Mnogi misle da su odnosi među narodima bivše Jugoslavije najkomplikovaniji na svetu. Međutim, to mogu da misle samo oni koji ništa ne znaju o unutrašnjoj politici Jemena. Rat u Jemenu traje već više od pola veka. Glave lete čak i kada se u zemlji ne vode aktivne borbe.

U građanskom ratu učestvuje šest ozbiljnih interesnih grupa koje pretenduju na vlast ili makar na njen deo. One permanentno ratuju, sklapaju saveze koje zatim raskidaju i nastavljaju da se bore. U tom haosu nijedna strana ne broji žrtve.

Jučer je u Dohi završio 8. krug američkih pregovora s talibanima bez objavljenih rezultata, a time, vjerojatno, i bez posebnih uspjeha. Pa iako su obje strane, kao i predstavnici vlade u Kabulu najavili kako će u Afganistanu uskoro nastupiti mir, konkretnih objava o načinima njegovog postizanja još uvijek nema. Poglavito imajući u vidu dosadašnji stav talibana, prema kojemu afganistanski teritorij najprije moraju napustiti svi strani vojnici, kao preduvjet za postizanje mirovnog sporazuma. Samim time je jasno kako obje strane, ukoliko sporazum žele postići, moraju ići na kompromis: američka barem na značajnije smanjenje broja svojih vojnika, a talibani da tu američku ponudu prihvate kako "manje zlo".

A proturječne izjave o brzini i obujmu američkog povlačenja iz Afganistana i dalje se nastavljaju. Tako je u utorak, 13. kolovoza, medij Khaama Press prenio riječi američkog pukovnika Sonny Leggetta, glasnogovornika USFOR-A, prema kojima će američke vojne snage u Afganistanu nastaviti svoje vojne operacije protiv talibana i drugih pobunjenika.

To je bila reakcija na informaciju američkog medija Newsweek, prema kojoj su se operacije protiv talibana značajno smanjile ili završile, jer Pentagon planira povlačenje američke vojske iz Afganistana. Vijest ima svoju logiku, osim s gore navedenim i u tome, da bi intenzivirani pregovori SAD-a i talibana teško mogli dovesti do rezultata u uvjetima da dvije strane na terenu međusobno vode žestoke borbe.

Newsweek dalje navodi kako se pri tome poziva na izvore unutar Pentagona, i dalje piše kako je američkim vojnicima zapovjeđeno da zaustave ofanzivna djelovanja protiv talibana, pa čak i da zaustave savjetničku potporu afganistanskim nacionalnim sigurnosnim snagama, jer Trumpova administracija predlaže smanjenje broja američkih vojnika u toj zemlji gotovo za polovicu - na 6 tisuća. To je, prema navodima tog američkog medija, nužno da bi se utočnili "tehnički" detalji s talibanskim vodstvom.

Američki pukovnik Sonny Leggett ove navode Newsweeka okarakterizirao je netočnima i špekulantskim, ponovivši kako nikakvih promjena u operacijama na terenu nema.

Podsjećamo: jučer je, nakon završetka 8. kruga američkih pregovora s talibanima u Dohi predstavnik SAD-a za Afganistan Zalmay Khalilzad, izjavio kako su obje strane usredotočene na tehničke detalje, i dodao slijedeće: "Ja se vraćam u Washington kako bih se konzultirao o slijedećim koracima."

Talibanski predstavnici su također objavili priopćenje o tome, da slijede njihove konzultacije s vođama talibana vezano uz buduće poteze.

Američki državni tajnik Mike Pompeo upozorio je saveznike kako istječe vrijeme da se zgazi Iran, dok je oslabljen embargom na oružje, apelirajući ih da zaustave Teheranovo "destabilizirajuće ponašanje" prije nego što ponovo dobije sposobnost uzvraćanja.

Pompeo je pozvao "saveznike i partnere" da pojačaju svoj pritisak prije nego što istekne UN-ov embargo.

Objava, koja sadrži sat za odbrojavanje do isteka embarga, je dobila odobravajuću potporu s "iransko-američkih" Twitter računa koji objavljuju pod hashtagovima poput "#PahlaviMadeIranGreat" i "#IranRegimeChange", no drugi ističu da se SAD nisu povukle iz JCPOA nuklearnog sporazuma, "ne bi bilo problema."

Ima i onih što su primijetili da je SAD očito zabrinut da bi se Iran mogao naoružati i odbiti napad američke agresije, te da je "prijetnja" bila potpuno izmišljena.

Pompeo je mjesecima bio na čelu američkih nastojanja da dovede multinacionalnu koaliciju za "patroliranje" Hormuškim tjesnacom, prvo optužujući Iran za niz manjih, ali misterioznih, napada na tankere nafte u Perzijskom zaljevu, a prošlog mjeseca ukazujući na napad Teherana na britanski tanker kao dokaz da je međunarodnoj trgovini potrebna "zaštita" od iranskih "neprovociranih napada".

Dok je Iran optužio britanski brod za kršenje pomorskog zakona, a London je prije toga zaplijenio iranski tanker s Gibraltara, čin je okrenut kao potvrda trenutne retorike Washingtona koja prikazuje Iran kao destabilizirajuću silu u regiji.

Pentagon je poplavio zaljev vojnim snagama, uključujući udarnu grupu nosača zrakoplova, bombardere, rakete i tisuće vojnika, sve navodno u obrambene svrhe.

SAD su se povukle iz JCPOA nuklearnog sporazuma 2018. godine i ponovo uvele oštrije sankcije Iranu unatoč tome što je ispunio uvjete sporazuma. Ostali sudionici sporazuma odbili su slijediti korake u raskidu sporazuma, ali su također stali uz Iran, iako nevoljko, protiv američkih sankcija, potaknuvši Iran da u znak protesta premaši granice obogaćivanja urana i ograničenja zaliha - potez koji su SAD i Izrael prikazali kao žurba za izradu bombe.

RT

Američki glavni državni odvjetnik William Barr je rekao u ponedjeljak da postoje "velike nepravilnosti" u saveznom zatvoru u kojem je u subotu ujutro pronađen mrtav milijarder Jeffrey Epstein gdje je bio zbog optužbi za trgovinu seksualnim robljem.

Barr, koji je u subotu najavio pokretanje dviju istraga o toj drami, rekao je na konferenciji u New Orleansu da je "konsterniran i bijesan" zbog propusta u osiguranju saveznog zatvora na Manhattanu, gdje je od početka srpnja bio zatočen Jeffrey Epstein.

"Jamčim vam da će se istraga nastaviti o bilo kojim Epsteinovim sudionicima", dodao je.

Predsjednik srednjoazijske države Turkmenistan, poznate najviše po svojoj međunarodnoj izoliranosti, ali, što je puno važnije i po izuzetno bogatim zalihama prirodnoga plina - Gurbanguly Berdimuhamedov, u ponedjeljak, 12. kolovoza, podržao je veliku kinesku infrastrukturnu inicijativu "Jedan pojas, jedan put", smatrajući kako je ona korisna za obje zemlje i njihove narode.

Ova kineska inicijativa, o modernizaciji postojećih i izgradnji novih trgovinskih i prometnih koridora, za sada uključuje 60 država Srednje Azije, Europe i Afrike. Ona je bila pokrenuta od strane kineskog predsjednika Xi Jinpinga tijekom njegovog govora u kazahstanskoj prijestolnici Astani 2013. godine i od tada k sebi privlači sve veći broj zemalja. Njoj se od samoga početka, a poglavito nakon dolaska na vlast Trumpove administracije, otvoreno protive Sjedinjene Države, smatrajući kako Peking kroz tu inicijativu želi preuzeti globalnu gospodarsku dominaciju i da, zapravo, kreditno nepovoljno zadužuje druge države, povećavajući time njihovu svekoliku ovisnost o Kini.

Peking, naravno, ima potpuno suprotne stavove, tvrdeći, kako će veliku korist od ove inicijative imati sve zemlje koje u njoj sudjeluju, kroz neslućeno otvaranje mogućnosti za još jednostavniju trgovinu i izlaz njihovih proizvoda na nova tržišta i povećanje broja radnih mijesta.

Istina je, kao i obično, negdje po sredini tj. postoje i jedni i drugi elementi. Uostalom, bilo koji veliki međunarodni projekt infrastrukturnog, energetskog ili bilo kojeg drugog karaktera u sebi, osim tržišnih, sadrži i sveprisutne geopolitičke elemente i motive, i u tome niti ovaj kineski projekt ni u čemu nije iznimka. Jer nitko ne može negirati da i kreditiranje iz vodećih zapadnih financijskih institucija (koje su najvećim dijelom pod nadzorom SAD-a) ne dovodi do sličnog učinka - enormnog zaduženja i ovisnosti onih zemalja koji njihovu financijsku pomoć primaju. Još veći problem je u tome što od takve financijske pomoći tj. kreditiranja i države i obični ljudi u poraksi ne vide nikakve gospodarske ili socijalne koristi. Štoviše, puno prije stvar izgleda potpuno obrnuto - da zemlje koje se zadužuju u stvarnosti "kreditiraju" svoje kreditore. Zbog toga je ova kineska inicijativa, s konkretnim projektima koje u sebi nosi, toliko i privlačna mnogim zemljama, i to ne samo zemljama u razvoju.

O tome najbolje svjedoči činjenica da je kineskoj inicijativi "Jedan pojas, jedan put" prije nekoliko mjeseci pristupila i prva zemlja članica G7 - Italija, što je izazvalo veliko negodovanje Washingtona, koji u praksi nije mogao učiniti ništa da to spriječi osim priopćene konstatacije, adresirane Rimu, kako će Italija zbog te odluke imati dugoročne štetne posljedice. Ali prazna politička retorika bez konkretike je jedno, a stvarni život nešto sasvim drugo pa se Talijani nisu dali previše omesti. Tako Rim, osim po Italiju pozitivnih kineskih kapitalnih inveaticija u njihove glavne luke Genovu i Trst, ulaskom u ovu inicijativu vidi i svoju veliku šansu za plasiranje talijanskih poljoprivrednih (prije svage vina), industrijskih (automobila) i modnih proizvoda (prije svega milanska modna industrija) na golemo kinesko tržište.

Nakon tzv. tankerskog rata i više incidenata koji su se proteklih tjedana s tim u svezi dogodili u Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu Sjedinjene Države odlučile su osnovati međunarodnu koaliciju i pokrenuti operaciju "Sentinel" (straža) s ciljem osiguranja slobode plovidbe i sprječavanja "terorističkih poteza Irana".

S osnivanjem koalicije ne ide baš lako, a od europskih saveznika nju je za sada u praksi podržala jedino Velika Britanija, a u regiji ključne zaljevske zemlje Saudijska Arabija i UAE. Međutim, "ulje na vatru" doljeva Izrael, čiji je ministar vanjskih poslova Yisrael Katz izjavio kako će se i njegova zemlja priključiti spomenutoj koaliciji "za zaštitu trgovinskih putova u Perzijskom zaljevu".


Uslijedila je brza izjava iranskog zapovjednika Korpusa straže islamske revolucije Hosseina Salamija, koji je upozorio kako će bilo kakav rat u regiji biti ozbiljna prijetnja za Izrael. I to nije sve: glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Abbas Musavi izjavio je 9. kolovoza kako Iran eventualno članstvo Izraela u američkoj koaliciji u Zaljevu smatra neposrednom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti i da će se Islamska Republika suprostaviti izraelskoj nazočnosti u toj regiji u okviru svoga prava na samoobranu. Pri tom je upozorio kako Washington i Tel Aviv "kako sva odgovornost za užasne posljedice ovoga koraka leži na njima". Dakle, Teheran se u tom smislu služi gotovo identičnom retorikom koju izraelski državni i vojni vrh koristi kada govori o iranskoj vojnoj nazočnosti u Siriji.

Vojna nazočnost izraelske flote u eksplozivnoj zoni Perzijskog zaljeva, "načičkanoj" najsuvremenijom vojnom tehnikom i "pred nosom" Iranu, logički je izazvala oštru reakciju Teherana, kao što smo to već i predvidjeli nakon prvih objava o toj mogućnosti od strane izraelskih medija.

Međutim priključenje Izraela američkoj koaliciju sigurno bi izazvalo pozitivan odjek u ključnim arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva, Saudijskoj Arabiji i UAE, koje s Izraelom dijele protuiransku vanjskopolitičku platformu i kojima bi to bila i praktična potvrda izraelske spremnosti za pomoć u njihovom suprostavljanju iranskim regionalnim ambicijama. S druge strane Izraelu bi takva odluka također osigurala i praktično svrstavanje ključnih arapskih zaljevskih zemalja na svoju stranu (izraelski brodovi koordinirali bi svoje aktivnosti i s onim arapskim u toj zoni), što bi dodatno proširilo izraelski sigurnosni perimetar nakon rastakanja sirijske i iračke (i libijske) državnosti u ozbiljnom smislu te riječi.

Međutim, moguća izraelska vojna nazočnost u sebi nosi i prijetnju dodatnog unutar-arapskog raskola, koji nije vidljiv samo po pitanju "odmetnutog" i izopćenog Katara, već i po različitim interesima ključnih arapskih država i njihovim vizijama budućnosti bliskoistočne regije. A da je to tako, svjedoči i današnja vijest:

Slučaj milijardera Džefrija Epstajna, koji već danima šokira ne samo američku javnost, najbolje je ogledalo negativnih vrednosti sistema Sjedinjenih Američkih Država.

Multimilijarder koji je izvršio samoubistvo pre nego što je osuđen za seksualno zlostavljanje maloletnica i trgovinu ljudima, imao je bliske veze i sa aktuelnim i sa bivšim predsednikom SAD Donaldom Trampom i Bilom Klintonom.


Epstajn, donedavno (pozitivan?) primer "američkog sna", bio je u bliskim odnosima i sa najistaknutijim članovima intelektualne elite, uključujući i brojne nobelovce i profesore najčuvenijih američkih univerziteta.

Povrh svega, kao da seksualno zlostavljanje maloletnica i trgovina ljudima nisu bili dovoljni zločini ovog nekad "uglednog člana" američkog društva, otkriveno je i da je nameravao da oplodi desetine žena na svojoj farmi u Novom Meksiku, kako bi svetom širio svoju DNK.

Teheran je savjetovao Izrael da se drži dalje od Perzijskog zaljeva, gdje se SAD bori da nagomila protuiransku armadu, primjećujući kako svaki brod koji se ilegalno nalazi u regiji povećava rizik od sukoba.

"Svaka nelegitimna prisutnost cionista u vodama Perzijskog zaljeva mogla bi izazvati rat", upozorio je u nedjelju zapovjednik Mornarice Iranske revolucionarne garde Alireza Tangsiri.

Izrael je, kako se izvješćuje, dobrovoljno pružio obavještajne podatke i pomoć koaliciji koju predvodi SAD protiv Irana, kako raste pritisak u Perzijskom zaljevu, nakon niza misterioznih napada na tankere i recipročnih zauzimanja brodova Irana i Velike Britanije.

Izrael je prošlog mjeseca upozorio da je spreman napasti Iran u slučaju bilo kakvih "pogrešnih kalkulacija", nagomilavajući pritisak nakon što je Teheran rekao da će napad SAD-a značiti "da će od Izrael biti na životu samo pola sata."

Islamska republika se zavjetovala da će zaštititi svoj suverenitet u Hormuškom tjesnacu i šire, optužujući SAD da pokušavaju provesti svoje jednostrane naftne sankcije vojnim pritiskom nakon što to nisu učinile političkim iznuđivanjem.

Washington inzistira na tome da su njegove namjere mirne i da okuplja strane ratne brodove u regiji s plemenitim ciljem zaštite brodskih prometnica i plovila iz Teherana.

Do sada su SAD imale poteškoće u nakupljanju podrške za svoju inicijativu "pomorske policije" među europskim zemljama, jer je samo Velika Britanija željna poslati svoja dva plovila usred napetosti.

U više navrata smo pisali o velikoj igri koju Donald Trump igra sa svojim bivšim savjetnikom Steveom Bannonom, koji se nakon razrješenja s dužnosti u Bijeloj kući pojavio kao guru takozvanih suverenista i populista u Europi.

Kao što smo naveli, Bannon u Europu nije došao kako bi promicao interese europskih naroda i nacionalnih država, već da uskladu politike suverenističkih i populističkih pokreta u EU s američkim nacionalnim interesima. S točke gledišta Washingtona, to je apsolutno razumljivo, ali ne i od onih koji se kunu u obranu nacionalnih interea i svetinja zemalja koje predstavljaju. Dokaz je najnovija politička kriza vlasti u Italiji u kojoj zamjenik premijera i ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, vidjevši da mu podrška prema anketama prelazi natpolovičnu većinu i ne trebaju mu koalicijski partneri M5S, želi izbore i tako zacementirati vlast.

Salvini je mnogima bio simpatičan zbog "prkošenja" Bruxellesu oko imigracijske politike i odbijanja prihvata nekoliko brodova s migrantima, ali je to bilo sve što je učinio. Oko nijednog drugog pitanja se nije suprotstavio diktatu EU, a za ono malo simboličnih "pobjeda" su se uspjeli izboriti zastupnici i ministri Pokreta 5 zvijezda (M5S), uključujući potpisivanje Memoranduma o razumijevanju s Kinom o pristupanju Novom putu svile, što je bez konačnog međuvladinom obvezujućeg sporazuma običan list papira bez ikakve pravne valjanosti.

Zašto smo počeli članak s Bannonom? Zato što je samo nekoliko sati prije najave Mattea Salvinija o raskidu koalicije takozvani Trumpov ideolog u intervju za Corriere della Sera rekao: "Ne funkcioniraju svi brakovi. Mislim da je onaj između Salvinija i Di Maia bio plemeniti eksperiment. Volio bih vidjeti da je potrajao. Bilo bi sjajno, ali razumijem zašto se to možda nije dogodilo."

Dakle, Steve Bannon, ne nekoliko sati ranije, dok za to nitko od talijanskih medija nije znao, najavio vladu krizu koja se čini ozbiljnom i konačnom.

Očigledno je da nije Matteo Salvini bio taj koji je minirao mostove s Pokretom 5 zvijezda, već su to učinili oni koji traže novu asertivnost od vlade koju sve ankete vide kao pobjedničku.

Naravno, zahtjevi će biti takvi da će Salviniju biti nemoguće upravljati i Italije mnogi tvrde da sve izgleda kao uvod u njegov kraj. Ali to nije ni bitno, baš kao što nije bilo kod Alexisa Tsiprasa u Grčkoj, bivše političke zvijezde s plebiscitarnom podrškom grčkog naroda, danas izdajnika i političkog mrtvaca.

Nakon odluke Sjedinjenih Država o uvođenju dodatnih carina na kinesku robu u vrednosti od više od 300 milijardi dolara i nakon što je američko Ministarstvo finansija Kinu zvanično označilo "valutnim manipulatorom", globalna finansijska tržišta su reagovala oštrom rasprodajom. Pitanje je da li je ovo početak pravog valutnog rata koji će izazvati novi finansijski cunami, jednako loš, ako ne i gori, od krize Leman bradersa kojom je započela svetska ekonomska kriza 2008. godine.

Tajming se opet poklapa sa eskalacijom geopolitičkih obračuna između Vašingtona i Venecuele, Indije i Pakistana oko Kašmira, Turske i Sirije, ali i Turske i Kipra, kao i sa eskalacijom tenzija između Hongkonga i Pekinga. Da li smo na pragu takozvane "savršene oluje" koja će izmeniti globalni poredak uspostavljen nakon 1945. godine?

Nakon prekida trgovinskih pregovora između Vašingtona i Pekinga krajem jula, američki predsednik Donald Tramp objavio je svoju odluku o uvođenju dodatnih carinskih sankcija na preostalu kinesku robu u vrednosti od 300 milijardi dolara. U tom trenutku Narodna banka Kine (PBOC) pustila je da kurs juana padne ispod psihološke granice od sedam juana za jedan dolar. Ona je držala vrednost valute iznad sedam juana duže od jedne decenije kako bi se stabilizovali trgovinski tokovi u SAD.

To je izazvalo da američke akcije dožive jednodnevni pad od preko 3 odsto, gubitke u vrednosnim papirima od preko hiljadu milijardi dolara i nagli porast cene zlata, budući da su investitori počeli da se pripremaju za ono što bi moglo prerasti u opasan valutni rat sa drugom najvećom svetskom ekonomijom. Pored toga, vlada u Pekingu je naložila državnim kupcima da prekinu sa kupovinom američkih poljoprivrednih proizvoda, nasuprot ranijim obećanjima da će uvoziti veće količine. Takođe, sve je veći broj dokaza koji ukazuju da Peking otežava poslovanje određenim stranim firmama u Kini.

PSIHOLOŠKI, NE FINANSIJSKI RAT

Iako je Narodna banka Kine u naredna dva dana krenula da zaustavlja pad ženminbija (zvaničan naziv kineske valute, prim. prev.), ublažavajući strahove da će izbiti sveobuhvatni valutni rat, u momentu pisanja ovog teksta deluje da će kineska valuta oštro izgubiti vrednost, što bi izvršilo veliki pritisak na druge azijske izvozno orijentisane ekonomije kao što su Japan, Južna Koreja i Indija.

Istovremeno, Hongkong, kao specijalni finansijski prozor Kine prema zapadnim tržištima, nalazi se na ivici vanrednog stanja i vojne intervencije Narodnooslobodilačke vojske Kine kako bi se okončali višenedeljni protesti protiv novih zakona koji bi oslabili dogovorene odrebe o autonomiji Hongkonga. Uvođenje vanrednog stanja u jednom od glavnih azijskih finansijskih centara ne bi bilo dobro za napore Kine da se kineska valuta prihvati kao glavna rezervna trgovinska valuta, što predstavlja kamen temeljac dugoročne strategije Pekinga. To takođe neće pomoći Kini na zadatku da privuče stotine milijardi dolara stranih investicija u svoje obveznice i berze.