Želju tragom koje se došlo do prigodnog zadatka da se uporedi položaj SFR Jugoslavije (o onoj prvoj neka kazuju istoričari) i onoga što je nastalo na tragu njenog raspada, teško je ispuniti. Posebno ljudima iz generacije koja je živjela i živi podjednako dugo onda i sada, na istom prostoru.

Jugoslavija je bila država, ali i vrijednost, planetarni toponim ubilježen u mnoge liste svjetskih duhovnih rariteta. Bila je istorijski potvrđeni i priznati rezultat. U svoje vrijeme i jedan od lidera svjetskog pokreta koji je na najhumanijoj platformi okupljao natpolovični broj država i stanovnika na planeti. I mimo ograničenja u sistemu koje su diktirale različite okolnosti, Jugoslavija se uzdizala prije svega veličinom njenih ljudi i djela. Radnika i intelektualaca, umjetnika i inženjera, pisaca i muzičara, sportista i arhitekata, ljekara i slikara, moćnih graditelja, glumaca i metalaca...

Svi skupa bili su autentična činjenica sa identitetom, specifična i prepoznata u svijetu. To je notorna poznanica. Na mnogim mjesta po raznim kontinentima nepoznati su nas znali po imenu zemlje iz koje smo, lideru Titu i njenim vrijednostima svjetskih dometa, čak i ne znajući uvijek da lociraju jasno mjesto gdje nas je istorija smjestila. Nismo bili nečiji, prislonjeni, upotrebljeni, niti asocijacija na mržnju, propast i šovinizam, sve do sada čestih pitanja, a puca li se još u vas...

Upoređivati se sa ovim danas deplasirano je do frustracije. Onima koji znaju ili se sjećaju kako su živjeli, smiješno je objašnjavati. Za one koji znaju šta je bilo, ali to neće da prihvate jer se sada vraćaju, a onda su bili ideološki i civilizacijski poraženi, objašnjavati nema smisla. Ljudima malih gabarita sluganstvo je dodatna strast, pa se služeći velikima gazdama prečesto identificiraju sa njima i lijepo im je. Objašnjavati i takvima pola vijeka samosvojnosti, gubitak je vremena. A i činjenice i istine kao osnov interpretacije pogubile su svako značenje.

Ovo danas je, sem donekle Slovenije, čak i 'statistički' ponižavajuća realnost spram onoga što je bila Jugoslavija, krvavo razvaljena u nečijoj velikoj profiterskoj matematici. A taj 'rezultat' evo mazohistički stalno ovjeravamo izbornim ponavljanjem istog. Svakodnevnim, slobodnim i pobjedničkim jurišanjem u nove - poraze.

Javljajući se iz Moskve, dopisnik njemačkog kanala Die Welt, Christoph Wanner, naglasio je "kako nema nikakvih naznaka da će Rusija napasti Ukrajinu i pokrenuti velike vojke operacije protiv svog susjeda, prije svega zato što se boji ne toliko vojne odmazde NATO pakta, nego sankcija koje bi Rusiju bacile na koljena". Prema njemačkom stručnjaku, "Rusija zbog toga neće napasti Ukrajinu, stoga se Kijev ne može nadati nikakvoj većoj podršci NATO pakta, osim toplih riječi, a najviše što može očekivati je uvođenje teških sankcija protiv Rusije, ali samo u slučaju vojne agresije protiv Ukrajine".

Točno je da Rusija neće napasti Ukrajinu, jer bi to učinila u vrijeme ujedinjenja s Krimom, kada je NATO ostao zatečen brzom provedbom vjerojatno davno pripremljene i godinama uvježbavane kampanje u slučaju da se poluotok Krim, strateški važan za obranu cijele Rusije, silom pokuša odcijepiti i iz područja ruske sfere utjecaja pretvoriti u vojnu utvrdu NATO pakta u Crnom moru, kao što je planirano apsorbiranjem Ukrajine u Sjevernoatlantski savez.


Međutim, razlog zbog kojeg Rusija neće napasti Ukrajinu je sasvim drugi, ne strah od američkih ili zapadnih sankcija. Ovim činom bi Rusija učinila upravo ono što žele njezini neprijatelji, a iskustva iz povijesti su Moskvu naučili da takvi postupci mogu uzrokovati nesagledive štete i katastrofalne posljedice po ruski narod ili, bolje rečeno, po ruske narode.

Kako bi bolje razumjeli o čemu je riječ, morat ćemo otići u povijest, koja pojašnjava zašto Christoph Wanner velikim dijelom griješi.

Rusija je nekoć bila carstvo i širila se. Samo pogledajte kartu Eurazije i kartu svijeta, kako bi odmah shvatili koliko su uspješni i održivi ruski narodi. Ogromna zemlja, nepregledni teritoriji od kojih su neki razvijeni, a neki još nisu svladani, zbog njihove nevjerojatne prostranosti i izrazito oštre klime. Ali ono što je najvažnije, svi oni koji su nastanjivali teritorije koji su postali dio Rusije nisu otišli. Nisu nestali, niti su pretvoreni u izložbe etnografskih muzeja. Ljudi su ostali na svojoj zemlji i ulaskom u "ruski svijet", kako u Rusiji zovu teritorij na kojem žive ruski narodi, obogatili su svoje kulture, stvorili nacionalnu inteligenciju, ako je nije bilo, a ako jest, povećao se njihov broj.

Hemijski napad koji su teroristi izveli u zapadnom Alepu ne sme da ostane nekažnjen, izjavio je predsednik Rusije Vladimir Putin.

"U Siriji, gde teroristi nastavljaju oružane napade na vladine snage, narušavajući na nečuvene načine prekid vatre, 24. novembra je izveden napad na žitelje zapadnog dela grada Alepa uz primenu hemijskih otrovnih supstanci, pretpostavlja se hlora", izjavio je Putin, nastupajući na sastanku lidera BRIKS-a na marginama samita G-20 u Buenos Ajresu.

Prema njegovim rečima, u napadu su trovanju hemijskim supstancama bile izložene desetine Sirijaca, među njima i deca.

"Nedopustivi su dvojni standardi kada je reč o terorističkim organizacijama, ili bilo kakvi kompromisi s njima, a još manje avanturistička upotreba terorista za postizanje geopolitičkih ciljeva, jer bilo kakva poigravanja s teroristima idu na ruku njima, podstiču ih da čine nove krvave zločine", naglasio je Putin i istakao da takvi zločini ne smeju ostati nekažnjeni.

Inostrani vojni brodovi moraju da obaveštavaju Rusiju o nameri da prođu Severnim morskim putem zbog toga što ne mogu da zaobiđu lednike u tim vodama bez pratnje ruskih ledolomaca, saopštio je u petak bivši komandant Baltičke flote, admiral Vladimir Valujev.

Načelnik Nacionalnog centra za upravu odbranom Rusije Mihail Mizincev je na konferenciji o međuresornoj saradnji izjavio da će inostrani vojni brodovi od sledeće godine moći da plove Severnim morskim putem samo ako o tome obaveste vlasti Rusije.

Sinoć kasno, oko 22.00 po srednjoeuropskom vremenu, internetski portal Sputnik za arapsko govorno područje je objavio vijest, uz nekoliko snimaka, kojom navodi da je sirijska protuzračna obrana na jugu zemlje uspješno odbila napad izraelskog zrakoplovstva, prvi od 17. rujna od kada je Rusija sirijskoj vojsci isporučila sustave S-300 i drugu opremu potrebnu za učinkovitu zaštitu zračnog prostora zemlje. Vijest treba uzeti s rezervom, iako snimke koje je objavio Sputnik potvrđuju da je bilo protuzračnog odgovora sirijske vojske u obrani juga zemlje.

Sirijski sustavi protuzračne obrane su uspješno odbili izraelski zračni napad na položaje vladinih snaga. Neprijateljski ciljevi su oboreni nad mjestom Al-Kiswah u južnoj Siriji.

"Naša protuzračna obrana je odbila agresiju. Unatoč intenzitetu agresije, Izrael nije ostvario svoje ciljeve", izjavio je sirijski vojni izvor Kevorku Almassianu, dopisniku kuće RT i uredniku medijskog projekta Syriana Analysis.

"Sve neprijateljske mete su pogođene i uništene", dodao je izvor.

Sirijska državna televizija je također izvijestila kako je vojska odbila zračni napad i da su svi ciljevi uništeni. Izvješća o ciljevima su proturječna i neki navode kako je u zraku uništeno deset projektila,dok drugi navode da ih je bilo četiri. Između ostalog, navodi se da je uništen i izraelski zrakoplov, ali ne i kojeg tipa.

Kako bi odbila napad, sirijska se vojska oslanjala na sustave protuzračne obrane koji su se nalazili u području južno od Damaska, što znači da sirijska vojska nije koristila ruske sustave S-300 raspoređene u Masyafu.

Modernizirane verzije sustava S-300 su isporučene Siriji od strane Rusije nakon što je Moskva optužila Izrael za obaranje ruskog vojnog zrakoplova Il-20 u kojem je u rujno poginulo 15 ruskih vojnika.

Ako se dokaže istinitim, ovo bi bio prvi izraelski napad na Siriju od tragedije sa zrakoplovom Il-20 od sredine rujna. Iako se isporuka sustava S-300 pokazala izvrsnim potezom za odvraćanje izraelskih napada, prema dostupnim podacima nije ga bilo nužno koristiti za odbijanje izraelskog napada.

U najnovijoj eskalaciji sukoba između Ukrajine i Rusije, nakon neuspjelog proboja ukrajinske mornarice kroz ruski akvatorij do ukrajinske luke Berdjansk u Azovskom moru, Kijev je uveo ratno stanje u deset regija koje graniče s Rusijom i traži vojnu pomoć NATO pakta.

Jučer je njemački kanal Die Welt kontaktirao svog dopisnika u Moskvi, Christopha Wannera, koji tvrdi kako Rusija neće pokrenuti nikakvu veliku vojnu ofenzivu protiv Ukrajine. Naglasio je i kako Kijev ne bi trebao očekivati ozbiljnu pomoć od NATO-a. Prema mišljenju njemačkog novinara, Sjevernoatlantski savez će braniti Ukrajinu samo s toplim riječima i govoriti o sankcijama protiv Rusije, ali će i one biti nametnute samo ako se Moskva odluči za veliku vojnu ofenzivu.

Die Welt: Razgovarajmo o trenutnoj situaciji s Christophom Wannerom, koji se nalazi u blizini Kremlja u Moskvi. Možda, Christophe vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje? Kolika je vjerojatnost da izbije rat?

Christoph Wanner: Tatiana, mislim da velike ofenzive ruske vojske u Ukrajini neće biti, jer Putin zna da bi cijena za takvo što bila previsoka. Ako Rusi napadnu Ukrajinu, to bi potaknulo Zapad da pokrene lavinu sankcija, koje bi, vjerojatno, Rusiju bacile na koljena. I Vladimir Putin, po mom mišljenju,... ponovno naglašavam da je to moje osobno mišljenje, takvo što neće riskirati. Naravno, ne bismo trebali zaboraviti da u Ukrajini od 2014. de facto postoji rat između Rusije i Ukrajine. Međutim, ovaj je rat teritorijalno ograničen na istok zemlje.

Die Welt: U ovom slučaju, općenito, koju vrstu podrške možemo očekivati da će NATO dati Ukrajini ili kakvu vrstu reakcije?

Christoph Wanner: Vjerujem da Ukrajina vrlo malo može očekivati od NATO-a, s izuzetkom, možda, toplijih riječi. Budući da se u NATO-u nitko neće složiti, što je moje mišljenje, da riskiramo vojni sukob s Rusijom zbog Ukrajine. Što će se dogoditi je ono što sam već rekao, odgovarajući na prvo pitanje. NATO će, naravno, poduprijeti sankcije protiv Rusije, ali ako Rusija odluči pokrenuti veliku ofenzivu.

Die Welt: Christoph, hvala vam na ovoj procjeni i informacijama iz Moskve.

VIDEO: RT / Die Welt

Već ste to vidjeli: Dvije žene i dvoje male djece, bosonoge i s pelenama, bježe od suzavca na granici između SAD-a i Meksika. Moćna slika je postala viralna, i to nije prvi put. Ali u koju svrhu?

Fotografija koja je snimljena u nedelju od Reutersovog fotografa Kim Kyung-Hoona uskoro se pojavila na naslovnicama i po zaslonima svih američkih mainstream medija. Brzo se proširila društvenim medijima, zasjenivši sve druge slike o incidentu - u kojem je skupina migranata iz srednjoameričkih "karavana" pokušala probiti američku granicu na prijelazu San Ysidro.

Britanski politički analitičar tvrdi da bi SAD i Velika Britanija, koji odbijaju sudjelovati u mirovnim pregovorima o Siriji u Astani i Sočiju, jer su pokrenuti u organizaciji Rusije, bili sretni da sukob u Siriji ne završi s političkim rješenjem i učinit će sve što mogu da spriječe sirijsku vojsku da vrati nadzor nad sjeveroistočnim i sjeverozapadnim dijelom zemlje.

Dr. Marcus Papadopoulos, urednik časopisa Politics First, izjavio je za internetsko izdanje Syria Times da je brutalna stvarnost za Washington i London činjenica da je Moskva dominantna strana sila u Siriji i ne postoji ništa što Zapad može učiniti po tom pitanju.

"Zapad vrlo dobro razumije da njegov cilj rušenja sirijske vlade i pretvaranje Sirije u američku klijentelističku državu nije ostvaren. Zbog toga Amerikanci i Britanci sada pokušavaju zaustaviti sirijski narod da oslobodi sjever zemlje, jer je to mjesto gdje su Washington i London izravno prisutni", izjavio je analitičar.

"Washington, Ankara i Rijad se i dalje nadaju da bi se stalna nazočnost u sjevernoj Siriji mogla koristiti kao odskočna daska za pokretanje još jednog sukoba u Siriji, nadajući se da će tom novom pokušaju njihovi teroristički agenti zauzeti Damask", rekao je Papadopoulos, koji još uvijek ne vidi Tursku kao konstruktivnog aktera u rješenju sirijske krize, unatoč činjenici da turski predsjednik Erdogan formalno surađuje s Vladimirom Putinom i iranskim predsjednikom Rohanijem u mirovnom procesu u Astani i Sočiju.

"Ovo je potencijalna prijetnja na koju će, nadam se, sirijske i ruske vlade obratiti pažnju. Osim terorista, njihovi sponzori su također odgovorni za produženje sukoba u Siriji. Kada bi SAD odlučile prestati pomagati teroriste u Siriji, uključujući ISIL, te uputile svoje saveznike Veliku Britaniju, Tursku i Saudijsku Arabiju da prestanu podržavati terorističke organizacije koje su u ratu protiv sirijskog naroda, tada bi sukob prilično brzo završio", rekao je dr. Papadopoulos.

Namera ukrajinskih vlasti da od Turske zatraže zatvaranje prolaza ruskim brodovima kroz Bosfor i Dardanele ne može biti realizovana, jer da bi to uopšte bilo dovedeno u pitanje, Rusiji mora biti objavljen rat, u protivnom svi ruski brodovi, bilo da su trgovački ili vojni, nesmetano mogu da prolaze kroz te moreuze.

Incident koji se dogodio 25. novembra u Kerčkom zalivu ne potpada pod polje pitanja koje definiše Konvencija iz Montrea, kako objašnjavaju analitičari, već je reč o nameri ukrajinskih vlasti da dodatno doliju ulje na vatru nakon incidenta sa ukrajinskim brodovima.

Naime, konvencija o moreuzima Bosforu i Dardanelima, potpisana još 1936. godine u švajcarskom gradu Montreu, nalaže da Turska ima pravo da zatvori prolaze brodova određene zemlje samo ukoliko je određena država u ratu sa nekom zemljom.

Međutim, kako objašnjava ruski politikolog Jurij Počta, Ukrajina i Rusija uošte nisu u ratu, već su vlasti u Kijevu objavile ratno stanje što se, prema međunarodnom pravu, smatra njenim unutrašnjim pitanjem.

"Ovo je klasičan slučaj postavljanja sebe u poziciju žrtve i optuživanje ruske strane da je izvršila agresiju, ili tačnije, kako oni kažu, nastavak ruske ambicije da realizuje svoj hiljadugodišnji imperijalizam", ocenjuje on.

Počta takođe tvrdi i da taj korak Ukrajine ne treba tumačiti kao nastojanje Kijeva da uđe u stanje rata sa Rusijom, budući da ukrajinskom rukovodstvu takva vrsta sukoba apsolutno nije potrebna, imajući u vidu da ta zemlja niti ima resursa za tako nešto, niti snage da to izvede.

Proteklih mjeseci je sve više primjetan jaz između Njemačke i Sjedinjenih Država, ali razlog tome nisu "ideološka neslaganja" između Donalda Trumpa i kancelarke Angele Merkel o brojnim pitanjima. Kao i uvijek, razlog je novac. Ekonomski, stvari u Njemačkoj trenutno ne izgledaju dobro i naziru se znakovi moguće recesije. Glavni razlog za ovaj negativni trend je za Nijemce Trumpova politika "America First".

Zbog svoje izvozne orijentacije i aktivnosti njemačkih tvrtki u inozemstvu, njemačko gospodarstvo jako ovisi o globalnom gospodarstvu. No, navodno najvažniji njemački "saveznik", Sjedinjene Američke Države, uzrokuju štetu njemačkom gospodarstvu i politika "America First" znači da se Nijemci moraju prilagoditi američkoj viziji budućeg savezništva.

Prema procjenama su njemačke tvrtke već izgubile oko 200 milijardi eura zbog protekcionističke politike Washingtona. U ove gubitke su uračunati oni od sankcija protiv Rusije i Irana, do neprijateljskije gospodarske politike Sjedinjenih Država, koja se temelji na ucjenama i prijetnjama.

Cijela američka ekonomska i financijska politika, uključujući trgovinski rat, istovremeno je sukobljavanje s nekoliko zemalja i poput plime je preplavila njemačko gospodarstvo. Zemlja treba poduzeti mjere o kojima se u njemačkim mainstream medijima ne usude ni progovoriti.

Nasuprot njima, ekonomski liberalno krilo vladajućih elita ujedno zagovara atlantističke interese, a time i američke, koji su dijametralno suprotni njemačkima.

Čini se da Njemačka tone u recesiju i završava "ekonomsko čudo" o kojem se govorilo nakon financijske i krize eurozone. Osim rekordnih poreznih opterećenja i velikih povećanja vojne potrošnje, čini se da Berlin uopće nema strategiju za suzbijanje ekonomske krize. Ali to je tako zato što se nitko u Berlinu nitko ne usudi suprotstaviti u Washingtonu, piše Marc Meier za njemački Contra Magazin.