Kako 25. Sunčev ciklus dosiže neočekivani vrhunac, opažamo povećanje električnih pojava kao što su zračne spirale, potresi i vulkanske erupcije.

Masivna solarna oluja koja je skoro dosegla status "X-klase" pogodila je Zemlju prvog dana u mjesecu, uzrokujući neke manje radio i internetske smetnje širom svijeta. Nakon toga, 15. prosinca uslijedila je jedna od najvećih solarnih baklji od 2017. godine, koja je privremeno onesposobila radiokomunikacije na Zemlji, zahvativši čak i više frekvencije.

"Ti su se utjecaji osjetili s jednog kraja nacije na drugi", bila je to izjava NOAA-e.

Snažne i dugotrajne magnetske oluje utjecale su i na ozonsku rupu na južnoj hemisferi, koja ostaje neobično velika za ovo doba godine kada se inače smanjuje. Zadržala se na veličini od oko 15 km², da bi nakon 30. studenog postala treća po veličini.

U isto vrijeme, rekordno hladno vrijeme u stratosferi proizvelo je polarne oblake ranije i južnije nego inače, a ljudi iz cijele sjeverne hemisfere prijavljivali su ili bilježili viđenja. Ovo su izvanredni izleti iz normalnog staništa polarnog oblaka.

Alkibijad 450. - 404. pr.Kr.

U ovom dijelu moje knjige, Mojsijevi Rogovi, postoji diskurs na temu Alkibijada, koji ću ovdje vrlo zažeti. Alkibijad se spominje u [knjizi] Sokratov život gdje nam Diogen govori o vojnoj službi potonjega u Peloponeskom ratu, pišući kako slijedi:

U svakom slučaju, on [Sokrat] je služio u ekspediciji na Amfipol; a kad je u bitci kod Deliuma Ksenofon pao s konja, uskočio je i spasio mu život. Jer u općem bijegu Atenjana on se osobno povukao ne po svojoj volji, tiho se okrećući s vremena na vrijeme i spreman braniti se u slučaju da bude napadnut. Tada je služio u Potideji, kamo je otišao preko mora, jer je kopnena komunikacija bila prekinuta ratom; i kaže se da je tamo ostao cijelu noć ne promijenivši svoj položaj, i da je osvojio nagradu za hrabrost. Ali prepustio ju je Alkibijadu, prema kojemu je gajio najnježniju naklonost, tvrdi Aristip^[1] u četvrtoj knjizi njegove rasprave O raskoši drevnih.^[2]

Rekordne snježne padaline od sjeveroistoka Kine do sjeveroistoka SAD-a, a neuobičajeno obilne kiše i poplave uzrokovale su kaos diljem svijeta u studenom. U međuvremenu, na summitu o klimi COP28:

200 zemalja postiglo je revolucionarni klimatski sporazum, pozivajući na prijelaz s fosilnih goriva u dogovoru bez presedana koji cilja na one koji najviše doprinose zagrijavanju planeta.

Nije novost da je zelena agenda velika prijevara kako bi se njezini zagovornici učinili bogatijima, izvukla novac poreznih obveznika i progurala politiku koja potkopava slobodu ljudi. Ali kao što smo već rekli, priroda ima druge planove. Ovaj studeni nije bio iznimka u pogledu povijesnih rekorda snježnih oborina:

Izraelski aktuelni genocidni rat u Gazi, koji traje već sto dana, gura Bliski istok u nove orbite smrti, razaranja i sve prisutnijeg straha od većeg haosa koji bi mogao uslijediti. Proteklih deset dana nam je donijelo novi ponavljajući spektakl iz modernog naslijeđa arapsko-izraelskih sukoba: posjetu američkog državnog sekretara ovoj regiji kako bi "smirio situaciju".

Rečeno nam je da posjeta regiji Antonyja Blinkena ima četiri cilja: utišati najave nadolazećeg regionalnog sukoba, povećati humanitarnu pomoć Gazi jer Palestinci kopne pod izraelskom opsadom izgladnjivanjem, smanjiti broj Palestinaca koji bivaju ubijeni i ranjeni u izraelskim svakodnevnim bombardovanjima i istražiti kako politički sporazumi nakon prekida borbi mogu pokrenuti pregovore za stabilnu, mirnu regiju.

Ovo zvuči plemenito i razborito - čovjeku na Mjesecu možda. Malo ko na Zemlji ko prati Bliski istok i poznaje njegovu modernu historiju vjeruje ciljevima koje su Sjedinjene Američke Države navele. Problem s Blinkenovim nastojanjima i načinom na koji vodeći američki mediji izvještavaju o njima je taj da su gotovo svaka izjava ili cilj koje on izgovori u suprotnosti sa utjecajem stvarnih američkih politika na Bliskom istoku, a svaka opasnost koju nastoji umanjiti obično je uzrokovana ili pojačana američkim militarizmom u regiji.

Ljudima na Bliskom istoku, Blinken, vatrogasac, više liči na piromanovog pomoćnika. Jer njegove ili napore bilo kojeg američkog državnog sekretara iz novijeg perioda, ometa pet odlika vašingtonske politike u vezi s Izraelom i Palestinom i regijom: zablude, poricanje, neiskrenost, iskrivljavanje i diverzija. Svih pet je bilo očito tokom Blinkenove posjete.

Gonzalo Lira, istaknuti komentator rusko-ukrajinskog rata zatvoren u Ukrajini zbog govora koji je kritizirao vladu zemlje, preminuo je nakon tjedana medicinskog zanemarivanja od strane ukrajinskih vlasti.

Čileansko-američki ratni komentator Gonzalo Lira preminuo je nešto prije podneva 11. siječnja 2024. u bolnici u Harkivu, gdje je bio zatvoren osam mjeseci otkako je optužen da je opravdavao ruske ratne napore u Ukrajini.

Lira je postao poznat 2022. kada se pojavio kao kritičar u sve diktatorskijoj Ukrajini. Njegovo uhićenje u svibnju 2023. pod optužbom za "proizvodnju i širenje materijala koji opravdavaju rusku oružanu agresiju protiv Ukrajine" pomoglo je potaknuti domaće protivljenje američkom financiranju rata i dovelo do poziva za njegovo oslobađanje od strane tehnološkog magnata Elona Muska i američkog političkog komentatora Tuckera Carlsona.

Bilješka koju je napisao Lira i koju je njegov otac dao Grayzoneu ukazuje na to da je njegova smrt uslijedila nakon gotovo tromjesečne borbe s upalom pluća, stanjem koje su ukrajinski tamničari očito ignorirali sve do samo nekoliko tjedana prije smrti. Lirinu smrt otkrio je njegov otac, Gonzalo Lira stariji, koji je proveo tjedne moleći američko veleposlanstvo da intervenira u hitnoj medicinskoj pomoći njegovom sinu.

Jednostrana saudijska blokada Jemena još od ožujka 2015. uzrokovala je humanitarnu krizu epskih razmjera na Arapskom poluotoku. Novinarima, humanitarnim radnicima i diplomatima je jako teško dobiti pristup zemlji, ali od ono malo informacija koje iscure van, jasno je da je situacija strašna. Od populacije od 25 milijuna ljudi - skoro jednako kao i Sirija prije 2011. - najmanje 16 milijuna Jemenaca je bez pitke vode, kritično nedostaje lijekova, a 6,5 milijuna civila je na rubu izgladnjelosti, uključujući 1,7 milijuna djece kojima trenutno prijeti stanje pothranjenosti. Peter Maurer, predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC), nakon posjeta toj zemlji prošloga kolovoza izjavio je: "Jemen nakon 5 mjeseci izgleda kao Sirija nakon 5 godina".

Rasprostranjeno zračno bombardiranje zračnih snaga Saudijske Arabije i zaljevskih zemalja - sa značajnom izravnom i neizravnom vojnom pomoći od SAD-a i UK-a - ubilo je tisuće jemenskih civila. Na tiskovnoj konferenciji početkom ove godine visoki povjerenik UN-a za ljudska prava je izvijestio kako "broj civilnih žrtava zabilježen između 26. ožujka i 31. prosinca 2015. iznosi 8119 ljudi, odnosno 2795 je poginulo i 5324 ranjeno". Međutim, dr. Judith Brown, koja je radila u Jemenu za UN-ovog visokog povjerenika za izbjeglice, ističe kako je broj poginulih kao rezultat ove vojne intervencije vjerojatno mnogo veći nego je izviješteno.

Svi smo vidjeli primjere onoga što se naziva moderna i postmoderna umjetnost: nevidljive "skulpture", bizarne izložbe, neobrađene stijene, itd. Netko bi mogao reći da su ovo samo ekstremni primjeri, i da ne predstavljaju tu umjetnost kao takvu ili da se ne razumijemo u umjetnost. Dok možda možemo reći da to nije sve što ta umjetnost predstavlja, čak i manje ekstremni primjeri su prožeti sličnom filozofijom cinizma, relativizma, materijalizma i nihilizma, jer su to karakteristike koje nisu samo prisutne u umjetnosti, nego i u široj kulturi koja nedvojbeno ima utjecaj na umjetnike. Iako postoje suvremeni umjetnici koji se protive takvim stvarima, i rade na nečemu što ne izaziva mučninu, ovdje se želim osvrnuti upravo na te bizarne primjere jer otkrivaju nešto bitno. Umjetnost očito nije zasebna jedinka odvojena od ostatka stvarnosti, i u normalnom društvu bi nam omogućavala pristup istinama koje se ne mogu izraziti kroz neki drugi medij, umjesto da doprinosi dekadenciji kao što je trenutno slučaj.

Mnogi su već pisali i pokušali objasniti što je dovelo do ove situacije; od ekonomskih do psiholoških teorija. Obično se kaže da moderna umjetnost radi na razbijanju klasičnih ideala kao što su ljepota ili istina, i neki to samo po sebi smatraju hvalevrijednim pothvatom. Poput postmodernističke teorije u filozofiji, subjektivizam ovdje ima vrhovnu vlast jer je to neizbježni rezultat potkopavanja klasičnih ideala i vrijednosti. Bez obzira na neologičnosti i ostale probleme s takvim teorijama, pretpostavljam da nitko ne bi imao problem s postmodernom umjetnošću da rezultira s nečim vrijednim, umjesto toga dobivamo, govna.

Jedna stvar koja je prilično očita je da to ne možemo zapravo smatrati umjetnošću, niti možemo osobe koje se upuštaju u proizvodnju takvih djela smatrati umjetnicima. Slično kako imamo umjetnu hranu koju nam se prezentira kao pravu ili čak bolju od prirodne, tako imamo i umjetnost koju se prezentira kao naprednu, dok je zapravo poput vuka u ovčijoj koži. Konzumiranje umjetne hrane vodi do fizioloških nelagoda, a "konzumiranje" određene moderne umjetnosti vodi do duhovnih nelagoda.

Ako je cilj te tobožnje umjetnosti da se šokira javnost i izazove emocionalnu reakciju kako bi nas se natjeralo da preispitamo svoje pretpostavke o umjetnosti, ljepoti i istini, onda se radi o nečemu više nalik propagandi. Propaganda je širenje informacija — činjenica, argumenata, glasina, poluistina ili laži — da bi se utjecalo na javno mnijenje, pokušaj oblikovanja percepcije i spoznaje. Najočitiji primjer toga danas je umjetnost koja propagira "woke" ideologiju, gdje uloga umjetnika više nije umjetnost kao takva, nego se umjetnost koristi kao mediji putem kojeg se širi ideologija. Umjetnički poriv (ako se uopće može tako nazvati) je podređen i oblikovan ideologijom.

Izraelska vojska drži tijela desetaka Palestinaca ubijenih tokom genocida u Pojasu Gaze počevši od 7. oktobra, a Euro-Med Human Rights Monitor je pozvao na stvaranje nezavisnog međunarodnog istražnog odbora zbog sumnji u krađu organa.

Euro-Med Monitor je dokumentovao konfiskaciju nekoliko desetaka mrtvih tijela od izraelske vojske iz medicinskog kompleksa Al-Shifa i indonežanske bolnice u sjevernom pojasu Gaze, te drugih iz blizine takozvanog "sigurnog koridora" (Salah al-Din Put) namijenjen za raseljena lica koja se kreću ka centralnim i južnim dijelovima pojasa.

Borci Hamasa su 7. oktobra probili ogradu zatvora koji je, ustvari, Pojas Gaze, pokrenuvši koordinirani napad na najmanje sedam izraelskih vojnih objekata i više od 20 okolnih stambenih zajednica. Više od 1.000 izraelskih građana - civila i vojnika - te deseci stranih državljana ubijeni su u ovom napadu. Blizu 240 osoba je zarobljeno. Uhvaćena nespremna i u rasulu, izraelska vojska je panično odgovorila na napad, neselektivno pucajući na napadnuta mjesta, ubijajući izraelske zarobljenike zajedno s borcima Hamasa. Izraelskoj vojsci bio je potreban gotovo cijeli dan da vrati izgubljenu teritoriju i osigura područje Gaze.

Nakon Hamasovog napada bez presedana, izraelski aparat za odnose s javnošću pokrenuo je kampanju dezinformacija, s ciljem podsticanja straha i bijesa, i počeo je širiti nepotvrđenu propagandu o zvjerstvima. Ova kampanja, koja uključuje priče o bebama "koje su u velikom broju obezglavljene", "spaljene" i "okačene na konpac za sušenje odjeće", pomogla je preobraziti šok izraelske javnosti u genocidni tribalizam i skrenula je pažnju sa izraelskih političkih, obavještajnih i vojnih grašaka, koje su zapravo i utrle put za ovaj napad. Ova kampanja također je pomogla vladi da prikupi ključnu podršku javnosti za masovnu mobilizaciju rezervnih jedinica, koja je učinila kopnenu invaziju na Gazu punog obima mogućom.

Ne možemo ne promatrati povijest kroz prizmu naših najdubljih uvjerenja.

Nigdje to nije očitije nego u načinu na koji ljudi gledaju na Hitlera i Treći Reich: mi napadamo svoje prethodnike zbog hiper-složene ere koja dopušta gotovo beskonačan broj kutova, i kao magijom, cijela se stvar posloži u zgodnu malu pripovijest.

I tako će ljevičari tvrditi da je Hitler bio samo konzervativac na steroidima, i vidite, tamo konzervativizam neizbježno vodi.

Marksisti će tvrditi da su nacisti zapravo bili samo reakcija kapitala na inače neizbježnu proletersku revoluciju, stoga odgađajući komunističku utopiju putem dogovora između industrijalaca, junkera i zapadnih bankara.


Konzervativci tvrde da je nacizam zapravo bio samo komunizam, jer zar ne znate, postoji "S" u "NSDAP."¹

Revizionisti ovome daju dodatni zaokret tvrdeći da pravi negativac u cijeloj ovoj priči nije bio Hitler, već Staljin: on je bio taj koji je započeo Drugi svjetski rat time što je prisilio Hitlera.