, sastoji se samo od tri ključna elementa kroz isto toliko provedbenih faza:

1. prestanak izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi u zamjenu za obustavu testiranja sjevernokorejskog atomskog oružja;
2. povlačenje svih američkih vojnika i zatvaranje njihovih baza u Južnoj Koreji u zamjenu za konačno i potpuno zatvaranje sjevernokorejskog nuklearnog programa;
3. potpuno ukidanje američkih i UN-ovih sankcija u zamjenu za otvaranje sjevernokorejskog tržišta i daljnju integraciju te zemlje s Južnom Korejom.

Dakle, ne radi se ni o kakvoj prevelikoj mudrosti ili filozofiji oko koje bi se trebalo mjesecima i godinama raspravljati, održavati zvučne summite na vrhu u ovoj ili onoj egzotičnoj destinaciji samo zato jer ju se eventualno može tumačiti na različite načine. Jer u Kim Jong.unovoj strategiji, jednostavno, nikakvih prikrivenih elemenata nema, kao što nema niti manevarskog prostora za njegovu odstupnicu ili korigiranje spomenutih zahtjeva. Oni su posve jasni i utemeljeni na stvarnom političkom i vojnom stanju na Korejskom poluotoku, a ne na nekakvim prikrivenim željama za dominacijom nad drugim, "prodajom" svoje ideologije suprotnoj strani i slično, kako to obično biva kada dvije strane o nečemu pregovaraju, nudeći pri tom i "ovo i ono", a čime onda trguju ne bi li došli do po sebe najpovoljnijeg konačnog rezultata.

Prije pet godina, 2. svibnja 2014. godine, dogodila se tragedija u Domu sindikata u ukrajinskom gradu Odesi. Službeno je u podmetnutom požaru u zgradi i likvidacijama koje su provodili ukrajinski nacionalisti i neonacisti ubijeno 48 ljudi. Nitko od navodnih sudionika masakra nije kažnjen. Usprkos brojnim snimkama i fotografijama ubojica, materijalni egzekutori i organizatori ovog strašnog zločina su i danas nepoznati.

Prema riječima stručnjaka, tragediju je dopustio službeni Kijev kako slomiti otpor "Euromaidanu" koji je rastao među stanovnicima Odese. Pod pritiskom nacionalista i neonacista, koji su dobili položaje u državnoj službi, vojsci i obavještajnim strukturama, sudovi nisu bili zainteresirani za pronalaženje počinitelja, kažu politički analitičari.

Prošlo je pet godina od tragičnih događaja u Domu sindikata u Odesi, ali ukrajinsko pravosuđe nije imenovalo počinitelje tih strašnih događaja. Te noći je ubijeno 48 ljudi. Šestoro ih je hladnokrvno likvidirano, a deset osoba je ubijeno dok su pokušavali pobjeći od požara koji je zahvatio zgradu opkoljenu ukrajinskim radikalima. 32 osobe su poginule u plamenu i dimu požara koji je podmetnut u Domu sindikata.

Podsjetimo, ukrajinski nacionalisti su unaprijed organizirali progon u Odesi.

Popodne 2. svibnja 2014. su se pristaše "Euromaidana" okupile na središnjim ulicama kako bi marširali u znak potpore "jedinstvu Ukrajine".

Tjedan dana prije toga je na jugoistoku zemlje proglašena Luganska Narodna Republika, a početkom travnja i Narodna Republika Donjeck. Jednostrano povlačenje ruskih govornih područja iz sastava Ukrajine bilo je logičan ishod takozvane "revolucije" iz veljače koja je u Kijevu provedena pod antiruskim sloganima.

Kronika tragedije

Od prosinca 2013. grad je bukvalno bjesnio, a lokalni sukobi između pristaša i protivnika "Euromaidana" počeli su mnogo prije 2. svibnja. Ljudi koji su sudjelovali u događajima u Kijevu dovedeni su u Odesu. Od ožujka su se usredotočili na zapreke u blizini Odese. Kao što su tada pisali ukrajinski mediji, zapreke na ključnim autocestama stvorene su na inicijativu guvernera Odese Vladimira Nemirovskog. Nakon toga, Kijev je odobrio ono što se dogodilo u Domu sindikata, nazivajući to "pravnim radnjama".

Ni CIA nije što je nekoć bila, da parafraziram objavu na Facebooku jednog od prijatelja koji se nakon propalog pokušaja državnog udara u Venezueli sjetio da je ovo drugi veliki prevrat kojeg su organizirale američke obavještajne službe, koji je glasno počeo i još glasnije završio u manje od 24 sata.

Prvi je bio onaj u Turskoj, jednako važan za američku upravu, kada su se ljudi na poziv predsjednika Erdogana odazvali i izašli na ulice, zaustavivši velike snage turske vojske, koje su potpomognute zrakoplovstvom, pokušale svrgnuti turskog predsjednika i vladu.

U Caracasu je, kako se saznaje, cilj bio zauzeti zrakoplovnu vojnu bazu "La Carlotta", gdje bi se potom, navodno prema planu iskrcali strani plaćenici i zauzeli državne institucije u glavnom gradu, televiziju i radio, a zadnji korak je trebao biti uhićenje Madura i njegovih suradnika u predsjedničkoj palači Miraflores.

Prevrat je umro prije nego je počeo - Nije imao podršku ni vojske, ni naroda

Zapravo, dovoljno je pogledati službeni račun na Twitteru Juana Guaidóa, gdje su objavljene fotografije jučerašnjih okupljanja oporbe, koje je nakon propalog vojnog udara sazvao sa skrivenog mjesta negdje u istočnom Caracasu.

Točno je da su se jučer, za "Praznik rada", diljem Venezuele održale manifestacije oporbe. Bilo je nereda i 230 uhićenih, te dvoje mrtvih, ali s obzirom na okolnosti dva dana prevrata i da prvi dan nije bilo mrtvih, iako su naoružane pristaše Guaidóa s nadvožnjaka Altamira ranile pet vojnika, ove brojke iznova dokazuju da vojska, Nacionalna garda i tajne službe odane legitimnoj vladi i da kontroliraju situaciju.

Sam Juan Guaidó se jučer nakratko pojavio pred nekoliko tisuća pristaša na trgu u istočnom Caracasu na kojem se krajem siječnja proglasio "privremenim predsjednikom Venezuele", ali na tom mjestu jedva da se može okupiti nekoliko tisuća ljudi, a vlasti su namjerno izbjegle poslati snage sigurnosti da ga uhite, kako bi se izbjegli sukobi.

Zanimljivo je da je Gaudio na svom Twitteru objavio fotografije s masovnog skupa održanog 25. travnja, koje je tada objavio kanal Cadena3 i prikazao skup kao da je održan jučer, a jedina fotografija jučerašnjeg skupa je ova spomenuta, što znači da se kriomice pridružio svojim pristašama i potom nestao.

Američki posebni mirovni izaslanik za Afganistan trebao bi prestati pozivati talibanske militante da polože svoje oružje, već uvjeriti SAD da okonča uporabu sile, rekli su danas talibani.

Američki diplomat rođen u Afganistanu, Zalmay Khalilzad započeo je šestu rundu pregovora s islamističkom skupinom u Kataru ovog tjedna u pokušaju da se okonča najdulji američki rat.

"Naglasio sam talibanima na otvaranju pregovora da afganistanski narod, njihovi braća i sestre, žele da ovaj rat završi", tvitao je Khalilzad.

"Vrijeme je da se položi oružje, zaustavi nasilje i prigrli mir."

Glasnogovornik talibana Zabihullah Mujahid odgovorio je nizom oštrih tvitova.

"Možete zaboraviti na ideju polaganja oružja", napisao je Mujahid.

"Umjesto takvih fantazija, ideju o prestanku upotrebe sile i ostvarivanju daljnjih ljudskih i financijskih gubitaka za propalu administraciju u Kabulu trebao bi prenijeti svojima u SAD-u."

Mujahid je dodao da SAD treba prestati ponavljati neuspješne strategije, a istovremeno očekivati drukčije ishode.

Predsednik SAD Donald Tramp je još tokom predizborne kampanje obećavao da će sa Rusijom uspostaviti prijateljske odnose, ali i nakon pune dve godine ništa se nije promenilo u odnosu na politiku koju je vodio njegov prethodnik Barak Obama, a glavni razlog je tvrda linija koju administracija SAD ima prema Moskvi, piše list "Forin polisi".

Iako se Trampu ruski lider Vladimir Putin lično možda i dopada, kada je reč o Trampovoj administraciji to uopšte nije slučaj, ocenjuje list, te navodi da je upravo to razlog što prijateljski odnosi nikada nisu ni mogli da budu uspostavljeni.

Čak je i nedavni izveštaj specijalnog tužioca Roberta Milera obelodanio kakve je korake preduzimao štab Donalda Trampa tokom predizborne kampanje još 2016. godine po pitanju zbližavanja odnosa sa Rusijom, organizujući tajne komunikacione kanale sa najvišim političkim vrhom u Moskvi, paralelno nastojeći da smekša stavove američke Republikanske partije.

Međutim, uprkos svim tim naporima, odnosi Rusije i SAD su i dalje ostajali poprilično hladni tokom celokupnog trajanja Trampovog predsedničkog mandata, a mnogi političari, ali i veliki deo američke javnosti ostao je u nedoumici šta uopšte treba da znači taj neverovatni dizbalans kada je reč o Trampovoj retorici, sa jedne strane, i potezima administracije, sa druge, prema Putinu.

To se lako može videti i na mnogobrojnim primerima, ističe list i podseća da svaki put kada bi Tramp uputio Putinu bilo kakav pozitivan komentar po bilo kojem pitanju iz njegove administracije usledio bi izuzetan žestok potez u odnosu na zvaničnu Moskvu.

"Forin polisi" ukazuje i da SAD sprovode dve paralelne politike u odnosu na Rusiju - jedna je ona koju vodi predsednik, a drugu sprovodi administracija. Bivši američki zvaničnici tu spoljnopolitičku disharmoniju tumače haosom na unutrašnjoj političkoj sceni, tačnije zbog svih tih istraga koje su se vodile zbog navodnog mešanja Rusije u predsedničke izbore u SAD.

"Da nije bilo istrage koju je vodio Miler, Tramp bi daleko lakše mogao da preokrene američku politiku u korist izgradnje američko-ruskih odnosa, ali da bi tako nešto uopšte pokrenuo bio je prinuđen da materijalizuje mnogobrojne kadrovske izmene kako bi ustoličio totalno novi saziv Kongresa SAD", zaključuje list.

Donald Trump i Benjamin Netanyahu bi uskoro trebali objaviti takozvani "Sporazum stoljeća" s kojim pokušavaju legitimirati okupaciju palestinskih teritorija od strane Izraela. Uz ovaj sporazum i denuklearizaciju Korejskog poluotoka, proces koji je jednako u zastoju kao bilo kakva mogućnost da predsjednici Izraela i Palestine sjednu za pregovarački stol, američki čelnik je vjerojatno namjeravao ući u najuži krug kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Međutim, Sjedinjene Države i Izrael su odlučili konkretizirati takozvani "Sporazum stoljeća", koji nije ništa drugo do sprečavanje samoodređenja palestinskog naroda, pretvarajući ga u niz raspršenih "Bantustana" s ograničenom autonomijom i podložnima arbitraži saveza imperijalizma i cionizma.

Takvu odluku će Trump i Netanyahu urbi et orbi najvjerojatnije objaviti 15. svibnja, kada palestinski svijet obilježava takozvanu "Nakbu", katastrofu, izraz kojij e postao simbol za protjerivanje stotina tisuća Palestinaca s teritorija koje su cionisti zauzeli nakon proglašenja svoje "države" 14. svibnja 1948. Ovaj sporazum, čiji precizan sadržaj još nije javno poznat, ipak je procurio i njegovi ključni dijelovi su objavljeni u nekim američkim medijima koji su imali mogućnost pristupa dokumentima o čijem su sadržaju raspravljali vlada Sjedinjenih Država i cionističkog entiteta. Ovi fragmenti pokazuju da svjedočimo politici koja konsolidira i legalizira kolonizaciju, okupaciju, apartheid i kriminal na palestinskim teritorijama.

Tako Washington Post u izdanju od 14. travnja 2019. godine navodi kako Trumpov mirovni paket za Bliski istok vjerojatno neće dozvoliti stvaranje palestinske države.

Autori članka, Anne Gearan i Souad Mekhennet, jasno impliciraju da plan Trumpa i Netanyahua potpuno ignorira palestinska prava i težnje. Američki dužnosnici koji rade na ovom projektu prisile umjesto mira su to učinili s civilnim i vojnim predstavnicima izraelske vlade. Sve ih je koordinirao zet američkog predsjednika, poduzetnik za nekretnine Jared Kushner. Tim je pokušao sakriti detalje i opseg dokumenta koji će biti predstavljen u svibnju. Međutim, sada je jasno da ovaj plan pretpostavlja ukidanje bilo koje mogućnosti i manevarskog političkog prostora da Palestina bilo kada u budućnosti dobije vlastitu državu.

Ali samoodređenje nije koncept kojim upravljaju Kushner i njegovo društvo, mahom ljudi bliski obitelji Netanyahu. Nisu oni ti koji mogu raditi skriveni iza zida, na sastancima na kojima nije bio nijedan član palestinskog političkog svijeta, na dokumenti kojim će pokušati nametnuti takozvani "Sporazum stoljeća". Ovi tajni sastanci su izrugivanje nastojanjima da se utemelji palestinska država, ali, prije svega, pokazuju da je cilj Sjedinjenih Država jednostavno zadovoljiti apetite entiteta izgrađenog na krvi i cionizmu.

Američki medij The Washington Post navodi kako predsjednik SAD-a Donald Trump ne pokazuje ozbiljne namjere za provedbu vojne operacije u Venezueli, iako njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton inzistira na agresivnoj politici prema toj zemlji.

Prema riječima bivših i sadašnjih pomoćnika američkog čelnika, Trump "ne pokazuje odlučnost za upad u Venezuelu". On s vremena na vrijeme govori kako ga "Bolton želi uvući u rat". Dva su savjetnika također izjavili kako Trump, kada se radi o Venezueli, počinje govoriti o političkim događajima na Floridi ili o svom golf-klubu. Obojica smatraju kako će se predsjednik teško odlučiti za dozvolu provedbe "dugoročnih vojnih aktivnosti" u Venezueli.

Međutim, izvori WP navode kako je Trump Boltonu dao široke ovlasti po pitanju Venezuele, pri čemu je Bolton, pozivajući na provedbu "agresivnije politike" prema Caracasu izazvao "nezadovoljstvo "kako u Bijeloj kući tako i izvan nje". Boltonovi pomoćnici su u više navrata "molili za vojne varijante" u vrijeme prošlotjednog brifinga o stanju u Venezueli, čime su izazvali ljutnju generala američkih zračnih snaga Paula Selva.

Podsjećamo: John Bolton je treći po redu i do sada najdugovječniji Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Odavno je poznat kao jedan od nositelja radikalne i agresivne američke vanjske politike u krugovima tzv. neokonzervativaca iz redova obiju glavnih američkih stranaka, Republikanske i Demokratske, zaostale još iz vremena njegovog rada u državnim institucijama tijekom Hladnog rata. Zato je i njegovo imenovanje na sadašnju dužnost bilo meta brojnih kritika unutar samih Sjedinjenih Država, u kojima se upozoravalo na njegove prijašnje radikalne stavove, poput onih o potrebi primjene atomskog oružja protiv Sjeverne Koreje ili Irana.

Zbog tih se snažnih kritika Bolton uoči prihvaćanja nove funkcije javno odrekao svojih prijašnjih stavova, navodeći, kako će u novoj ulozi isključivo služiti Trumpovoj, a ne svojoj viziji američke vanjske politike. Ali izjava takvog tipa sama je po sebi kontradiktorna, jer se u tom slučaju postavlja opravdano pitanje: što onda uopće znači njegova savjetnička uloga ukoliko će on provoditi Trumpove odluke ili zamisli? Trumpu, prema toj logici, onda savjetnik niti ne treba, već samo izvršitelj njegovih odluka, a što Bolton po funkciji nije. Međutim, bilo kako bilo, u svakom je slučaju očito kako se hladni rat iz mnogih glava onih koji su u njemu aktivno sudjelovali teško izbija.

Na prvi pogled, za Vašington je angažovanje plaćenika u Venecueli elegantno rešenje. Međutim, uvođenje plaćenika u rat u situaciji u kojoj bi bilo potpuno jasno da iza njih politički stoji Bela kuća, verovatno bi bio put u katastrofu širih razmera.

Posle neuspelog državnog udara protiv ustavno izabranog venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura, visoki američki zvaničnici, državni sekretar Majk Pompeo i savetnik američkog predsednika za nacionalnu bezbednost Džon Bolton, ponovili su da su sve opcije što se Venecuele tiče - opet na stolu.

Tako su njih dvojica iznova pojačali bojazan da će se Vašington odlučiti na vojnu intervenciju protiv Bolivarske Republike. Većina analitičara, međutim, smatra da je američka vojna intervencija nemoguća u godini u kojoj američki predsednik Donald Tramp otpočinje kampanju za reizbor.

Kao što smo sinoć opširnije izvijestili, jučer su samoproglašeni predsjednik Venezuele Juan Guaidó, koji je s pristašama prethodno iz kućnog pritvora oslobodio svog stranačkog vođu Leopolda Lopeza, uz pomoć nekoliko vojnika i plaćenika pokušao zauzeti vojnu zrakoplovnu bazu "La Carlota" u Caracasu. Baza se nalazi u oporbenoj utvrdi venecuelanske prijestolnice općini Chacao. Iako je Guaidó u prvom obraćanju javio kako je u krugu baze i da vojska prelazi na njegovu stranu, kasnije se ispostavilo da se javlja s velikog prometnog čvorišta, obližnjeg raskrižja i cestovne petlje Altamira, koje se nalazi u blizini zrakoplovne baze.

Na njegov poziv se u blizini vojnog objekta okupilo nekoliko stotina njegovih pristaša, koji su počeli napadati snage sigurnosti koje su branile bazu.

Na nadvožnjaku petlje Altamira se rasporedila manja skupina vojnika odanih Guaidóu, koji su razmjenjivali vatru s pripadnicima oružanih snaga. Prevratnici su bili naoružani američkimpoluautomatskim karabinima AR-57 s prigušivačima.