Signal iz svemira koji je trajao samo pola sekunde i uhvaćen je krajem aprila ove godine radio-teleskopima na Zemlji, uzbunio je cijeli naučni svijet.

Ugašena zvijezda sa druge strane Mliječnog puta emitovala je prije trideset hiljada godina snažnu mješavinu radio i rendgenske energije. Taj se signal 28. aprila 2020. nadvio nad Zemlju, aktivirajući alarme opservatorija širom svijeta.

Većina brzih radio-eksplozija potiče sa udaljenosti od stotina miliona svjetlosnih godina. Ova je došla iz Mliječnog puta.

Signal je bio tamo i nestao je za pola sekunde, ali to je naučnicima bilo dovoljno da potvrde da su otkrili nešto izvanredno: prvu brzu radio-eksploziju koja je nastala od poznate zvijezde u Mliječnom putu, navodi se u studiji objavljeno 27. jula, piše Lajv sajens.

Od svog otkrića 2007. godine, ovi signali su zbunjivali naučnike. Rafali snažnih radio-talasa traju najviše nekoliko milisekundi, ali u tom vremenu stvaraju više energije nego Sunce u jednom vijeku. Naučnici tek treba da utvrde šta uzrokuje ove eksplozije, ali kao moguća objašnjenja predložili su sve, od sudaranja crnih rupa do signala vanzemaljskih brodova. Do sada, svaki poznati brzi radio-eksplozivni talas potiče iz druge galaksije, udaljene stotinama miliona svjetlosnih godina.

Ovaj signal je drugačiji. Posmatranja teleskopa ukazuju da je prasak potekao od poznate neutronske zvijezde - brzookretnog, kompaktnog jezgra mrtve zvijezde, koja spakuje masu Sunca u kuglu veličine grada - na oko 30.000 svjetlosnih godina od Zemlje. A možda se radi o još čudnijoj klasi zvijezda koja se zove magnetar, a koja je nazvana po nevjerovatno moćnom magnetnom polju koje je u stanju da izbaci intenzivne količine energije mnogo nakon što sama zvijezda umre. Sada se čini da su magnetari gotovo sigurno izvor bar nekih od mnogih misterioznih brzih radio-eksplozivnih talasa, napisali su autori studije.

Trenutna pandemija Kovida-19 samo je jedan u nizu ponavljajućih i beskrajnih smrtonosnih napada virusa.

Ako bi nestali svi virusi, svet bi bio veoma drugačiji, a promena ne bi nužno bila nabolje. Šta bi se tačno dogodilo?

Čini se kao da virusi postoje isključivo zato da bi izazivali haos u društvu i donosili patnju čovečanstvu.

Tokom prošlih milenijuma, odneli su nebrojene živote, često ubijajući značajan deo svetske populacije - od epidemije gripa 1918. godine, od kog je umrlo između 50 i 100 miliona ljudi, do procenjenih 200 miliona ljudi koji su umrli od velikih boginja samo tokom dvadesetog veka.

Trenutna pandemija Kovida-19 samo je jedan u nizu ponavljajućih i beskrajnih smrtonosnih napada virusa.

Ako bi imali priliku da mahnu čarobnim štapićem i da svi virusi nestanu, većina ljudi bi je verovatno oberučke prihvatila, naročito sada.

Međutim, to bi bila kobna greška - čak smrtonosnija nego što bi ijedan virus mogao da bude.

"Kada bi svi virusi odjednom nestali, svet bi otprilike dan i po bio predivno mesto, a onda bismo svi umrli - to je krajnji ishod", kaže Toni Goldberg, epidemiolog na Univerzitetu u Medisonu u Viskonsinu.

"Sve neophodne stvari kojima doprinose svetu imaju mnogo veći značaj od loših stvari."

Velika većina virusa nije patogena za ljude, a imaju ključne uloge u podupiranju ekosistema. Drugi virusi održavaju zdravlje pojedinih organizama - od gljiva i biljaka, do insekata i ljudi.

"Živimo u stanju balansa, u savršenoj ravnoteži", a virusi imaju ulogu u tome, kaže Suzana Lopez Čareton, virusolog na Državnom nezavisnom univerzitetu u Meksiku.

"Mislim da bismo bez virusa bili gotovi."

Ljudi uglavnom nisu svesni kakvu ulogu virusi igraju u održavanju velikog dela živog sveta na Zemlji, jer se uglavnom bavimo samo onima koji čovečanstvu donose nevolje.

Skoro svi virusolozi izučavaju isključivo patogene; tek nedavno je nekoliko neustrašivih istraživača počelo da ispituje viruse koji nas ne ubijaju, već održavaju i nas i planetu u životu.

"To je mala grupa naučnika koji pokušavaju da uspostave fer i uravnotežen način posmatranja sveta virusa, kao i da dokažu da dobri virusi zaista postoje", kaže Goldberg.

Ono u šta su naučnici sigurni je da bi bez virusa živi svet i planeta na kakvu smo navikli prestali da postoje.

A čak i ako bismo želeli, verovatno bi bilo nemoguće istrebiti svaki virus na Zemlji.

Međutim, zamišljanjem kako bi svet izgledao bez virusa, možemo bolje da razumemo ne samo koliko su ključni za naš opstanak, već i koliko mnogo toga tek treba da naučimo o njima.

Pre svega, istraživači čak ne znaju ni koliko virusa zapravo postoji. Hiljade virusa su formalno klasifikovani, međutim mogli bi da postoje još milioni drugih.

"Otkrili smo samo veoma mali deo, jer se nije ni istraživalo previše", kaže Merilin Rusink, ekolog koji izučava viruse na Univerzitetu Pen Stejt.

"To su sve predrasude - nauka se uvek bavila samo patogenima."

Naučnici takođe ne znaju koji procenat od ukupnog broja virusa je problematičan za ljude.

"Ako bismo posmatrali brojčano, statistički bi to bilo blizu nuli", kaže Kertis Satl, virusolog u oblasti zaštite životne sredine na Univerzitetu Britanske Kolumbije.

"Skoro svi virusi koji postoje nisu patogeni za bilo šta što nam je važno."

Novi podaci NASA-ine misije Juno na Jupiteru pokazuju da na našem najvećem planetu u Sunčevom sustavu nastaju takozvane plitke munje.

Plitke munje su neuobičajen oblik električnog pražnjenja iz oblaka koji sadrži vodenu otopinu amonijaka, dok munje na Zemlji potječu iz oblaka s vodom.

Znanstvenici su također otkrili da žestoke grmljavinske oluje, po kojima je Jupiter već odavno poznat, mogu formirati tuče bogate amonijakom koje su stručnjaci prozvali mekanim lopticama (engl. mushballs). Smatra se da takva vrsta tuče skuplja amonijak i vodu iz gornje atmosfere i prenosi ih u Jupiterove atmosferske dubine, piše NASA.

Prije se smatralo da munje na Jupiteru nalikuju onima na Zemlji

Otkad su znanstvenici iza NASA-ine misije Voyager 1979. godine prvi put vidjeli blještave munje na ovom divovskom planetu, smatrali su da one nalikuju onima na Zemlji, odnosno da se pojavljuju samo u onim olujama gdje se voda nalazi u sva tri agregatna stanja - tekućem, krutom i plinovitom.

To bi značilo da se oluje na Jupiteru odvijaju na 45 do 65 kilometara ispod vidljivih oblaka i na temperaturama od oko 0 stupnjeva Celzijevih. Letjelica Voyager je, kao i sve druge misije oko Jupitera prije Junoa, vidjela munje kao sjajne mrlje na vrhovima oblaka, što je ukazivalo na to da bljeskovi potječu iz većih dubina.

No bljeskovi koje je uočila letjelica Juno na Jupiterovoj mračnoj strani govore jednu drugačiju priču.

"Kada smo prišli bliže Jupiterovim gornjim oblacima, vidjeli smo nešto iznenađujuće - manje, plitke munje koje nastaju na mnogo većim visinama u Jupiterovoj atmosferi nego što se prije pretpostavljalo da je moguće", rekla je fizičarka Heidi Becker iz NASA-inog instituta Jet Propulsion Laboratory.

Kad su znanstvenici otkrili fosil rogatog dinosaura centrosaura u kanadskoj pokrajini Alberti 1989. uočili su znatno deformiranu kost noge i pretpostavili da se radi o zacijeljenom prijelomu.

Nova analiza pokazala je nešto drugo, objavili su znanstvenici.

Malformacija je u stvari osteosarkom, agresivni karcinom kostiju, pa je ovaj centrosaur, koji je živio prije 76 milijuna godina prvi poznati primjerak dinosaura koji je patio od maligne bolesti, piše Hina.

Čvornati tumor

Dugo oko šest metara centrosaur je bio četveronožni biljojed koji je imao dugi rog iznad nosa i koštani volan iznad vrata s dva manja zakrivljena roga.

"Tanja kost njegove potkoljenice sadržavala je ogroman čvornati tumor veći od jabuke", kazao je paleontolog David Evans iz Royal Ontario Museum u Torontu i jedan od autora studije objavljene ovog tjedna u časopisu Lancet Oncology.

"Taj centrosaur je vjerojatno prije smrti bio slab i onemoćao zbog raka. To iznimno otkriće pokazuje da bez obzira na to kako veliki ili moćni bili, dinosauri su bili žrtve mnogih od bolesti koje danas vidimo kod ljudi i drugih životinja, uključujući rak. Dinosauri djeluju poput mitskih bića no to su životinje koje su živjele, disale i patile od strašnih ozljeda i bolesti", dodao je.

Zbog toga što se najveći dio tumora pojavljuje u mekom tkivu koji se ne pretvara u fosil postoje tek sporadični dokazi o tumorima na fosilima.

Supernova iz 1987. godine bila je doista spektakularan događaj koji se dobro vidio sa Zemlje, no višestruki napori kako bi se uočila neutronska zvijezda dosad nisu doveli nidočega.

Astronomi su konačno snimili mrtvu zvijezdu koja je blistala iz gustog oblaka prašine u središtu ostatka supernove, koja je ostala nakon što je masivna zvijezda Sanduleak -69 202 umrla kao supernova prije 33 godine, što je bilo vidljivo čak i golim okom.

Rezultati ankete objavljeni su u časopisu The Astrophysical Journal.

Za vrijeme velikog kolapsa, astronomi nisu uspjeli pronaći svoj trag očekivane novorođene, neutronske zvijezde.

Prošlog studenog, tim istraživača pod vodstvom Phila Cigana sa Sveučilišta Cardiff u Walesu objavio je da su konačno pronašli vruću, svijetlu mrlju u ostatku jezgre, zahvaljujući velikoj milimetrskoj/submilimetarnoj matici Atacama u Čileu. Vjerovali su da novo otkriće u dubinama svemira odgovara neutronskoj zvijezdi prekrivenoj gustim oblakom prašine.

"Bili smo vrlo iznenađeni kada smo vidjeli toplu mrlju napravljenu od gustog oblaka prašine u ostatku supernove. U oblaku mora postojati nešto što je zagrijalo prašinu i zbog čega ona sjaji. Zato smo sugerirali da postoji neutronska zvijezda koja se skrivala unutar oblaka prašine", objasnio je astrofizičar Mikako Matsuura, kako ga navodi Science Alert.

Priroda sperme prvi put je otkrivena 1677. godine pomoću rudimentarnih mikroskopa, a naše razumijevanje načina na koji čine svoj nevjerojatan put kako bi oplodili jajašce nije se puno promijenilo, sve do sada.

Nizozemski znanstvenik Antonie van Leeuwenhoek bio je prvi koji je opazio ove "žive stanice", koje su plivale "poput jegulja u vodi", putujući u "zmijolikim kretnjama", nešto što očigledno nije vidio dotad.

Kao što su svi znanstvenici zaključili, radilo se o spolnim stanicama, no kako točno te spolne stanice, koje plivaju tako što pomiču jeguljasto tijelo i uspravno drže glavu, uspijevaju doći do jajne stanice i oploditi je, ostalo je uglavnom nepoznato.

Nedavno je tim istraživača iz Velike Britanije i Meksika matematički rekonstruirao pomake repa spermija u tri dimenzije, koristeći najsuvremeniju tehnologiju 3D mikroskopije.

Čak i snažniji moderni teleskopi pokazali su gotovo isto ono što smo svjedočili u 17. stoljeću; ima puno vijuganja, tako da je bila potrebna brza kamera za snimanje i proučavanje pojedinačnih pokreta, jer se rep spermija pomiče brzo naprijed i natrag. 20 puta u sekundi.

Nemaju samo ljudi i životinje bioritam, već i biljke saopštili su naučnici iz Njemačke navodeći na bioritam biljke, koji između ostalog reguliše vrijeme kada bi ona trebalo da otvori ili zatvori latice, utiče sunčeva svjetlost.

Biološki sat čini niz bioloških ritmova unutar određenog perioda, definisanog kao vrijeme potrebno da se završi jedan ciklus od 24 sata, koliko treba Zemlji da se okrene oko svoje ose.

Biljke znaju da je noć ili dan na osnovu nivoa šećera koji sadrže, rekao je Frank Verner iz njemačkog Udruženja za ukrasne biljke.

Šećer se proizvodi fotosintezom, a biljkama je potrebna sunčeva svjetlost da bi taj proces ostvarile.

Filozofkinja Hannah Arendt je, po mom mišljenju, najoštroumnija analitičarka totalitarizma. U svom magnum opusu Izvori totalitarizma ona ističe da je darvinizam igrao ključnu ulogu u usponu totalitarnih vlada u 20. stoljeću. Arendt:

U osnovi nacističkog vjerovanja u zakone rase kao izraza zakona prirode u čovjeku, Darwinova je zamisao o čovjeku kao proizvodu prirodnog razvoja koji se ne mora nužno zaustaviti sa sadašnjom vrstom ljudskih bića, isto kao što u osnovi vjerovanja boljševika o klasnoj borbi kao izrazu povijesnog zakona leži Marxov pojam društva kao produkta gigantskog povijesnog pokreta koji se kreće u skladu s vlastitim zakonom kretanja do kraja povijesnih vremena kada će se ukinuti.

Nacizam je očito nadahnut ne malim dijelom Darwinovom teorijom, a Arendt primjećuje da su Marx i Engels izričito dali zasluge Darwinu za uvide koji su bitni za marksizam. Ona ističe

... velik i pozitivan interes kojeg je Marx imao prema Darwinovim teorijama; Engels se nije mogao sjetiti boljeg komplimenta za Marxove znanstvene uspjehe nego da ga proglasi "Darwinom povijesti" ... kretanje povijesti i kretanje prirode jedno su te isto.

Međuzvjezdani fenomen koji podsjeća na plavičasto-crvenog leptira raširenih krila, koji potiče od gasne magline NGC 2899, snimljen je kao nikada prije.

Spektakularne fotografije napravljene su iz Evropske južne opservatorije u okviru programa "Kosmički dragulji", koji za cilj ima da obrazuje i zainteresuje ljude za svemir.

Posmatrajući kroz Veoma veliki teleskop (Very Large Telescope), astronomi Evropske agencije za istraživanje svemira uživali su u ogromnoj formaciji gasa skoro simetričnog oblika koji podsjeća na leptira raširenih krila.

Spiralne galaksije obično izgledaju vrlo lijepo i uredno, s većinom zvijezda i oblaka plinova smještenim na disku sa zavojitim krakovima. No, izgleda da se iza onoga što možemo prepoznati putem vidljivog spektra svjetlosti skriva njihov raštrkan i neuredan oblik.

Na najnovijoj snimci astronoma vidimo galaksiju NGC 4217 koja je od nas udaljena oko 67 milijuna svjetlosnih godina, a oko koje se prostiru nevjerojatne srebrnkaste silnice. Zapravo se radi o fotografiji te galaksije koja je preslikana preko vizualizacije podataka ogromnog magnetskog polja koje se prostire do 22.500 svjetlosnih godina u svemir, piše Science Alert.

Budući da znanstvenici ne znaju puno o formiranju galaktičkih magnetskih polja, astronomi smatraju da iz ove kompozitne snimke možemo puno naučiti o izgledu tog polja oko naše galaksije, Mliječne staze.

"Ova slika jasno pokazuje da ne bismo trebali zaboraviti kako galaksije poput Mliječne staze oko sebe imaju ogromna magnetska polja", kazala je astronomkinja i fizičarka Yelena Stein iz Centre de Données astronomiques de Strasbourg u Francuskoj.

Divovsko magnetsko polje

Magnetsko polje je prostor oko i unutar prirodnih te umjetnih magneta u kojem djeluju magnetske sile. Mogu ih generirati, odnosno stvarati magneti, ali i električna struja te električna polja koja se mijenjaju.