Trgovinski rat između Kine i Sjedinjenih Država mogao bi da podstakne Peking da uzvrati udarac takozvanom "nuklearnom opcijom" - dampingom svojih ogromnih zaliha američkih trezorskih obveznica.

Iako bi taj potez bio delimično problematičan i za Kinu, to bi takođe imalo razarajuće posledice za globalna finansijska tržišta, rekao je Surab Gupta, viši saradnik Instituta za kinesko-američke studije u Vašingtonu.

U tom slučaju, došlo bi do apsolutnog haosa na globalnim valutnim tržištima, a nakon toga i na globalnim tržištima kapitala.

Prema podacima Trezora i Udruženja za hartije od vrednosti i finansijska tržišta, Kina trenutno poseduje 1,13 biliona dolara u američkim trezorima. To je samo deo od ukupno 22 biliona dolara duga SAD, ali 17,7 odsto raznih hartija od vrednosti koje drže strane vlade. Peking je u poslednjih 12 meseci smanjio vlasnički udeo za gotovo četiri odsto, ali još uvek zauzima prvo mesto među američkim inostranim kreditorima.

Poseta američkog državnog sekretara Majka Pompea Sočiju pokazala je ozbiljan pristup Rusije i SAD ka razvoju dijaloga, ali problemi u odnosima dveju zemalja ostaju, a i dalje se gomilaju.

Iako se susret Pompea sa predsednikom Rusije Vladimirom Putinom i ruskim šefom diplomatije Sergejem Lavrovom mogao oceniti kao "korak napred", i dalje se ne može govoriti o "resetovanju odnosa".

Sastanak u Sočiju je smanjio stepen konfrontacije između dve zemlje, pokrenuvši dijalog između Rusije i Sjedinjenih Država, iako ne treba graditi iluzije o suštinskom otopljavanju odnosa, jer neslaganja u nizu pitanja i dalje ostaju.

Siledžijsko ponašanje SAD podstiče protivnike da se udruže iz sopstvenog interesa, dok saveznicima daje razloga da se drže na distanci
Koliko su zaista moćne Sjedinjene Američke Države? Da li su još uvek unipolarna sila, sposobna da nameće svoju volju protivnicima, saveznicima i neutralnima i primorava ih da je prate u politikama koje sami smatraju suludim, opasnim ili jednostavno suprotnim svojim interesima? Ili postoje jasni i ozbiljni limiti američke snage, što sugeriše da bi ova zemlja trebalo da bude selektivnija i više strateški orijentisana kada formuliše svoje ciljeve i nastoji da ih ostvari?

Trampova administracija je usvojila prvu poziciju, naročito otkako je Džon Bolton postao savetnik za nacionalnu bezbednost u Beloj kući a Majk Pompeo preuzeo Stejt department. Kakvi god da su bili početni instinkti Donalda Trampa, povratak ovih ljudi je označio i povratak na unilateralistički i maksimalistički pristup spoljnoj politici, koji je obeležio i prvi mandat Džordža Buša mlađeg u kojem su potpredsednik Dik Čejni i neokonzervativci držali sve konce. Ključna odlika tog ranijeg perioda bila je pretpostavka da su Sjedinjene Države toliko moćne da mogu same da rešavaju mnoga pitanja, dok će druge države, kroz demonstraciju sile i odlučnosti SAD, strah naterati na pokornost. Kako je viši Bušov savetnik (navodno Karl Rouv) rekao novinaru Ronu Zuskindu: "Mi smo sada imperija, i kada delamo mi stvaramo svoju sopstvenu realnost". Kompromisi i izgradnja koalicija su bili za mlakonje i snishodljivce, kako je i sam Čejni rekao 2003: "Mi ne pregovaramo sa zlom, mi ga pobeđujemo".

Zahuktala diplomacija najjačih globalnih igrača ide dalje i to u svojoj sve dramatičnijoj formi - od održanih sastanaka, odustajanja od prethodno dogovorenih sastanaka samo koji sat ranije, do čudnih izjava i objašnjenja takvih poteza i najava nekih drugih. Sve to svjedoči o nervozi koja je posljedica očito sazrijelog mišljenja kako je dijalog između suprostavljenih strana, u prvom redu onaj između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane nužan zbog dramatičnog pogoršanja međusobnih odnosa, kao i pogoršanja sigurnosnog stanja u brojnim kriznim žarištima diljem svijeta.

Nedvojbeno je došlo do prijelomnog momenta - starta nove faze oko formiranja budućeg ustroja svijeta nakon što je ovaj posljeratni, prema pojedinim mišljenjima, iscrpio svoju ulogu, prije svega usmjerenu na osiguranje američke globalne dominacije. A kako Washington, razumljivo s pozicije svih dominantnih sila (gledano kroz sveukupne povijesne cikluse i mijene) i dalje nastoji održati ulogu jedinog globalnog predvodnika tj. hegemona (iako je on u praksi više nema), on je ustoličenjem Donalda Trumpa na mjesto predsjednika počeo s demontažom tog posljeratnog poretka koji mu je postao "pretijesan" za očuvanje starih i promicanje novih interesa, i koji je, u konačnici, i omogućio SAD-u neželjeni uspon njegovih globalnih konkurenata - prije svih Kine i Rusije, ali i ne samo njih.

Očito je, smatraju danas američki stratezi, došlo vrijeme za ubiranje danka (ako treba i "u krvi"), kako od država koje nisu pod američkim utjecajem (Iran, Sjeverna Koreja, Venezuela, ...), tako, još i više, od američkih saveznika i partnera, koji, prema mišljenju Washingtona, svoj današnji visoki stupanj razvoja i standarda duguju jedino njemu, pa mu sada taj dug moraju vratiti na način kako upravo on to želi. Međutim problem je u tome što svi oni ne misle tako! Štoviše, spremni su se američkom načinu razmišljanja i američkim planovima suprostaviti na bilo koji način, a neki od njih i pod bilo koju cijenu. A kako želje za samostalnošću imaju visoku cijenu, upravo svjedočimo dramatičnim pucanjima donedavno, naizgled tako čvrstih i nesalomljivih veza kao, primjerice, onih između SAD-a i Turske, i sada, između SAD-a i Njemačke.

I jedno i drugo savezništvo ima golemu geopolitičku i geostratešku ulogu i utjecaj, pa zato pomicanje dviju spomenutih ključnih država, od kojih je jedna dominantna sila na prostoru EU, a druga jedna od najjačih na prostoru Bliskog istoka u smjeru Istočnog geopolitičkog centra - predstavlja istinski globalni poremećaj dalekosežnog karaktera. Ukratko rečeno, nova američka vanjskopolitička strategija, operacionalno pokrenuta inauguracijom Trumpa za predsjednika SAD-a, u vrlo je kratko vrijeme uspjela učiniti ono što u vrijeme hladnog rata jedan SSSR nije uspio u 50 godina: razdvojiti Washington i Berlin, a Rusiju i Kinu zbližiti u povijesno - nikada viđeno strateško partnerstvo.

Jučer su se, osmog dana svetog mjeseca ramazana, čelnici grana vlasti, vladini i drugi dužnosnici, kao i skupina viših rukovoditelja različitih sektora, članovi parlamenta, političkih, društvenih i kulturnih skupina susreli su se s vođom Islamske revolucije, Ajatolahom Hamneijem.

Na ovom sastanku je vrhovni vođa Irana naglasio da je pregovaranje o određenim nacionalnim interesima apsolutno štetno i neodrživo.

"Neki ljudi u zemlji tvrde da nema štete u pregovorima. Pregovaranje je otrovno sve dok SAD nastavljaju postupati isto. Osim toga, pregovori s trenutnom vladom Sjedinjenih Država su još više otrovni. Pregovaranje je uzajamno davanje i uzimanje, ali Sjedinjene Države nas žele oslabiti", rekao je ajatolah Sayed Ali Hamnei.

Dalje u govoru je oštro kritizirao nastojanja Sjedinjenih Država da oslabe obrambene sposobnosti Irana.

"Razgovaraju o pregovorima o našim obrambenim sposobnostima i propituju domet naših raketa. Kažu: 'Morate smanjiti ovaj domet tako da, ako ikad udarimo u vaše baze, ne možete uzvratiti udarcem na naše baze!' Ili, na primjer, pokušavaju pregovarati o našem strateškom utjecaju u regiji, što znači da žele da se povučemo", rekao je iranski vođa.

Vođa revolucije opisao je američke vlasti kao neobuzdane i nestalne

"Pregovarati s njima je pogrešno, čak i s poštenom osobom. Oni u američkoj vladi nikada ne poštuju ništa. Nitko od naših dužnosnika ne želi pregovarati. Očito je da nijedan ponosan i mudar Iranac ne bi pregovarao o svojim nacionalnim snagama", poručio je Ali Hamnei.

Vođa Islamske revolucije je govorio je o pogrešnim procjenama i percepcijama američkog predsjednika u vezi s Iranom i rekao: "Njihov predsjednik tvrdi da se u Teheranu svakog petka prosvjeduje protiv vlade. Prvo, nije petkom, već subotom. Drugo, nije u Teheranu, nego u Parizu."

Spomenuo je kako je neprijateljstvo američkog režima prema iranskoj naciji počelo odmah nakon Islamske revolucije, te da nema sumnje da je američki animozitet, koji je započeo s revolucijom, danas poprimio otvoreniji oblik. Taj je animozitet postojao ranije, ali ne toliko eksplicitno kao sada.

Kako piše portal Zero Hedge, kao što su svi koji imaju barem pola frontalnog režnja mozga i očekivali, The Wall Street Journal je sinoć kasno izvijestio da je, prema početnoj procjeni Sjedinjenih Država, "Iran vjerojatno stajao iza napada" na dva naftna tankera Saudijske Arabije i dva druga oštećena plovila tijekom vikenda u blizini Hormuškog tjesnaca.

Za WSJ je to izjavio u pravilu "neimenovani američki dužnosnik", a ova će vijest, bez obzira bila potvrđena ili ne, zasigurno zapaliti vojne napetosti u Perzijskom zaljevu i na kraju može rezultirati globalnim ratnim zločinom u kojeg bi SAD mogle uvući Kinu i Rusiju.

Situacija se razvija u neželjenom smjeru, a incident u Perzijskom zaljevu po svemu liči na onaj u Tonkinškom zaljevu 1964. godine, kada su sjevernovijetnamski torpedni čamci navodno napali američki razarač "Maddox" i američkom Kongresu dali izgovor za uključivanje u Vijetnamski rat. Baš kao incident iz 1964. godine, ovo što se dogodilo u Perzijskom zaljevu u vodama Ujedinjenih Arapskih Emirata podsjeća na poznati pomorski incident s "lažnom zastavom".

Kao što je Zero Hedge predvidio u nedjelju, "službena procjena" da je Iran odgovoran za napad uslijedila je nakon niza američkih upozorenja na moguće "agresivne akcije" Irana ili njegovih saveznika protiv američkih vojnih snaga ili komercijalnih plovila u regiji.

"Američki dužnosnik, koji je odbio biti identificiran, nije ponudio pojedinosti o tome što je dovelo do ovakve procjene ili njezine implikacije o mogućem odgovoru Sjedinjenih Država. SAD su prošlog tjedna priopćile kako šalju nosač zrakoplova, amfibijski jurišni brod, bombardere i protuzračni raketni sustav u regiju, nakon što je obavještajna služba navodna pokazala da Iran sa svojim trupama predstavlja prijetnju", piše The Wall Street Journal.

"Ako išta učine, jako će patiti. Vidjet ćemo što će se dogoditi s Iranom", izjavio je ranije u ponedjeljak predsjednik Trump tijekom sastanka s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom u Bijeloj kući.

Ova predvidljiva "procjena" se savršeno podudara s upozorenjem veterana CIA-e Mikea Pompea kojeg je uputio samo dva dana prije navodnog "napada", kada je rekao da bi "režim u Teheranu trebao znati da će svaki njihov napad ili napad njihovih saveznika i milicija bilo koje vrste protiv američkih interesa ili građana dobiti brz i odlučan američki odgovor".

Evropske diplomate pozvale su SAD da primjeni "maksimalnu suzdržanost" u vremenu kada tenzije rastu u Zaljevu godinu dana nakon što se Washington povukao iz svjetskog dogovora o iranskom nuklearnom programu.

Federica Mogherini, šefica EU diplomatije, istaknula je potrebu za dijalogom nakon sastanka sa američkim državnim sekretarom Mikeom Pompeom, koji je iznenada posjetio Brisel da podijeli informacije o "eskalirajućim prijetnjama" Irana.

SAD je ponovo nametnuo sankcije Teheranu od izlaska iz dogovora koji je postignut između Irana i šest svjetskih sila 2015. godine. Prošle sedmice, SAD je poslao ratne brodove na Bliski istok navodeći kao razlog prijetnje Teherana.

Iran je na to odgovorio rekavši da će se povući iz dijelova nuklearnog dogovora.

Mogherini je rekla da EU nastavlja da u potpunosti podržava dogovor koji je nametnuo ograničenja iranskom nuklearnom program u zamjenu za ukidanje sankcija.

"Uvijek je bolje razgovarati, pogotovo kada tenzije rastu", rekla je.

"Mike Pompeo je to čuo veoma jasno od nas danas, ne samo od mene, nego od drugih članica EU, da živimo u ključnom i osjetljivom trenutku gdje bi najodgovornije bilo zauzeti stav maksimalnog suzdržavanja."

Kritike pristupa SAD-a

Ministri iz evropskih zemalja koje su potpisnice dogovora - Njemačka, Velika Britanija i Francuska - javno su kritikovali tvrdi pristup SAD-a.

Pompeo, koji se sastao sa svakim ministrom pojedinačno, ali ne i na zajedničkom sastanku, nije odgovarao na pitanja novinara dok je ulazio i izlazio iz sjedišta institucija EU.

Španjolska je povukla svoj ratni brod iz skupine pod vodstvom Sjedinjenih Država u Perzijskom zaljevu zato što je "SAD promijenio originalnu misiju", rekla je španjolska ministrica obrane Margarita Robles na konferenciji za novinare.

Španjolska fregata Méndez Núñez trebala je pratiti američki nosač aviona Abraham Lincoln u moru prema Iranu, no u utorak je Madrid priopćio da je taj brod s 215 mornara privremeno povučen. U priopćenju nije bio naveden razlog, što je ukazalo na diplomatsko razilaženje Europske unije i Sjedinjenih Država oko pitanja Irana.

Imali dogovorenu zajedničku misiju s SAD-om

Robles je za posjeta Bruxellesu rekla da je Španjolska prije dvije godine dogovorila s SAD-om slanje fregate u zajedničku misiju kao praktičnu vježbu te kako bi obilježila 500 godina od obilaska svijeta ekspedicije Magallanes-Elcano koju je bila financirala španjolska kruna.

"Misija na kojoj se nalazi Abraham Lincoln nije bila predviđena u tom trenutku. Poštujemo tu (američku) odluku, a kada se misija vrati u okvire onoga što je bilo predviđeno, španjolska ratna mornarica će se vratiti u normalu", izjavila je Robles u utorak.

Odluka Španjolske tehnička je i vojna, a ne politička, rekla je i dodala da Madrid poštuje odluke Washingtona.

"Imam profesionalnu pravnu deformaciju pa kada vidim da se izlazi izvan okvira sporazuma smatram da je najbolje rješenje privremena suspenzija", dodala je.

U američkoj skupini brodova u Indijskom oceanu ne sudjeluje niti jedan drugi strani brod osim španjolskog.

Predstojeći samit G20 dobio je sasvim novu dimenziju nakon izjave Donalda Trampa da tom prilikom želi da se sastane sa Vladimirom Putinom. Iako je još uvek nepoznato da li će do tog susreta uopšte i doći, analitičari su saglasni da je izuzetno mala verovatnoća da bi ovaj sastanak mogao biti prekretnica u odnosima između Rusije i SAD.

Ova izjava američkog predsednika usledila je u jeku nesuglasica koje se mogu svakodnevno čuti na relaciji Vašington-Moskva i to po maltene svim pitanjima sa međunarodne političke scene, počevši od Venecuele, preko Sirije, pa sve do izgradnje gasovoda "Severni tok 2".

Iako je Tramp u svojoj nameri delovao poprilično sigurno, iz Moskve po pitanju predstojećeg susreta ništa konkretno nisu rekli. Štaviše, portparol Kremlja Dmitrij Peskov izjavio je da iz Bele kuće nije stigla nikakva zvanična inicijativa, te da samim tim nisu ni počele pripreme sastanka.

Test održivosti fiskalne, unutrašnje i spoljne politike SAD jasno pokazuje da se status kvo raspada pred našim očima
Kada status kvo počne da se urušava, prirodna reakcija većine ljudi je poricanje. Čvrsto se držimo onog što nam je poznato, a od veličine tog nepoznatog često nas prođe jeza. Ali na kraju događaji nadvladaju poricanje i prevladaju tu jezu. Ovo će se u nadolazećim godinama događati sve češće jer se status kvo raspada u mnogim poljima politike i geopolitike. Poricanje je uzelo maha.

Možda bi bilo najbolje pogledati ovaj fenomen kroz prizmu onog što nazivamo "održivošću ". Šta je to što se dešava u Americi i svetu što je neodrživo ali ipak nije prepoznato kao takvo? Kako izgleda, dosta toga.