Unatoč namjeri Donalda Trumpa da povuče američke snage iz Sirije, Bijela kuća je priopćila kako će Sjedinjene Države ostaviti 400 vojnika na teritoriju ove zemlje kako bi zaštitili Kurde od Turske, javlja Fox News, što znači da je početna brojka od 200 vojnika već udvostručena, a američke trupe bi u arapskoj zemlji bile mirovne snage bez ičijeg mandata. Prema Tuckeru Carlsonu, američki vojnici će se boriti i umirati u stranoj zemlji isključivo zbog interesa elita Washingtona koje žele zaraditi što je više moguće na sirijskim resursima.

Ova tvrdnje i nije blizu istini, obzirom da nijedno naftno polje na sjeveroistoku Sirije, na području kojeg kontroliraju Kurdi, nemaju naftovode osim onih prema Homsu i dalje prema Baniyasu, Latakiji i izvoznim terminalima na sirijskoj mediteranskoj obali. Postoji jedan naftovod do polja istočno od Qamishlija i onih u pokrajini Hasaka, ali je i on spojen na glavni naftovod do Homsa i ne ulazi u Tursku.

Ugledni njemački političar Vili Vimer izjavio je da je Kosovo kao država bilo planirano još od kraja 80-ih i da je "njegova jedina svrha da bude američki nosač aviona na zemlji".

Vimer je, u intervjuu za današnje "Večernje novosti", koje podsjećaju da je on još 2000. rekao da je Kosovo "potreba Amerike da dominira Balkanom", ukazao da od agresivnog rata protiv SRJ 1999, NATO, predvođen SAD, nije prestao sa sukobima.

List prenosi njegove riječi da "ratna koalicija u Vašingtonu vodi konstantnu borbu protiv predsjednika Donalda Trampa jer im je želja da se nastavi s ratovima, a glavna meta je Evropa".

Ovaj bivši njemački poslanik, državni sekretar i potpredsjednik Parlamentarne skupštine OEBS-a, ocijenio je da je eventualna ponuda Srbiji da uđe u Evropsku uniju, ako prizna lažnu državu Kosovo, nastavak rata protiv Srbije.

"Ovaj zahtjev je čudan. Njime se nastavlja rat protiv Srbije koji je morao biti zaustavljen prije invazije na vašu zemlju", rekao je Vimer.

On je ponovio da je rat protiv Jugoslavije bio ilegalan i da se za "rješenje konflikta mora insistirati na izvornoj Rezoluciji 1244 SB UN" iz 1999.

Lost in a Roman wilderness of pain
And all the children are insane

- The End, The Doors

Podrazumijeva se da ćemo rijetko dobiti tačan prikaz stvarnosti od korporativnih medija, što je, uostalom, razlog zbog kojeg nezavisni mediji postoje. Prošle nedjelje Džo Kvin i ja razgovarali smo sa sasvim običnim parom koji ima izuzetnu priču. Privrednici Džems i Džoan Moriarti su izbjegli zarobljavanja od strane terorista Al Kaide tokom revolucije u Libiji 2011. godine. Slušajući Džemsa i Džoan kako pričaju svoju priču, bilo je nemoguće ne ostati zatečen pričom koja bi šokirala svako ljudsko biće na planeti, o problemu psihopata na vlasti.

Morijartijevi predstavljaju tri snažna motiva za uništenje Libije od strane zapadnih sila i njihovih međunarodnih finansijera:

1. Onemogućavanje Gadafijevog plana da uspostavi zlatom podržanu valutu, koja bi na kraju postala pan-afričkom valutom i time ekonomski ujedinio afričkim zemljama i oslobodio ih zapadnog imperijalizma;
2. Želja SAD za uspostavljanjem AFRICOM-a (vojne kontrole nad Afrikom koja bi otjerala kineske investitore);
3. Navodna tužba vrijedna 7 triliona dolara za naknadu štete nastale raskinutim ugovorim sa evropskim zemljama tokom "kolonijalne ere", a koju je inicirao Gadafi u ime svih afričkih zemalja.

Daleko od oslobođenja libijskog naroda od diktature, NATO bombardovanje 2011. godine za cilj je imalo da održi dominaciju SAD i EU nad Afrikom.

Ali ono šta zaista upada u oči u ovom intervjuu Morijartijevih je potpuna bezobzirnost prikazana u Libiji (a i drugdje, uostalom) i od strane NATO-a od strane pobunjenika, kao i razaranja koja su sa uživanjem demonstrirali cjepajući zemlju na djelove. Ove poremećene životinje imaju pristup visoko tehnički opremljenom naoružanju i vozilima što im omogućava da "uzberu plodove uništavanja" kakvo su ranije mogli samo bogovi da izvedu. Njihov ručni rad ima psihopatski rukopis i rezultat je ogromne uništavajuće Zapadne civilizacije i objeručke prihvaćenih principa uništavanja, na slavu Zapada i libijskih pobunjenika.

Iako se većina glasača na referendumu u Okinawi usprotivila premještanju američke vojne baze na novu lokaciju na tom otoku, središnja vlada je objavila da namjerava nastaviti s pripremnim radovima za preseljenje baze.

Nešto više od 70 posto glasača na nedjeljnom neobvezujućem referendumu usprotivilo se premještanju baze uz izlaznost na birališta od 53 posto. Guverner Okinawe Denny Tamaki na toj je predizbornoj platformi pobijedio u rujnu i u ponedjeljak je pozvao vladu da poštuje rezultate referenduma.

Japanski premijer Shinzo Abe rekao je da vlada shvaća rezultate referenduma ozbiljno i da će se potruditi objasniti svoje planove stanovništvu, no da se preseljenje baze neće odgađati.

Sporazum SAD-a i Japana

Većina američkih snaga u Japanu upravo je na Okinawi, a za Japan je savez s Washingtonom presudan za sigurnost zemlje. Mnogi stanovnici Okinawe povezuju baze sa zločinima, zagađenjem i nesrećama.

Sporazumom SAD-a i Japana predviđeno je preseljenje baze koja je sada okružena školama, bolnicama i prodavaonicama u manje naseljeno područje na sjeveru otoka.

Mnogi stanovnici Okinawe koji smatraju da snose neproporcionalni teret žele da se baza potpuno iseli s otoka.

Sjedinjene Države i Poljska zajednički su organizirale međunarodnu konferenciju o sigurnosti na Bliskom istoku, održanu u Varšavi 13.-14. veljače. Jasno je kako je Poljska, kao vjerni američki poslušnik i zemlja koja nema ama baš nikakvu težinu i ulogu u bliskoistočnim procesima, u čitavoj toj priči smišljeno odabrana od strane Washingtona, koji je konferenciju zamislio kao otvoreno protuiransku manifestaciju (te je teze on u međuvremenu diplomatskim putom ublažio pa i negirao, ali je sama konferencija u praksi ostala upravo takva), uz popratno guranje Trumpovog novog bliskoistočnog plana koji nikako da i konačno bude službeno obznanjen i da se krene u njegovu realizaciju.

Naime, mnoge članice Europske unije, uključno i one najvažnije poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije (ove zadnje barem još malo - do Brexita) zabrinuo je otvoreni protuiranski karakter varšavske konferencije, zbog čega su u poljsku porijestolnicu odlučile poslati nižerangirane diplomate umjesto ministara vanjskih poslova. Primjerice, američku su stranu predstavljali skoro najjači igrači državnog vrha, poput potpredsjednika SAD-a Mike Pencea i državnog tajnika Mike Pompea.

Nije pomoglo niti što je službena Varšava prethodno objavila kako na konferenciji neće biti nikakvog organiziranog protuiranskog programa, već će se samo razgovarati o ključnim bliskoistočnim problemima pojedinačno. Varšava, jednostavno, dovoljnu težinu za uvjeravanja takvoga tipa unutar Europske unije nema. Stav ključnih EU zemalja, ali i službenog Bruxellesa koji u Varšavu nije poslao povjerenicu za vanjske poslove i sigurnost Federicu Mogherini, ostao je isti.

Osim toga, i same bliskoistočne zemlje nisu bile u punom sastavu, a izostali su i ključni igrači koji predstavljaju tzv. suprotnu stranu, poput Turske, Irana, Libanona i Palestine, a očekivano, konferenciju je bojkotirala i Rusija, čija delegacija nije došla iako joj je bio upućen službeni poziv. Štoviše, Rusija, Turska i Iran upravo u vrijeme varšavske konferencije održali su trojni summit u Sočiju, u okviru Astanskih pregovora o Siriji, što je, jasno, bio prethodno dogovoreni potez, osmišljen s ciljem kompromitiranja američko-poljske konferencije čija je jedna od tema bila upravo i Sirija.

Od ukupnih bliskoistočnih zemalja čiji su predstavnici stigli u Varšavu, ministre vanjskih poslova poslali su samo Saudijska Arabija, Bahrein, UAE, Kuvajt, Oman, Jordan i Maroko. Naravno, Izrael, koji je bio i jedan od ključnih igrača na konferenciji, predstavljen je kroz osobnu samoga premijera Benjamina Netanjahua. Ovdje treba dodati i kako je Europska unija održavanje varšavske konferencije doživjela i kao pokušaj američkog umanjenja važnosti Minchenske konferencije o sigurnosti koja je uslijedila odmah iza varšavske i koja je, kao nikada do sada, na površinu izbacila sva proturječja prekoatlantskih saveznika (ali o tome više drugi put) i otvoreni europski, najblaže rečeno drukčiji stav od Washingtona po brojnim aktualnim pitanjima međunarodne politike. Između ostalog, Europskoj uniji ne sviđa se niti spomenuti Trumpov bliskoistočni plan.

Bitka za "humanitarne konvoje" u Venecueli samo je pi-ar operacija čiji cilj je da se isprovociraju prizori nasilja kako bi se opravdala intervencija SAD i svrgavanje Nikolasa Madura, kažu politički analitičari za RT.

"To je pokušaj da se napravi uvod u neku vrstu intervencije", smatra politički analitičar i novinar Džon Vajt.

"Crveni krst i ostale međunarodne humanitarne organizacije odbili su da učestvuju u tome, jer znaju da je u pitanju Trojanski konj, čiji cilj je da se stvore scene kakve gledamo na granicama", ističe Vajt.

Vilijam Melison, profesor sa Univerziteta "Giljermo Markoni" u Italiji, kaže da je Amerika već menjala režime u Latinskoj Americi. On dodaje da ponašanje jastrebova, poput izaslanika SAD u Venecueli Eliota Abramsa, koji je krijumčario oružje u Nikaragvu, pokazuje da "vuk dlaku menja, ali ćud nikada".


Krizu u Venecueli u velikoj meri je direktno izazvala Amerika, tvrdi Melison. Prema njegovim rečima, opozicioni lider Huan Gvaido samo je izabran da obezbedi sprovođenje političkih i ekonomskih interesa Vašingtona.

Dok Melison smatra da je "humanitarna intervencija" Amerike pokrenuta kako bi se Venecuela udaljila od Kine i Rusije koliko god je to moguće, Vajt je politiku SAD u regionu ocenio kao "gangstersku".

"Da li iko zaista misli da je Donaldu Trampu, Majku Pompeu, Džonu Boltonu i Eliotu Abramsu imalo stalo do dobrobiti naroda Venecuele? Oni su obične siledžije u lepim odelima, čiji je pogled na svet bliži Al Kaponeu nego Tomasu Džefersonu. Oni žele naftu. Ovde se radi o američkoj hegemoniji, ogrezloj u krvi", naglasio je Vajt.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron obećao je da će kriminalizirati kritike Izraela kao oblik "govora mržnje" kao odgovor na nedavni porast zločina iz mržnje nad židovskim narodom

Macron je objavio novu definiciju anti-cionizma kao dio niza mjera usmjerenih na borbu protiv antisemitizma.

Govoreći na večeri za francusku židovsku udrugu, Macron je kazao kako će vlada usvojiti definiciju Međunarodnog saveza sjećanja na holokaust kako bi pomogla javnim dužnosnicima u borbi protiv antisemitizma, koji je ilegalan u Francuskoj, piše Vice News.

Iako definicija međuvladine organizacije ne spominje eksplicitno cionizam, ona kaže da antisemitizam može poprimiti oblik "uskraćivanja židovskom narodu pravo na samoopredjeljenje, npr. tvrdnjom da je postojanje države Izrael rasistički pothvat."

"Anti-cionizam je jedan od modernih oblika antisemitizma" - rekao je Macron. "Iza negacije postojanja Izraela, skriva se mržnja prema Židovima."

Taj potez izazvao je raspravu u Francuskoj, nakon što je skupina zakonodavaca u ponedjeljak predložila prijedlog zakona kojim bi se anti-cionizam učinio kaznenim djelom.

Neki kritičari su upozorili na spajanje anti-cionizma sa antisemitizmom, rekavši da bi to moglo potisnuti legitimnu kritiku Izraela i da bi to bilo nepotrebno ograničenje slobode govora.

"To je neznanje iz povijesti, ili još gore, glupost" - rekao je francuski novinar Dominique Vidal za dnevnik France 24. "Zbrka oko antisemitizma i anti-cionizma omogućuje izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, koji je zabrinut za vlastiti imidž, da ušutka svoje protivnike."

No, podupiratelji tog poteza kažu da je promjena nužna, ističući kako antisemitski agitatori nazivaju svoje ciljeve Cionistima, a ne Židovima, kako bi izbjegli zakonske probleme.

Francuska je u posljednjih mjesec dana šokirana nizom istaknutih antisemitskih zločina iz mržnje, što je potaknulo izlazak tisuća ljudi na ulice francuskih gradova u utorak na demonstraciju solidarnosti s židovskom zajednicom.

U subotu je ugledni francuski filozof Alain Finkielkraut verbalno napadnut od strane prosvjednika "Žutih prsluka" u Parizu, koji su ga nazvali "prljavim Židovom" i "prljavim cionistom" dok je prolazio pored njihovog prosvjeda. Tijekom tog napada uhićen je jedan čovjek.

Na početku treba naglasiti da jučerašnji pokušaj samoproglašenog predsjednika Venezuele Juana Guaidóa da u zemlju uvede konvoj američke "humanitarne pomoći" nije uspio.

Kolumbija povlači "humanitarnu pomoć" s granice s Venezuelom

Druga važna vijest je da je Caracas poručio vlastima Kolumbije da s tom zemljom prekida diplomatske odnose, nakon čega je službena Bogota odlučila povući kamione s "humanitarnom pomoći" s granice s Venezuelom.

Kolumbijski ministar vanjskih poslova Carlos Holmes Trujillo je opravdao tu mjeru kao nužnu kako bi se "zaštitio integritet ljudi" koji su na granici.

"Povratak kamiona je naređen kako bi se zaštitila pomoć, s iznimkom dva kamiona koji su imali lijekove i hranu, koji su spaljeni na teritoriju Venezuele", rekao je Trujillo, koji je opravdao tu mjeru kako bi "zaštitili ljudi koji su na granici".

Međutim, kasnije ćemo vidjeti da su kamioni zapaljeni na mostu na kolumbijskoj strani, a kordon Nacionalne garde Venezuele je bio udaljen nekoliko stotina metara dalje, na državnom teritoriju Bolivarske republike.

U tom kontekstu treba naglasiti da je kolumbijski ministar Carlos Holmes Trujillo jučer bio jedan od glavnih izvora lažnih vijesti o situaciji na granici sa susjednom zemljom u blizini kolumbijskog pograničnog grada Cucute.

Također je osudio Caracas da ometa "mirnu i humanitarnu akciju" koju su poduzele vlade Kolumbije, Čilea, Paragvaja i Sjedinjenih Država i druge zemlje u regiji pod nadzorom "međunarodnih promatrača"

"Ove su akcije prekinute od uzurpatorskog režima Madura nasilnom i nerazmjernom represijom", rekao je Carlos Holmes Trujillo, koji je dodao da je u sukobima ranjeno 285 osoba , uglavnom zbog upotrebe suzavca i "nekonvencionalnog oružja", a 37 ljudi je hospitalizirano.

Dodao je i da je više od 60 pripadnika Bolivarskih nacionalnih oružanih snaga (FANB), uključujući i nekoliko časnika, došlo nenaoružano u kolumbijski teritorij tražeći utočište u toj zemlji. Naposljetku je rekao da će se poduzeti dodatne mjere, ako bude potrebno. Osim tri vojnika prikazana u uniformi venecuelanske vojske, koji su prešli na kolumbijsku stranu, dokaza o ostalim dezerterima nema. No, čak i ova epizoda je prilično sumnjiva, jer su dva oporbena zastupnika koja su dočekala trojcu mladih ljudi u vojnim uniformama vikala kolumbijskoj policiji: "To su naši! To su naši!"

Svi su izgledi da ćemo u bliskoj budućnosti svjedočiti rastu napetosti između Zapada i Kine te će transatlantska suradnja rasti proporcionalno strahu koji izaziva Kina. Gdje je tu Hrvatska, pita se znanstvena suradnica s Instituta za međunarodne odnose Senada Šelo Šabić u analizi trenutačnog, dosta krhkog stanja odnosa zapadnih sila i Kine

Koncem ove godine Hrvatska će prvi put biti domaćin sastanka 16+1 inicijative koju je kineska vlada 2012. osmislila kao okvir za suradnju sa zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe. Od zemlje koja je bila prilično suzdržana u otvaranju Kini, Hrvatska je danas zemlja u kojoj Kina postaje strateški partner u nizu važnih projekata. Najpoznatiji posao koji Kinezi danas obavljaju u Hrvatskoj svakako je gradnja Pelješkog mosta, ali kineske kompanije dokapitalizirale su Luku Zadar, najavile gradnju vjetroparka između Senja i Općine Brinje, investirale u Rimac automobile. Zainteresirani su za niz drugih poslova, od izgradnje željeznica i cesta, kupnje nekretnina do ulaganja u poljoprivredu i telekomunikacije.

Važnost odnosa između Kine i Hrvatske mogla se iščitati i dolaskom hrvatskog premijera na obilježavanje kineskog nacionalnog dana 1. listopada 2018., organizirano u vrtu kineskog veleposlanstva u Zagrebu. Rijetko neki hrvatski premijer ide na obilježavanje nacionalnog dana zemalja koje su akreditirane u Hrvatskoj. Ovo je bio jasan znak da ova vlada želi razvijati odnose s Kinom na najvišoj razini.

Imalo je smisla upozoravati na nedostatke i negativnosti u prvim godinama neovisnosti zemlje jer je to bilo u funkciji ostvarivanja, najjednostavnije rečeno, boljega života i stvaranja jedne bolje Hrvatske. A danas?
Kakav je svijet u kojemu živimo? Kakva je sredina u kojoj živimo? Kakvog su kalibra ljudi koji na izborima, više ili manje demokratskima, dobivaju povjerenje građana? Kojega su profila pripadnici tzv. elita u društvima prije svega tranzicijskih (nekadašnjih socijalističkih) zemalja, ali dobrim dijelom i u onima etablirane demokracije? Drži li se još ijedna država, a osobito one koje svojim potezima doslovno odlučuju o sudbini svijeta, Povelje Ujedinjenih naroda? Što je s načelima na kojima su se desetljećima temeljili međunarodni i međudržavni odnosi? Kako se dogodilo da su sila i prijetnja silom postali osnovni 'argument' u rješavanju sporova u svijetu, izvorište potencijalnih novih sporova, ali i ključna poluga u stvaranju uvjeta za globalni terorizam? Kako je zadovoljavanje potrebe za životom u demokratskom poretku i slobodi postalo paravan za najgrublje, otvoreno miješanje u poslove drugih država, za rušenje vlada i uspostavljanje vazalnih režima u funkciji služenja ostvarivanju tuđih što ekonomskih, što političko-strateških interesa? Jesu li razum i logika nepovratno ustuknuli pred notornim bezumljem, pred iracionalnošću i zaluđenošću bilo nacijom, bilo vjerom?