Rujan 2019. bit će zapamćen kao mjesec u kojem je 16-godišnja Greta Thunberg u UN-u upozorila svijet na globalnu katastrofu ako ljudi ne promijene svoje postupke, ili barem tako mediji žele da pamtimo ovaj rujan.

Dalje od tog cirkusa, sve izraženiji vremenski ekstremi i seizmička previranja nastavljaju sa svojim djelovanjem.

Prošloga mjeseca: smrtonosne bujične poplave u Maroku i Argentini ubile su 18 ljudi; uragan Dorian potpuno je uništio dio Bahama; velike poplave širom jugoistočne Azije i Indije ubile su stotine; Španjolsku je pogodio njen najgori olujni sustav u zadnjih 140 godina; razorni potresi pogodili su Kashmir i Indoneziju; deseci meteorskih vatrenih kugli osvijetlili su noćno nebo; dok su rane snježne padaline i niske temperature rušile rekorde diljem sjeverne hemisfere.

Dakle, bismo li trebali paničariti? Greta zasigurno misli tako. Želi da ljudi učine nešto oko odvijajućeg klimatskog kaosa, no ona ne shvaća da se ništa ne može učiniti kako bi ga se zaustavilo, jer klimom ne upravljaju, niti je mogu ublažiti ljudske emisije CO².

'Prekretnica' je vjerojatno vrlo blizu - i Greta je u pravu u vezi toga - ali ako će se dogoditi promjena, tada će ona biti u uvjete ledenog doba. Ljudi su zavedeni plaćanjem "zelenih" poreza, kao što su vlasti obmanute da se trebaju rješavati sigurnih izvora goriva - upravo kada bi ih trebale manično gomilati...

Pogledajte video sažetak (napomena: prijevod na hrvatski jezik dostupan je klikom na "kotačić" koji se nalazi dolje desno u prozoru pokrenutog video uratka, pri čemu odaberete Hrvatski među ponuđenim titlovima):

U svojoj novoj knjizi Primal Screams: How the Sexual Revolution Created Identity Politics (isječci u Quilletteu od 27. kolovoza), esejistica i kulturna kritičarka Mary Eberstadt dokumentira koliko je štetna seksualna revolucija šezdesetih godina, a naročito njezina normalizacija razvoda, po američku djecu. Ona spominje mnoge publikacije koje komentiraju "povezanosti između raspadajuće obiteljske strukture i različitih nepovoljnih rezultata", posebno za djecu čiji su roditelji razvedeni. Autori koje ona navodi uključuju bivšeg američkog senatora Daniela Patricka Moynihana, društvenog znanstvenika Jamesa Q. Wilsona, i Elizabeth Marquardt, autoricu Between Two Worlds: The Inner Lives of Children of Divorce.

Pisac kojeg, međutim, ne spominje, je William Peter Blatty, autor blockbuster horor romana "Egzorcist" iz 1971. godine. Oni koji nikada nisu čitali roman ili su upoznati samo s njegovom filmskom inkarnacijom iz 1973. godine, vjerojatno vjeruju da je knjiga šund o demonskom posjedovanju. Ali ona je ujedno i alegorijsko upozorenje o važnosti tradicionalne obiteljske jedinice i razaranju koje nastaje kada se raspadne. Zanimljivo je da je ovaj aspekt romana uglavnom prošao neopažen od strane najranijih recenzenata knjige.

1971., nastup zakona o razvodu bez krivnje u Sjedinjenim Državama smatran je u liberalnim krugovima kao neometana korist za društvo. Dakle, kritičari knjige za većinu glavnih mainstream publikacija koje su se potrudile recenzirati "Egzorcist" - Time, New York Times, Los Angeles Times, itd. - knjigu su tretirali kao moderni pastiš Poea i Mary Shelley, ili kao tradicionalnu priču o bitci između dobra i zla. Ono što je čudno u tome je što se Blatty nije trudio sakriti svoj socijalni konzervativizam. Ne morate biti postmoderni književni detektiv da biste to pronašli u podtekstu. Blatty nije bio suptilan pisac i postavio je svoju poruku na stranicama da bi je svi vidjeli, iako je vrlo malo njih to ikada komentiralo.

U vremenima političke korektnosti koja briše sve pred sobom, nasilnici napadaju one koji propitkuju liberalno sveto trojstvo raznolikosti, uključenosti i jednakosti, dok mediji ustrojeni stranačkim naputcima kleveću disidente, lako je uvidjeti zašto sve više i više ljudi nazivaju trenutačne progresivne istomišljenike "fašistima". No ako pogledamo povijest, onako kako je to načinio Jonah Goldberg u njegovoj knjizi, Liberalni fašizam, tada shvaćamo kako je nekako promašena sama bit jer današnja ljevica ne koristi isključivo fašističku taktiku. Ne, fašizam je, i oduvijek je bio, projekt progresivnih ljevičara. Ono što mi danas nazivamo konzervatizmom ima malo poveznica s tim - u stvari gotovo je dijametralno suprotan tome.

Kako bismo to razumjeli najprije moramo shvatiti da je fašizam revolucionarni pokret, po tradiciji Francuske revolucije. Evo kako to objašnjava Goldberg:

...francuska revolucija je prva totalitarna revolucija, majka svih modernih toralitarizama i duhovni model talijanskim fašistima, njemačkim nacistima i ruskoj komunističkoj revoluciji. Nacionalno-populistički ustancima je vodila i manipulirala intelektualna avangarda odlučna u tome da zamijeni kršćanstvo s političkom religijom koja glorificira "narod" sa samom revolucionarnom avangardom kao pomazanim svećenicima koji umanjuju prava pojedinaca.

Kad malo razmislimo, revolucije baš i nisu misao vodilja konzervativaca, zar ne? Ili uzmite u obzir rani program "oca fašizma" Mussolinija, neke od želja prvih fašista su bile: smanjivanje dobne granice za glasovanje, izbacivanje novačenja, ukidanje plemićkih titula, minimalne plaće, stvaranje "krajnje sekularnih" škola za proletarijat i veliki progresivni porezni sustav...,... drugim riječima, klasična ljevičarska platforma. Fašizam je u stvari bio boljševička revolucija bez internacionalizma. Zbog toga su u to vrijeme, mnogi američki progresivci bili puni riječi hvale za Mussolinija. Goldberg je također napisao da je i Hitler bio protiv kapitalizma i konzervatizma:

Nacisti su došli na vlast iskorištavajući antikapitalističku retoriku u koju su neosporno vjerovali. Iako mnogi opisuju Hitlera kao nihilistu, nemoguće je zanijekati kako su se nacisti smatrali predvodnicom revolucionarnog napada na kapitalizam. Štovišem nacizam je također naglasio mnoge teme kasnijih izdanaka nove ljevice koji su se pojavljivali na drugim mjestima: prvenstvo rase, odbacivanje racionalizma, naglasak na organskom i holističkom uključujući i ekologiju, zdravu hranu i tjelovježbu, te najviše od svega, potrebu "transcendiranja" pojma klase.

Goldberg ne ostavlja mjesta za sumnji da su fašizam, Musolinijev klasični fašizam i Hitlerov nacizam te jednako zli blizanac komunizam - u biti kolektivistička, antikapitalistička, antireligiozna (osim u slučajevima kad se religija koristi za daljnje planove) htijenja za kontrolu svega u ime dobrobiti, progresa za "dobro naroda", te koriste znanost kao neku vrstu svećeničke klase koja omogućava pravdanje lidera "od pokreta", uz mržnju prema individualnosti uz stalno nastojanje unapređenja kolektiva...,.. da, jednako orwellianskoj noćnoj mori koju vidimo danas, uglavnom na strani ljevice.

Obilna kiša, tuča i razorne poplave ubile su stotine i raselile milijune diljem svijeta u mjesecu kolovozu.

Indija je bila najpogođenija zemlja, opće razaranje je ostavilo više od 200 mrtvih. Ovo se dogodilo usporedno s rijetkim ljetnim snježnim padalinama u Himachalu, što ukazuje na moguću ranu zimsku sezonu.

Supertajfun Lekima pogodio je središnju Kinu s naletima vjetra od 221 km/h i jakim poplavama, ostavljajući 56 mrtvih i prisiljavajući na evakuaciju nekoliko milijuna ljudi.

Španjolska je također bila pod udarom ekstremnog vremena koje se sastojalo od poplava, tuče i čak tornada. Divlji požari na Gran Canariji prisilili su na evakuaciju skoro 10,000 ljudi.

Divlji požari bjesne širom planeta, no dok su se mediji fokusirali na Amazonsku prašumu i "čovjekom uzrokovano globalno zagrijavanje" divlji požari u središnjoj Africi bili su ignorirani... čak i kad su bili tri puta veći od amazonijskih. Unatoč tome, činjenica je da je Afrika iskusila najmanje 70% od 10,000 požara koji su širom svijeta prosječno dnevno gorili u kolovozu, dok je broj požara dosljedan iz godine u godinu.

Ono što je zapravo bilo neuobičajeno su izgorenih 54,000 kvadratnih kilometara u divljim požarima u 4 sibirske regije, a koje su vjerojatno izazvale munje i proširili jaki vjetrovi.

Pogledajte video sažetak (napomena: prijevod na hrvatski jezik dostupan je klikom na "kotačić" koji se nalazi dolje desno u prozoru pokrenutog video uratka, pri čemu odaberete Hrvatski među ponuđenim titlovima):

Kad je Noam Chomsky prvi put izjavio da su Sjedinjene Države napale Južni Vijetnam, raskrinkao je posebno mučan slučaj medijskog konformizma iz tog doba koji je tvrdio kako se Zapad borio protiv komunista na sjeveru kako bi obranio Saigon. Međutim, tada je mladi profesor bio u pravu. Do kraja rata je dvije trećine američkih bombi, dvostruko više od ukupno eksplodirane tonaže u Drugom svjetskom ratu, palo na Južni Vijetnam.

Vodeći vojni povjesničar Bernard Fall, koji je branio američku prisutnost tamo, rekao je u to vrijeme "kako Vijetnamu kao kulturnom i povijesnom entitetu prijeti izumiranje i da selo doslovno umire pod udarima najveće vojne mašinerija ikada pokrenute na tako maloj površini".

Pa ipak, kako je Chomsky tvrdio, mišljenje glavnih je bilo da SAD u Vijetnamu čine "plemenitu stvar i da je moguće pobijediti uz više predanosti", dok su kritičari s druge strane političkog spektra govorili o "grešci koja se pokazala preskupom".

Rat je progutao sve poput vrtloga. Rasplamsao se na Vijetnam, Kambodžu, Laos, čak je i sam Bernard Fall ubijen od mine.

INDONEZIJA I ISTOČNI TIMOR

Slično tome, kada je Indonezija 1975. godine napala Istočni Timor, Chomsky i njegov koautor Edward S. Herman su bili usamljeni u pojašnjenju kako se napad uopće dogodio. Bombardiranja, masovna pogubljenja i namjerno uzrokovana glad su odnijeli 200 000 života, ali sve to u Sjedinjenim Državama gotovo da nikog nije zanimalo.

Izvještavanje o Istočnom Timoru u kanadskim časopisima poput The Globe and Mail je počelo tek nakon invazije i kada su zvjerstva 1978. dosegla svoj vrhunac. 1996. godine, dva desetljeća kasnije, dokumentarni film Elaine Brière "The Sell-Out of East Timor" je ispričao priču, ali je kupljen i zatim sahranjen u glavnom kanadskom ministarstvu.

Nova istraga bugarske novinarke Diljane Gajtandžijeve, koja je o tome uspjela pribaviti opširnu dokumentaciju, dokazuje kako su Sjedinjene Države nabavile oružje proizvedeno u Srbiji, a zatim ga isporučile militantima Islamske države u Jemenu. Rezultate istrage je Diljana Gajtandžijeva objavila na portalu Armswatch.

SRPSKI DOKUMENTI - ORUŽJE AMERIČKE VLADE ZA ISLAMSKU DRŽAVU

Dok se američki predsjednik Donald Trump hvali porazom Islamske države u Siriji, oružje koje je nabavila američka vlada nalazi se u rukama terorista Islamske države u Jemenu.

"Nedavno sam anonimno dobila ekskluzivne dokumente od srpske državne kompanije za oružje Yugoimport SDPR i tvrtke "Krusik", uključujući elektroničku poštu, interne bilješke, ugovore, fotografije, raspored isporuka i pakiranje s brojevima oružja i njihovih kupaca. Među tim dokumentima sam dobila i skenirane putovnice trgovaca oružjem i vladinih službenika iz Sjedinjenih Država, Saudijske Arabije i UAE. U protekle tri godine su sudjelovali u krijumčarenju najmanje 3 milijuna komada srpskog oružja u Jemen i Siriju, uglavnom minobacačkih granata i raketa", piše bugarska novinarka koja je u svojoj zemlji dobila otkaz u listu Trud kada je otkrila sudjelovanje bugarske i drugih vlada u isporukama oružja sirijskim terorističkim skupinama.

"Prateći količinu tog srpskog oružja uspijela sam pratiti i identificirati minobacačke granate u rukama terorista Islamske države u Jemenu i njihovog kupca, američku vladu. Ovi dokumenti otkrivaju najveću laž američke vanjske politike, koja se službeno bori protiv terorizma, a potajno ga podržava", piše Diljana Gajtandžijeva.

Epoha zapadne dominacije se bliži kraju, zbog globalnih geopolitičkih promena, upozorio je predsednik Francuske Emanuel Makron.

"Svedoci smo kraja zapadne hegemonije u svetu, okolnosti se menjaju", rekao je Makron i pozvao na preispitivanje odnosa sa Rusijom.

Šta je nateralo francuskog predsednika da prizna činjenicu koja je očigledna i zašto je priznanje da je započela nova era izrekao upravo on?

Dušan Proroković iz Instituta za međunarodnu politiku i privredu podseća da opadanju vojne, političke i ekonomske moći Zapada, pre svega evropskih država, prisustvujemo od 2008. godine.

"Od 2016. godine i početka 'bregzita', to je faktički nepovratan proces, to je neko morao da konstatuje", kaže on.

Pročitali smo tekst kojeg je napisao Nils Melzer, UN-ov specijalni izvjestitelj za mučenje, te smo ga odlučili podijeliti s vama.

"Znam da možeš misliti da sam obmanut. Kako život s mačkom i skejtbordom u veleposlanstvu ikada može biti mučenje? Tako sam i ja mislio kada se Assange prvi put obratio mom uredu zbog zaštite. Kao i većina publike, i ja sam se podsvjesno otrovao kampanjom, koja se širila tijekom godina. Tako mi je bilo potrebno drugo kucanje na vrata da privuče moju nevoljku pažnju. Ali jednom kad sam pogledao činjenice ovog slučaja, ono što sam utvrdio ispunjavalo me odbojnošću i nevjericom.

Sigurno, pomislilo sam, Assange mora biti silovatelj! Ali ono što sam otkrio je da nikada nije optužen za seksualni prijestup. Istina, ubrzo nakon što su Sjedinjene Države ohrabrile saveznike za pronalazak razloga za Assangeovo procesuiranje, švedsko tužilaštvo obavijestilo je novinare tabloida da su ga sumnjičili za silovanje dviju žena. Čudno je što same žene nikada nisu tvrdile da su silovane, niti su namjeravale prijaviti krivično djelo. Zamisli.

Štoviše, forenzičko ispitivanje kondoma dostavljeno kao dokaz, navodno istrošeno i istrgano tijekom odnosa s Assangeom, nije otkrilo ni jedan DNK - ni njegov, ni njezin, ni bilo koji drugi. Zamisli opet. Jedna je žena čak napisala kako želi da Assange samo napravi test na HIV, ali policija "ga je htjela uhvatiti u ruke". Otada su i Švedska i Velika Britanija učinile sve kako bi spriječile Assangea da se suoči s ovim navodima, a da se istovremeno nije morao izložiti američkom izručenju, a samim tim i suđenju kojem je slijedio život u zatvoru. Posljednje utočište mu je bila ekvadorska ambasada.

U redu, pomislio sam, ali sigurno je Assange haker! Ali ono što sam otkrio je da su mu sva otkrivanja slobodno procurila i da ga nitko ne optužuje za hakiranje jednog računala. U stvari, jedina sporna hakerska optužba protiv njega odnosi se na njegov navodni neuspjeli pokušaj da pomogne razbijanju lozinke koji bi, da je bio uspješan, mogao pomoći njegovom izvoru za prikrivanje tragova. Ukratko: prilično izolirani, špekulativni i neuvjerljivi lanac događaja; pomalo poput pokušaja procesuiranja vozača koji je bezuspješno pokušao prekoračiti ograničenje brzine, ali nije uspio jer mu je automobil bio previše slab.

Pa onda, mislio sam, barem sigurno znamo da je Assange ruski špijun, miješao se u američke izbore i nepažljivo prouzrokovao smrt ljudi! Ali sve što sam pronašao je da je on dosljedno objavljivao istinite informacije od inherentnog javnog interesa bez ikakvog kršenja povjerenja, dužnosti ili privrženosti.

Da, razotkrio je ratne zločine, korupciju i zlostavljanje, ali nemojmo brkati nacionalnu sigurnost s nekažnjenom vlade.

Stvari nisu sasvim ružičaste, ali sastanak u Bregansonu najavljuje otopljavanje odnosa koji su zahladneli nakon ukrajinske krize
Pet godina predstavlja dug vremenski period u politici. U 2014. godini odnosi između Rusije i Zapada su doživeli strmoglavi pad zbog Ukrajine i Sirije.

"Aneksija" Krima, obaranje malezijskog putničkog aviona i sukobi u istočnoj Ukrajini uništili su delimičnu normalizaciju odnosa koja je započeta 2008. godine sa predsednikom Obamom i njegovim "resetovanjem" veza sa Moskvom, kao i zbližavanjem Nikolasa Sarkozija sa Vladimirom Putinom. S obzirom na gruzijsku krizu te godine, Sarkozijeva odluka iz 2010. da Rusiji proda dva nosača helikoptera klase "mistral" bila je važan simbolički potez. Kolaps u odnosima, koji je nastupio kao rezultat ukrajinske krize, doveo je do sankcija Evropske unije i Sjedinjenih Država protiv Rusije i do njenog isključivanja iz grupe zemalja G8, kako se tada nazivala, kao i do verbalnog rata između Istoka i Zapada.

Ako je Zapad posvađan oko sopstvenih vrednosti, šta onda te vrednosti preporučuje da budu osnov svetskog poretka?
Konflikti izbijaju na sve strane: Veliki deo turske vojske stoji spreman da izvrši invaziju na delove Sirije (mada je invazija možda za sada izbegnuta); premijer Modi je izgleda upravo potpalio sledeću rundu kašmirskih ratova sa Pakistanom svojim hindu "nacionalističkim" potezom usmerenim na aneksiju većinski muslimanskog Džamu-Kašmira; Japan je otpočeo mini-trgovinski rat protiv Južne Koreje, Turska se sprema za obračun sa Grčkom i Kiprom povodom eksploatacije energenata u Istočnom Mediteranu, jemenski rat se zakuvava i sve više se preliva na južnu Saudijsku Arabiju; američko-iranski i sirijski konflikti se krčkaju, a Hongkong je proključao u otvoreno nasilje.


Šta se dešava? Postoji li neka objedinjujuća nit koja povezuje ovu iznenadnu epidemiju globalnih tenzija? Naravno da svi ovi konflikti imaju svoje odvojene pozadinske kontekste. Ali otkud toliko njih istovremeno? Najkraće rečeno, sve se svodi na promene - tačnije, na svest o tome da se nalazimo na pragu velikih promena. Počinje pregrupisavanje sveta.

Pogledajmo, na primer, zaokret od 180 stepeni koji su napravili Ujedinjeni Arapski Emirati (inače jedan od vodećih agitatora za konfrontaciju sa Teheranom) pružanjem ruke Iranu. Žar za sukobom UAE sa Iranom najvećim delom je bio posledica reakcije na Obamine korake ka normalizaciji odnosa sa tom zemljom kroz JCPOA (Iranski nuklearni sporazum, prim. prev.). Zalivske zemlje su se uplašile da će izgubiti kišobran američke protekcije, za koji su verovale da ih štiti ne samo od Irana, već i od unutrašnjih snaga koje žele promene. A onda, sa dolaskom predsednika Trampa, delovalo je da se pojavila nova prilika za cementiranje tih američkih garancija kroz podsticanje novog predsednika - ionako već opsednutog idejom iranske "malignosti" - na akciju.