Kineska vlada odobrila je uspostavu novog mehanizma EU za međunarodni platni promet s Iranom zaobilazeći američke sankcije. Kina ustrajava na političkom riješenju svih pitanja uz sudjelovanje Teherana, objavilo je kinesko Ministarstvo vanjskih poslova.

"Razvidno je kako europske države teže širokom formatu suradnje i mi čvrsto podupiremo aktivizaciju suradnje između europske strane i Teherana", navedeno je dalje u priopćenju kineskog MVP.

Kineska se vlada nada kako će novi mehanizam naplate početi djelovati već u skoro vrijeme i da će biti dostupan i drugim državama i omogućiti razvoj trgovinsko-gospodarske suradnje između međunarodne zajednice i Irana u normalnim okvirima. "Kina također čvrsto podupire stav Europske unije, koji se zauzima za očuvanje postojećih sporazuma o iranskom nuklearnom programu i u tu svrhu poduzima političke i diplomatske napore", zaključilo je kinesko MVP.

Podsjećamo: prije dva dana objavljeno je kako su Njemačka, Francuska i Velika Britanija uspostavile svoj zajednički, posebni mehanizam za neometanu trgovinu s Iranom, usprkos američkom protivljenju i prijetnjama sankcijama. Ali za to će trebati oformiti identičnu strukturu i u Iranu, poštivajući pri tom čitav niz europskih zahtjeva. U četvrtak, 31. siječnja, uspostavu spomenutog europskog mehanizma potvrdili su i ministri vanjskih poslova tih triju zemalja na sastanku šefova diplomacija 28 članica EU u Bukureštu.

Nijedan drugi dan ne nosi više simbolike za Venecuelance od 23. januara. Na taj dan 1958. godine Venecuelanci su ustali i zbacili sa vlasti diktatora Marcosa Pereza Jimeneza. Stoga ne iznenađuje da je venecuelanska opozicija odabrala 23. januar da pokrene ofanzivu, s relativno nepoznatim rezervnim igračem Juanom Guaidom, koji se proglasio predsjednikom. Željena poruka opozicije bila je jasna: Nicolas Maduro je diktator i "narodu" je dosta. Ali, metafore imaju svoj doseg. Maduro nije diktator i opozicija - još manje sam Guaido - ne govore u ime "naroda".

Zapravo, do prošle sedmice manje od 20 posto Venecuelanaca je znalo ko je Guaido i on je slučajno došao na čelo Nacionalne skupštine, koju kontrolira opozicija. Da uguši hronične unutrašnje bitke, fragmentirana venecuelanska opozicija pristala je rotirati vodstvo te iako ima samo 14 zastupničkih mjesta, od 167, bio je to preokret njegove stranke, Narodne volje. Što se njega tiče, Maduro je upravo inauguriran za drugi mandat, nakon što je pobijedio na izborima koje je glavna opoziciona koalicija odlučila bojkotirati. Danas uzvikuju: "Prevara!", ali ovo je opozicija koja bojkotira izbore, organizira državne udare i oslobađa krvavo nasilje na ulicama Venecuele već gotovo dva desetljeća.

Trebamo biti jasni - Guaidovo samoproglašenje je još jedan pokušaj državnog udara. Ne trebate biti pravnik da biste znali da nema ustavne osnove. Opozicija se poziva na Član 233. Ustava da tvrdi da je Maduro "napustio" predsjedništvo, ali on očito to nije učinio.

Udar u ime demokratije

Ono što izdvaja ovaj pokušaj promjene režima od prethodnih je trenutna reakcija od mnogih u međunarodnoj zajednici. SAD je ponudio svoju podršku, u obliku video podrške od američkog potpredsjednika Mikea Pencea, a nekoliko latinoameričkih država brzo je slijedilo taj primjer, s nekoliko evropskih država, koje su prijetile da će uraditi isto ako novi izbori ne budu smjesta sazvani.

Kako mogu svjetske vođe podržavati državni udar u ime demokratije? Lakoća s kojom su dijelovi međunarodne zajednice priznali Guaida odražava neprincipijelnu podršku za demokratiju, već i globalnu rekonfiguraciju moći. To uključuje ne samo porast multipolarnog svijeta - što se vidi iz primjera ruske i kineske podrške za venecuelanski suverenitet - već i zaokret nadesno širom Latinske Amerike, zajedno s ratobornim kolonijalnim uobraziljama SAD-a i Evrope.

Visoka predstavnica EU za spoljne poslove i bezbjednost Federika Mogerini izjavila je danas da je za Uniju "veoma bitno poštovanje Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF), koji su Vašington i Moskva potpisali 1987, pošto Brisel ne želi da "Evropa ponovo postane bojno polje".

SAD su najavile da će sutra suspendovati obaveze iz tog sporazuma ukoliko Rusija nastavi da krši INF.


"Za nas, kao EU, veoma je važno ispunjavati obaveze preuzete u skladu sa sporazumom INF i time poštovati njegove okvire. Ne želimo da Evropa ponovo postane bojno polje, mjesto gdje se druge velike sile sukobljavaju. To je istorija, a sporazum INF je pomogao da se takva situacija prevaziđe, a i sama je EU je pomogla da se prevaziđu sukobi iz prošlosti kojima ne želimo da se vratimo", rekla je Mogerinijeva, prenosi euractiv.ro.

Ona je to kazala na neformalnom sastanku ministara spoljnih poslova EU u Bukureštu, odgovarajući na pitanje koji će stav EU zauzeti ukoliko SAD objave izlazak iz sporazuma INF.

Sudeći prema brojnim izvješćima, Izrael je prestao skrivati svoje gotovo izravno sudjelovanje u ratu u Siriji, očigledno ne na strani snaga odanih sirijskom predsjedniku Basharu Al-Assadu, bez obzira na to koliko lideri Izraela i zapovjedništvo izraelskih snaga upirali prstom u Iran. Tko god nije želio pojavu iranskih vojnih savjetnika i šiitskih milicija iz Afganistana, Bahreina, Iraka, Irana, Indije, Pakistana i drugih zemalja u Siriji, taj nije trebao odobravati postupke "sirijske umjerene opozicije", koja se od terorističkih militanata "Islamske države" i Al-Qaeda često razlikovala samo zato što je bila prihvaćena u zapadnim prijestolnicama, Ankari, Rijadu i, naravno, Izraelu, čak i ako su Izraelci to u negirali od 2012. do 2018.

Zašto je premijer Izraela Benjamin Netanyahu osobno posjetio ranjene teroriste koji su pod krinkom "umjerenih sirijskih opozicionara" bili liječeni u izraelskim vojnim bolnicama?

Ovdje trebamo još jednom podsjetiti na poznatu frazu ruskog predsjednika Vladimira Putina u njegovom govoru na Općoj skupštini UN-a u rujnu 2015. godine: "Politički i socijalni problemi su u ovoj regiji prisutni odavno i ljudi su tamo, naravno, željeli promjene. Ali što se dogodilo u stvarnosti? Agresivna vanjska intervencija dovela je do toga da su, umjesto reformi, uništene državne institucije i sam način života, bez ikakve isprike. Umjesto trijumfa demokracije i napretka vidimo dobili su nasilje, siromaštvo, socijalnu katastrofu, a ljudska prava, uključujući i pravo na život, nimalo se ne poštuju."

Stavivši se na jednu stranu, Evropska unija je, praktično, sebe diskvalifikovala iz posredovanja u eventualnoj kontakt grupi koja treba da pomogne u traženju rešenja za probleme Venecuele.

Nije se dugo čekalo da, sledeći Velikog brata, EU poput Vašingtona prizna samoproglašenog privremenog predsednika Venecuele Huana Gvaida, uprkos legalnom predsedniku Nikolasu Maduru.

"Mi u potpunosti podržavamo Nacionalnu skupštinu Venecuele i njenog lidera kao jedinu izabranu instituciju zemlje koja treba da bude zaštićena", rekla je šefica EU diplomatije Federika Mogerini, "zaboravivši" da je Maduro početkom januara preuzeo novi šestogodišnji mandat pošto je na izborima održanim u maju prošle godine dobio 68 odsto glasova.

Tako se EU, koja u svom funkcionisanju upravo insistira na pravilima, procedurama, normama demokratskog ustrojstva, stavila na jednu stranu, a onoj drugoj, oličenoj u Maduru i njegovoj administraciji, najavila nove personalne sankcije.

Trebalo bi da se zapitamo da li će upozorenje Bžežinskog o "najopasnijem scenariju" možda uskoro postati činjenica
Godinu dana pre nego što je 2017. umro, jedan od vodećih američkih strateških umova dvadesetog veka - Zbignjev Bžežinski - je "uključio alarm". Analizirajući pretnje po američku bezbednost, upozorio je da bi "najopasniji scenario" bila "velika koalicija Kine i Rusije (...) koja nije bazirana na ideologiji, nego na komplementarnim ozlojeđenostima". Ova koalicija bi "po veličini i snazi asocirala na izazov koji je nekada predstavljao sino-sovjetski blok, samo što bi ovog puta Kina verovatno imala vođstvo, a Rusija bi pratila".

Malo koji posmatrač je tada čuo ovu opomenu. Još manje njih danas uviđa kojom se brzinom ovo veliko povezivanje "uzajamno ozlojeđenih" pomera iz domena hipoteze ka nečemu što bi uskoro mogla da postane geostrateška činjenica. Prkoseći uvreženim stavovima zapadnih analitičara i protivno velikim strukturnim razlikama, Peking i Moskva se sve više približavaju kako bi izašli na kraj sa onime što oboje vide kao "američku pretnju". A za dve ponosne nacije sa tako dugim pamćenjem, njihova konvergencija takođe služi i kao neka vrsta kosmičke osvete za diplomatski manevar koji su Ričard Nikson i Henri Kisindžer orkestrirali pre pola veka.

Kriza u Venecueli ponovo je dovela u pitanje zašto ruska država, kao i državne kompanije, ulažu novac i izdaju kredite nekim zemljama.

Mnogi novinari i stručnjaci već su požurili da sa zadovoljstvom izračunaju navodne finansijske gubitke ruske strane, zaboravljajući da Karakas još nije pao, da proamerički uzurpator još nije pobedio, da Rusija nije SSSR i da se ne bavi humanitarnim radom.

Posebno je bitno uporediti dve vrste američke propagande: jednu koja je bila usmerena na rusku publiku preko američkih nevladinih organizacija i medijski namamljenih "vođa javnog mnjenja", a druga - usmerena na venecuelansku publiku privučenu od strane venecuelanskih političara.

Poruka "novac ruskog budžeta i Roznefta otišla je na beskorisnu podršku venecuelanskog režima i nikada neće biti vraćena" cilja na rusku publiku, a poruka "Rusija opljačkala Venecuelu uz pomoć zajmova i ugovora, preuzimajući kontrolu nad venecuelanskom naftom "cilja na venecuelansku publiku. Lako je uvideti da bi, prema zakonima logike, u jednom slučaju američka propaganda trebala da laže, jer je nemoguće biti glupi dobrotvor i nemilosrdan lovac u isto vreme.

Međutim, u stvarnosti, situacija je još zanimljivija: američka propaganda laže u oba slučaja: Rusija i ruske državne kompanije nisu "geopolitički Šajlok", a nisu ni "geopolitička majka Tereza". Moskva je zaista pomogla i nastaviće da pomaže Karakasu, uvek razumno kombinujući idealizam sa pragmatizmom.

Počnimo sa činjenicom da Rusija nije glavni kreditor venecuelanske ekonomije, pa čak ni drugi najvažniji. Ako uzmemo zapadnjačke (najneprijatnije za Rusiju) procene agencije Bloomberg za poslovnu informaciju, ispada da je lider u investicijama i kreditima Kina sa 70 milijardi dolara, ali časno drugo mesto pripada veoma uticajnim i uglednim bankama i investicionim fondovima, uglavnom iz SAD i Velike Britanije.

Prema najkonzervativnijim procenama koje su citirane u Rojtersovim materijalima, oni su pozajmili vladama Čaveza i Madura, kao i venecuelanskoj državnoj naftnoj kompaniji PDVSA, novac u iznosu od oko 50 milijardi dolara.

Među Venecuelskim kreditorima nalaze se giganti finansijskog sveta kao američki investicioni konglomerat BlackRock (najveći investicioni fond na svetu, imovina pod upravljanjem - 6.789 biliona dolara) i najuticajnija američka banka Goldman Sachs, koja je poznata po svojim izvanrednim mogućnostima, političkog lobiranja u SAD i Evropskoj uniji.

Venezuela se suočava s opasnom destabilizacijom u kojoj su Sjedinjene Države i njihovi saveznici prepoznali oporbeni lik Juana Guaidoa kao "predsjednika", istovremeno otpisavši legitimno izabranog predsjednika Nikolasa Madura. Strategija svrgavanja Madura konačno je dogovorena u Bijeloj kući. Naime, američki mediji godinama vode neskrivenu kampanju sotoniziranja venezuelskih predsjednika, najprije Huga Chaveza, a sada, Nikolasa Madura, što zapravo znači da je Washington Venezuelu postavio visoko na listu prioriteta za "promjenu režima".

Dok britanski Reuters navodi da su u Venezuelu stigli pripadnici ruske privatne vojne korporacije "Vagner" da brane Madura (što Kremlj opovrgava), ruski mediji plasiraju informacije o 200 elitnih izraelskih komandosa koji su s područja Brazila ušli na teritorij Venezuele s namjerom da štite Juana Guaida i zaposjednu vladine institucije. Trumpov pomoćnik za nacionalnu sigurnost, John Bolton, pozvao je oružane snage Venezuele da prijeđu na stranu oporbe i omoguće mirnu i demokratsku tranziciju vlasti.

Prema američkom državnom tajniku, Mikeu Pompeu, poticaj za iznenadnu američku akciju je patnja venezuelanskog naroda. Međutim, stvarna motivacija Washingtona je činjenica da prema podacima OPEC-a, Venecuala ima najveće dokazane rezerve nafte na zemlji - više nego Saudijska Arabija. Na meti udara našla se državna naftna kompanija PDVSA, čije je aktive u vrijednosti od 7 milijardi dolara Washtington blokirao i prijeti da će joj obustavljanjem daljnjih isporuka, nanijeti štetu od dodatnih 8 milijardi dolara. Prethodno je i Bank of England odbila Venezueli vratiti zlatne poluge

Latinska je Amerika gotovo dva stoljeća u fokusu interesa Sjedinjenih Američkih Država, još od daleke 1823. g. kada je predsjednik James Monroe predstavio svoj geopolitički koncept, poznat kao "Monroova doktrina". Ova platforma, koja ujedno predstavlja i prvi strateški definirani geopolitički pristup u američkoj vanjskoj politici, podrazumijeva da tri Amerike (Sjeverna, Srednja i Južna) čine jedinstveno geopolitičko područje koje je istovremeno i ekskluzivna zona interesa SAD-a. Treba se podsjetiti kako je "Monroova doktrina" nastala kao reakcija na apetite europskih država koje su ovim odvojene od svojih kolonija u Sjevernoj (Engleska) i Južnoj Americi (Španjolska i Portugal).

U svojoj poslanici Kongresu, predsjednik Monroe, tada je izričito naznačio da se američki kontinent ubuduće ni u kojem slučaju ne smije smatrati kolonijom ili posjedom bilo koje europske zemlje i da će SAD svaki pokušaj širenja europskih kolonijalnih sila prema zapadnoj hemisferi, smatrati opasnim za svoj mir i sigurnost. Za uzvrat, Amerika neće sudjelovati u ratovima koje vodi Europa, što je u međunarodnim odnosima bilo prepoznato kao američki izolacionizam, a koji su SAD u potpunosti napustile nakon Drugog svjetskog rata.

Ranije smo pisali o novom predsjedniku Brazila Javieru Bolsonaru, na čijoj je inauguraciji bio izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji je u vrlo dobrim odnosima i s predsjednikom Argentine Mauricijem Macrijem.

Obojica su, baš kao i novi samoproglašeni predsjednik Venezuele, Juan Gerardo Guaidó, politički sljednici latinoameričkih neoliberalnih krugova bliskih Washingtonu, koji su na vlast u zemljama Latinske Amerike došli po odlasku fašističkih vojnih hunti tijekom '80-ih i početkom '90-ih. Ovdje imamo neobičnu situaciju.

Dok Izrael, posebice u siječnju u vrijeme Dana sjećanja na holokaust, od europskih zemalja, često s punim pravom, traži da osudi svaki oblik nacifašizma, na drugoj strani daje otvorenu podršku političkim elitama koje su u Latinskoj Americi nastale pod vojnim huntama i za vrijeme najgorih progona i genocida koje je u modernoj povijesti pretrpio latinoamerički kontinent.

Stoga uopće ne čudi da je i Izrael podržao državni udar protiv demokratske vlade Venezuele. Izrael je priznao oporbenog zastupnika Juana Guaidóa za predsjednika Venezuele, sljedeći stope Washingtona i raznih drugih zemalja.

Nakon Kosova, Izrael je postao druga zemlja sumnjivog legitimiteta koja je priznala bivšeg opskurnog zastupnika opozicije za čelnika latinoameričke zemlje.

Kao što je Tamara Nassar iz Elektronske Intifade sažeto rekla: "Nezakonitost privlači nelegitimnost". Manje od dva tjedna nakon prisege Nicolása Madura, 10. siječnja, koji je postao predsjednik nakon ponovnog izbora u svibnju 2018. godine, američki potpredsjednik Mike Pence je objavio "čvrstu potporu" Sjedinjenih Država opoziciji i njezinoj borbi protiv "diktatora" Madura. Pence je razgovarao s Guaidóom 15. siječnja i još jednom ponovio svoje mišljenje za američke medije. Sljedećeg dana se Guaidó proglasio predsjednikom. Mnoge zemlje su se brzo udružile kako bi podržale državni udar.

​Evropski parlament priznao je u četvrtak venecuelanskog samoproglašenog prelaznog predsjednika Huana Guaida kao de facto šefa države, pojačavajući međunarodni pritisak na dosadašnjeg predsjednika, socijalistu Nicolasa Madura.

Evropski poslanici glasali su s 492 glasa za, 104 protiv, uz 88 suzdržanih na vanrednoj sjednici u Briselu u korist priznanja čelnika venecuelanskog kongresa Guaida kao prelaznog šefa države.

U saopštenju, nakon neobavezujućeg glasanja, parlament je zatražio od 28 vlada članica EU bloka da slijedi njegov primjer i prizna Guaida kao "jedinog legitimnog prelaznog predsjednika do održavanja novih slobodnih, transparentnih i kredibilnih predsjedničkih izbora".

Iako često optužuje Madura za kršenje demokratskih normi, Evropska unija je nervozna zbog presedana samoproglašenja, tako da je pokazivala nespremnost da slijedi primjer Sjedinjenih Država i većine latinoameričkih zemalja trenutnim priznanjem Guaida.

Evropski parlament nema ovlasti u vanjskoj politici, ali sebe smatra zagovornikom ljudskih prava, prenosi Reuters.