Posljednjih je tjedana Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (CEDEAO) održala važan sastanak na vrhu u Abidjanu, Obala Bjelokosti, na kojem je riješeno stvaranje zajedničke valute za 13 zemalja članica koje zajedno čine ukupno 350 milijuna ljudi.

To znači spremnost da se potkopa dominantna pozicija koju je tradicionalno imao sustav takozvanog "CFA franka", instrumenta projekcije francuskog utjecaja na području kojim je Pariz dugo upravljao kao ogromnim kolonijalnim carstvom.

CEDEAO je "transverzalna" asocijacija temeljena na sustavu CFA franaka i okuplja bivše francuske kolonije koje se njime koriste. To su Benin, Burkina Faso, Obala Slonovače, Gvineja Bisao, Mali, Niger, Senegal, Togo i bivše britanske kolonije Nigerija, Gana, Siera Leone i portugalski Cape Verde.

Nije slučajno da je ekonomska integracija grupe CEDEAO pokrenuta iz Gane, poznate po ustrajnosti u otporu francuskom utjecaju u regiji. No, postoji još jedno pitanje koje zaslužuje istragu. Nova valuta, nazvana Eco, mogla bi približiti regiju Kini, izravnim ili proporcionalnim vezanjem za juan, što bi ojačalo njegovu rastuću ulogu kao rezervne valute, od stupanja na snagu odluke da se od 2020. juan koristi i kao službena rezervna valuta u cijelom svijetu.

Mnogo će ovisiti o volji Nigerije, prve afričke ekonomije i otkucaja srca grupe CEDEAO, da se pridruži valuti Eco. Međutim, prisutnost Abuje u sustavu bi uvelike promijenila težinu i regionalno ozračje odluke CEDEAO-a.

"Azijski zmaj je sve prisutniji na kontinentu, ne samo na istočnom području. Odavde bi se mogla roditi i odluka o vezanju nove Eco valute za juan. Kinezi također izbjegavaju prekomjerne fluktuacije. S druge strane, to bi bio prirodan razvoj procesa koji bi doveo do uključivanja kineske valute među njihove devizne rezerve, a Kina predstavlja glavnog trgovinskog partnera većine zemalja u Africi", izjavilo je talijansko ministarstvo vanjskih poslova, koje podržava jačanje afričkih gospodarstava i financijsku neovisnost, jer to znači i manje migranata na južnim talijanskim granicama.

"Novi put svile" ide ravno u Afriku. Od 2000. do 2016. je Kina u kontinent uložila oko 125 milijardi dolara. U posljednjem desetljeću su kineska ulaganja u Afriku znatno porasla. Prema podacima istraživačkog centra Američkog instituta za poduzetništvo, objavljenim u China Global Investment Trackeru, od 2005. do 2018. godine su kineska ulaganja porasla globalno, a Afrika je postala treća destinacija po broju kineskih ulaganja, odmah nakon Azije i Europe. 17% tih ulaganja usmjereno je prema Nigeriji i susjednim zemljama, uglavnom za izgradnju željeznica. Mnoge zapadne kancelarije optužuju Kinu da stvara "dužničku zamku" u koju će vjerojatno pasti mnoge afričke zemlje, prije svega Džibuti, gdje je Peking uložio 15 milijardi dolara za razvoj glavne luke i pripadajuće infrastrukture, te kontrolira 80% duga zemlje.

Tužan, usamljen, napušten i odbačen, to su ukratko koje odgovaraju opisu venezuelanskog prevratnika i uličarskog "predsjednika" Juana Guaidóa. Sada je pao na to da ne predstavlja čak ni cijelu oporbu Venezuele, već samo profašističku i proameričku stranku Voluntad popular.

Obrat je došao nakon iznošenja dokaza od strane vlade u Caracasu kako su Guaido i njegovi suradnici prisvojili desetine, prema nekim istragama čak stotine milijuna dolara od novca koji je bio namijenjen financiranju vojske i društvenih skupina da podrže "demokratsku revoluciju".


Nakon svega je Njemačka odlučila poduprijeti i priznati legitimnu vladu Nicolasa Madura i ponovno uspostaviti diplomatske odnose s Venezuelom.

To se događa nakon što je njemački veleposlanik u ožujku ove godine protjeran iz latinoameričke zemlje zbog uplitanja u njene unutarnje poslove.

"Venezuela signalizira početak procesa normalizacije diplomatskih odnosa s Njemačkom. Predsjednik Nicolas Maduro odobrio je povratak veleposlanika Daniela M. Krienera u zemlju kako bi se izgradio program od obostranog interesa i na temelju uzajamnog poštovanja", kazao je ministar vanjskih poslova, Venezuele, Jorge Arreaza, preko svog Twitter računa.

U priopćenju kojeg je izdao čelnik diplomacije, nacionalna vlada iz Caracasa je priopćila kako je povratak njemačkog veleposlanika dogovoren u Berlinu, na sastanku venezuelskog zamjenika ministra za Europu Yvána Gila i direktorice odjela za Latinsku Ameriku i Karibe ministarstva vanjskih poslova Njemačke, Marian Schuegraf.

Dan ranije se Arreaza u Madridu sastao s s ministrom vanjskih poslova Španjolske Josepom Borrellom.

Dnevni redovi samita poput G20 u Osaki utvrđuju se unapred, u dugim i složenim pregovorima. Ne može se dogoditi da neko dan uoči takvog skupa izmeni njegov dnevni red, a upravo to je uspeo Vladimir Putin. Lideri zemalja članica G20 leteli su u Osaku na samit Dvadesetorice, a stigli su na sahranu zapadnog liberalizma.

Da je ovo tačno, govore i okolnosti da je Donald Tramp bio pitan šta misli o 'sahrani liberalizma`, a zapadni mediji ne bave se kao top-temama ni samitom ni američko-kineskim trgovinskim ratom. Jedni kritikuju, a drugi podržavaju ono što je Putin o liberalizmu rekao u intervjuu Fajnenšel tajmsu. A potom ponovio na konferenciji za medije povodom samita. Frustraciju na Zapadu, naročito u Evropi, možda je najbolje opisao Oliver Kerol, kolumnista Independenta:

"Merkel je 2014. rekla da Putin živi u nekom drugom svetu. Svojim rečima o smrti liberalizma Putin je uzvratio kontraudarom: `Vi živite u mom svetu". Putin nije izgovorio "vi živite u mom svetu", ali je Kerol dobro pogodio: Merkelova je - sa svojim predstavama o poželjnom i dopustivom - predstavnik netradicionalne intelektualno-ideološke orijentacije i postaje jasno da je i njoj, i njenim saveznicima, a ne Putinu, veoma neudobno da žive u promenjenom svetu.

Budućnost sveta bliža je viziji Putina nego multikulti i netradicionalnim vrednostima uslovne Angele Merkel, a ovo nije pozicija nikakve ruske propagande, već - konstatacija britanskog lista Gardijan. Jer, taj list piše da "putinizam uistinu može postati budućnost čovečanstva".

Da bi se shvatila panika na zapadu, evo važne okolnosti: Gardijan navodi da "putinizam" već slavi ideološku pobedu u Evropskoj uniji, čak i u nekim od zemalja čije rukovodstvo uopšte ne gaji topla osećanja prema Rusiji. Taj list navodi da je "putinizam" već pobedio u Poljskoj, navodno i u Italiji i Mađarskoj, čak i u Turskoj.

Po njegovoj logici, "putinskoj internacionali" pripada svaka zemlja koja odbija da se potčini nadnacionalnoj kliki globalista i brani svoju kulturu i tradicionalne vrednosti. Benzin na vatru medijskog gneva usmerenog prema ruskom lideru dolio je Donald Tramp. Upitan da li je saglasan sa Putinovom pozicijom povodom `zapadnog liberalizma`, Tramp se i složio izneo svoje viđenje razloga zastarevanja liberalizma:

Prvobitni elementi američkog "dogovora veka" o rešenju bliskoistočne krize u suprotnosti su sa odlukama Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, izjavio je ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov.

U vezi sa tim, Lavrov je na konferenciji za medije u Moskvi naveo da još niko nije video takozvani dogovor veka.

"Preliminarno ću reći da ovaj ekonomski deo, kao što sam već pomenuo, predviđa ulaganje od oko 50 milijardi dolara. U Palestinu oko polovine ove sume, a preostalih 25 milijardi dolara uložiće se u infrastrukturu onih zemalja u kojima se dugi niz godina nalaze palestinske izbeglice", rekao je ruski ministar.

"Ako je svrha da te izbeglice tamo ostanu zauvek i da odgovarajuće zemlje za to dobiju određene finansijske injekcije, onda je već to samo u suprotnosti sa odlukama Saveta bezbednosti UN koje predviđaju, između ostalog, i takvu palestinsku državu koja će moći da prima izbeglice iz zemalja u kojima se oni sada nalaze", naglasio je Lavrov.

Prema njegovim rečima, dok se ne vidi celokupna slika američkog predloga, veoma je teško izvući konačne zaključke.

"Stoga želimo da nam američke kolege objasne ceo njihov plan, a ne da pokušavaju da nam deo po deo pokazuju neke svoje ideje", istakao je on.

Atina neće zabraniti ulazak u svoje luke brodovima ruske mornarice i njihov servis zbog Zakona o saradnji u oblasti bezbednosti i energetike u Istočnom Sredozemlju koji je podnet na razmatranje u Kongres SAD, izjavio je izvor u Vladi Grčke za Sputnjik.

"Nema govora da će to uticati na privezivanje ruskih brodova u Grčkoj", rekao je izvor, komentarišući zakon.

Senator iz redova demokrata Bob Menendez i senator iz redova republikanaca Marko Rubio predstavili su predlog zakona koji menja američku strategiju u Istočnom Sredozemlju i koji se zasniva na promenama u regionu. Nacrt zakona ukida zabranu snabdevanja Kipra oružjem. Odbor Senata za međunarodne odnose odobrio je predlog zakona sa amandmanima koje pozivaju zemlje regiona (Grčku, Kipar i Izrael) da više ne pružaju lučke usluge brodovima iz Rusije.

Kiparski predsednik Nikos Anastasijadis ranije je izrazio žaljenje zbog usvajanja pomenutih amandmana. Prema pisanju Biroa za štampu i informacije, Anastasijadis je kazao novinarima da je on, u principu, pozdravio inicijativu Menendeza i Rubija, kao i nacrt zakona koji je prvobitno podnet Kongresu.

Nijedna zemlja ne može da prisili Nikoziju da prestane da pruža usluge lučkih objekata ruskim ili drugim brodovima, izjavio je ministar odbrane Kipra Savas. Prema njegovim rečima, Kipar će nastaviti sa naporima na daljem produbljivanju odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali da ulogu Kipra kao stuba stabilnosti u regionu treba poštovati.

Čelnik ruske državne kompanije za izvoz oružja, Rosoboronexporta, Aleksandar Mihejev, rekao je da Rusija pri provedbi ugovora o opskrbi oružjem odbija naplate u američkim dolarima, kao i od korištenja sustava SWIFT.

"Imali smo restrukturiranje platnog sustava i prešli na zatvorene naplate u nacionalnim valutama. Prešli smo na nacionalne valute, napustili smo SWIFT i dolar ", rekao je novinarima tijekom međunarodnog foruma "Armija 2019".

U 2019. godini je Rusija u inozemstvu isporučila oružja u vrijednosti od ukupno 6 milijardi dolara, navodi se u Rosoboronexportu. Ministarstvo je primijetilo da ruski proizvođači uvijek "dobro prolaze u okviru provedbe ovakve naplate".

Očekuje se da će konačni portfelj narudžbi za nabavu oružja u tekućoj godini iznositi 13 milijardi dolara. Taj je pokazatelj u posljednjih pet godina oduvijek bio unutar tog okvira, dodao je Mihejev.

Osim toga, Rosoboronexport je u potpunosti prestao suradnju sa zapadnom Europom i Sjedinjenim Američkim Državama, izjavio je čelnik tvrtke Aleksandar Mihejev. Međutim, zbog toga će štetu pretrpjeti niz drugih zemalja.

"Uzmite, na primjer, Afganistan, za kojeg je Pentagon kupio helikoptere Mi-17, kojima još uvijek vrlo uspješno upravljaju afganistanske oružane snage", rekao je u intervjuu za Tass.

SAD i zapadnoeuropske zemlje dugo će zadržati sankcije, siguran je Mihejev.

Američko ministarstvo financija je 6. lipnja 2018. objavilo paket antiruskih sankcija koji uključuje 14 ruskih tvrtki, uključujući i Rosoboronexport. Ograničenja su nametnuta u vezi s "kršenjem američkog zakona o zabrani prodaje i isporuka oružja Islamskoj Republici Iran, Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji i Siriju", objasnilo je Ministarstvo financija SAD-a.

Sankcije su na snazi ​​dvije godine od 30. travnja 2018. godine. Istodobno, vlasti SAD-a nisu precizirale što podrazumijevaju sankcije protiv Rosoboronexporta, ali obzirom na nove odluke kompanije o odbijanju naplate u američkim dolarima i sustava SWIFT, te prekid svih oblika suradnje sa zapadnim zemljama to više nije ni važno.

Članice Organizacije zamalja-izvoznica nafte (OPEC) i od njih nezavisne države-izvoznice nafte od kojih je najvažnija Rusija, koje sudjeluju u sporazumu o smanjenju razine proizvodnje nafte - tzv. OPEC+, danas su potpisale dokument o dugoročnoj suradnji.

Dokument je potpisan tijekom Šestog zasjedanja ministara država članica OPEC i onih izvan njega, održanog u Beču, a odnosi se na smanjenje proizvodnje nafte u idućih 9 mjeseci. Sinoć je on bio odobren od članica OPEC.

Tim se dokumentom fiksira format suradnje OPEC+, koja je počela krajem 2016.g., a rok njegovog važenja je neograničen. Njime se OPEC+ definira kao postojanu dijalošku strukturu i uspostavlja format povremenih sastanaka radi razmatranja stanja na tržištu ili, u slučaju nužde, operativnog usvajanja odluka o promjeni količina proizvodnje "crnoga zlata", kao i dogovorno razmatranje aktualnih pitanja o razvoju toga sektora na političkoj i stručnoj razini.

Dokument uvažava načela transparentnosti, a sudjelovanje zemalja je dragovoljno i otvoreno za sve države-proizvođače nafte. On također ima za cilj i razvoj dijaloga između država-članica, suradnju u tehnološkoj sferi radi koristi po proizvođače i potrošače nafte, dugotrajno korištenje nafte u svjetskoj ekonomiji i cjelokupan razvoj naftnog tržišta.

Članice OPEC+ planiraju održavati ministarske sastanke najmanje dva puta godišnje, a supresjedatelji sastanaka bit će šef delegacije članica OPEC i šef delegacije ne-članica OPEC, na godišnjoj, rotacijskoj osnovi. U istom vremenskom okviru provodit će se i sastanci tehničkih stručnjaka država članica.

Prošlog tjedna je ruski predsjednik Vladimir Putin rekao kako je cilj ruske vojske i sirijskih vladinih snaga iskorijeniti posljednja uporišta terorista u Idlibu, gdje je pod oružjem još desetine islamističkih militanata, među kojima je veliki broj ekstremista iz inozemstva, uključujući one iz Ruske Federacije i Zajednice nezavisnih država koje imaju bezvizni režim s Rusijom.

Međutim, zainteresiranost za sirijski sukob među Rusima opada. Čak su i sociolozi prepoznali umor stanovništva od ovog sukoba. Od 2015. su ruski građani gledali kako sirijske trupe polako počinju potiskivati sljedbenike terorističke skupine ISIL i njihove saveznike iz većih gradova Sirije, Aleppa, Homsa i Damaska. Međunarodna koalicija na čelu sa Sjedinjenim Državama, iako vješto kalkulirajući, također je sudjelovala u uništavanju islamističkih fanatika, napredujući iz sjevera Iraka i sjevernih kurdskih teritorija u Siriji. Ponekad je kampanja bila slična ofenzivi sovjetskih i savezničkih snaga duboko u Njemačkoj na kraju Drugog svjetskog rata, a "bliskoistočna Elba" je postala biblijski Eufrat. 2018. je glavni grad Sirije bio potpuno oslobođen, a posljednje enklave pripadnika ISIL-a na vladom teritoriju su bile očišćene.

Od tada je za ogromnu većinu Rusa sirijska kampanja bila završena. Često se postavljaju pitanja o tome zašto Rusija uopće drži svoje postrojbe u Siriji, ako je ISIL poražen. Ljudi koji su upoznati sa situacijom i opasnostima koje predstavljaju metastaze islamističkog otpora jednostavno ne znaju što odgovoriti na ta pitanja, jer kratki i jednostavni odgovori ne postoje, a pisati o svim nijansama sirijskog sukoba je mnogima nerazumljivo.

Nažalost, slaba svijest ljudi o sukobu u Siriji dovodi do pojave održivih mitova. Štoviše, mitovi se stvaraju čak i oko temeljnog pitanja "protiv koga se Rusi bore u Siriji?" Na primjer, razni stručnjaci često govore da se u "velikom Idlibu" Sirijci bore protiv ISIL-a, iako se vladine snage tamo zapravo bore protiv terorističke skupine Hayat Tahrir Al-Sham, bivši Al-Nusra Front, te protiv skupina povezanih sa sirijskom Al-Qaedom, od kojih se neke nazivaju "umjerenom opozicijom" i kao takve imaju podršku Turske.

Naravno, kaos vlada i u informacijskom polju, posebno o tome tko je ruski saveznik u sirijskom sukobu. Izraz "sirijska vojska" kao da više ne zadovoljava znatiželjnog čitatelja koji želi "znati istinu". Nije tajna da se jedinice Palestinaca, Iranaca, Libanonaca, Afganistanaca, Pakistanaca i drugih bore na vladinoj strani. To daje argumente ne samo islamističkoj propagandi, nego i nekim "istraživačima" koji tvrde da sirijska vojska kao takva više ne postoji, te da umjesto toga ima mnoštvo plaćenika.

Ovaj mit nema nikakve veze sa stvarnošću, ali je iznimno uporan i ponavlja se beskonačno u svim vrstama medija.

Sve radikalniji protesti u Hongkongu, koji su 1. jula dostigli svoju kulminaciju upadom u zgradu lokalnog Parlamenta, posledica su dobro organizovanog scenarija "uznemiravanja Hong Konga u ovim danima", kaže za Sputnjik dugogodišnji dopisnik naših medija iz Kine Milorad Denda.

Učesnici protesta u Hong Kongu upali su u zgradu lokalnog Parlamenta, a policija je morala privremeno da se povuče sa ulaza u zgradu Skupštine. Ranije je gradska administracija Hong Konga, prvi put u istoriji grada, donela odluku da objavi crveni nivo opasnosti, dok su posetioci i radnici Skupštine morali da se evakuišu.

Tajna je čije će opsesije prevagnuti u pomračenih umova. Tipa manijakalnog Boltona ili snovi poput Trumpovih o »političko -marketinškom« usponu za istoriju

Problem generacije koja je na odlasku ovdje, kada je riječ o čitanju politike, u tome je što je bilo premalo vremena da se zatome u sebi one vrijednosti, logika, poštivanje vlastitih očiju i pameti temeljem kojih su se stvari naprosto lako prepoznavale, podrazumijevale i tumačile. Jasno, ovaj utisak se ne odnosi baš na sve. Dosta je ljudi koji su ipak nekako uspjeli da uhvate korak s novom realnošću što se ni u putu nije srela s onom iz druge polovice minulog stoljeća.

Šta ovo, praktično znači, recimo u razumijevanju svjetske politike? Svakodnevno je nevjerovanje kako je moguće ono što se dešava ovdje ili ondje, a dešava se nemoguće. Recimo da se može hladno i ciljano očiglednom neistinom, optužiti neko ko nije nikakav krivac, pa pokrenuti i rat protiv njega znajući unaprijed i za krvave konsekvence svega. I da će sve proći sa onim, »nikom ništa«. Isto je i navikavanje na to da se odluke nekada neupitno autoritativnih svjetskih organizacija, institucija i foruma mogu odmah »okačiti mačku o rep«. Opet bez posljedica.

Sve ovo vuče zaključku da takozvani međunarodni poredak doista više ne postoji mimo sile i golih parcijalnih interesa. Posebno najmoćnijeg koji se prihvata kao mjera stvari svima ostalima što su šutke i opet interesno prihvatili novu realnost.

Ovih dana tri su događaja - među mnogim sličnim - zanimljiva ilustracija te zbilje. Sva tri događaja vezana su za Bliski istok u širem kontekstu, onoliko širokom koliko je taj prostor odvajkada bio kuhinja raznim apetitima izvana i iznutra. Jedan je događaj u šizofrenoj priči o Washingtonu, Izraelu i arapskim poslušnicima, navodno povodom Irana. Uz sav cinizam formalnog lidera hajke da sve tamo radi u ime pravde i njihove dobrohotnosti, eto i kako bi pomogli »divnom iranskom narodu« da se oslobodi satanskih lidera što ih vuku u zlo.

Drugi kobajagi intrigantan događaj uz razne pikanterije jeste »misteriozni« sastanak u Jeruzalemu gdje su se predstavnici SAD, Izraela i Rusije sastali ne bi li se - prema domaćinu Netanyahuu - usaglasili o zajedničkom interesu, ponajprije opet protiv Irana. Razgovor o različitim interesima, nije čudo. To i jeste smisao diplomacije ali, ono što je tim povodom procurilo kao serija raznih »argumenata o pravu«, nekada bi bilo prije za medicinu nego za diplomaciju. Danas više nije.