Hubble teleskop jednom godišnje pravi fotografiju našeg Solarnog sistema, te snimke čuva u okviru projekta Outer Planet Atmospheres Legacy (OPAL). Cilj inicijative je da se prikupi još informacija o četiri gasna giganta - Jupiteru, Saturnu, Uranu i Neptunu - takozvanim jovijanskim planetama, koje su sastavljene uglavnom od vodonika i helijuma, imaju malu gustinu i brzu rotaciju, prstenove i puno satelita, te, kako se pretpostavlja, mala čvrsta jezgra.

NASA je 7. februara objavila OPAL fotografija Urana, na kojoj se vidi da na planeti bjesni strašna oluja. Prisustvo oluje jasno se vidi na fotografiji, budući da je sjeverni pol Urana obojila u bijelo, što je prilično izmijenilo izgled planete.

Prema stručnjacima iz agencije ovakva fotografija je moguća zahvaljujući dramatičnom nagibu koji Uran izdvaja od svih drugih planeta iz našeg Solarnog sistema. Naime, radi se o nagibu od 98 stepeni (poređenja radi Zemlja ima nagib od 23 stepena), što znači da je sjeverni pol planete tokom uranskog ljeta potpuno okrenut ka Suncu. Ljeto na Uranu je na polovini, što omogućava ovakav pogled na sjeverni pol planete, te oluju koja je uzrokovana promjenom atmosferskih uslova.

Stručnjaci se nadaju da će OPAL program obezbijediti dragocjene informacije, koji će dovesti i do toga da se bolje razumiju vremenski uslovi na Uranu, te donijeti još fotografija koje čovjeka približavaju tajnama kosmosa.

​Eksperti za robotiku sa Columbia univerziteta kreirali su mehaničku ruku koja ne samo da može da se pokreće, već i da postane svjesna svog postojanja, što je, tvrde, korak ka samosvjesnim mašinama.

Robotsku ruku upoređuju sa novorođenčetom u koljevci, budući da poput njega i ona uči šta je i gdje se nalazi. Sposobnost robota da zamišljaju sami sebe je još uvijek na ranom stupnju evolucije, ali naučnici vjeruju da su na dobrom putu da ubrzaju taj proces. Nova mehanička ruka uči na osnovu eksperimenata, a bez programa koji joj prethodno objašnjavaju zakone fizike i matematike, te načine na koje je konstruisana.

Nakon nekog vremena koje je provela u pokušajima i pogreškama, ruka je uz pomoć svojih algoritama počela da "razumije" svijet oko sebe. Tako je nakon što je postala svjesna sebe počela da obavlja i neke kompleksnije situacije poput autopopravki ili ispisivanja teksta markerom.

Takva dostignuća su impresivna ako se uzme u obzir da u ruku nisu implementirani programi koji objašnjavaju određene procese, ali su roboti ipak još uvijek daleko od aktivnosti koje bi podsjećale na pisanje poezije. Projekat je ipak značajan kako za evoluciju robota, tako i za razumijevanje načina na koje ljudska bića postaju svjesna sebe. Filozofi, psiholozi, te umjetnici se fenomenom samosvjesnosti bave već stotinama godina, ali se u razumijevanju nije mnogo napredovalo, te kreatori nove mehaničke ruke tvrde da bi prevođenje onoga što ruka razumije tokom svog razvoja moglo da donese revolucionarna otkrića na tom polju.

Ovih dana svemirska agencija NASA organizuje misiju s ciljem da isproba novu tehnologiju koja ima zadatak ako misija uspije da preusmjeri asteroide koji su opasni za čovječanstvo i planetu Zemlju!

Radi se o prvom testiranju pravog odbrambenog sistema planete Zemlje od udara asteroida ili kometa. U poduhvatu će učestvovati stručnjaci NASA i Evropske agencije za istraživanje svemira.

Udružene obje svemirske agencije će pokušati da izbiju asteroid s njegove putanje tako što će ga pogoditi sondom koja će se kretati brzinom oko 6,44 kilometara u sekundi.

Projekat je nazvan DART (engl. The Double Asteroid Redirect Test) i obuhvata ciljanje asteroida Didimosa, manjeg objekta koji orbitira oko njega i poznat je kao Didimun (Didijev mjesec).

Moje kolega s Discovery Institutea i ja smo primijetili da nedavna Nobelova nagrada za kemiju, dodjeljena doktorima Frances H. Arnoldu, George P. Smithu i Gregory P. Winteru za genijalni inženjering biomolekula, nagrađuje istraživanje za koje je presudno ovisan zaključak o dizajnu u biokemiji i inteligentnom dizajnu kao metodi znanosti. Dobitnici Nobelove nagrade (implicitno ili eksplicitno) zaključili su dizajn u staničnoj strukturi i funkciji i koristili nasumičnu genetsku varijaciju molekula kako bi dizajnirali visoko učinkovite biomolekule. To je prekrasan bioinženjering - korištenjem nasumične varijacije u biomolekulama za dizajniranje boljih molekula. To je prekrasan rad u znanosti o inteligentnom dizajnu.

Sonda "Trace Gas Orbiter" snimila je zapanjujuću fotografiju drevne rečne delte na Marsu, što je još jedan dokaz da je na površini Crvene planete nekada davno tekla voda.

Panoramsku fotografiju kratera Ebersvalde na južnoj polulopti Marsa objavila je Evropska agencija za istraživanje svemira (Esa) i njene ruske kolege iz "Roskosmosa".

Na levoj strani fotografije se jasno vidi rečna delta, koja umnogome podseća na deltu Nila u severnoj Africi.

Uprkos tome što voda u tečnom stanju na Marsu trenutno ne postoji, nova fotografija je još jedan od dokaza o evoluciji Crvene planete.

Letelicu "Trace Gas Orbiter" lansirala je Esa 2016. godine u okviru svog programa "Egzo Mars". Njen zadatak je proučavanje gasova u atmosferi.

Esa proučava Crvenu planetu još od 2003. godine, a u saradnji sa "Roskosmosom" planira da 2020. godine na Mars pošalje rovera.

NASA-ini znanstvenici posjetili su prošle godine u listopadu novonastali otok u Južnom Pacifiku u blizini otoka Tonga u Južnom Pacifiku i ondje otkrili misteriozno, ljepljivo blato.

Riječ je o otoku, koji je nastao između prosinca 2014. i siječnja 2015, kao rezultat vulkanske erupcije u blizini Tonge, smještene u polinezijskom arhipelagu. Novonastali otok nazvan Hunga Tonga-Hunga Ha'apai smješten je između dva otoka i tek je jedan od tri otoka koja se nastala vulkanskom erupcijom u zadnjih 150 godina, a preživjela su duže od nekoliko mjeseci iako se očekivalo da će se urušiti natrag u ocean, izvijestili su znanstvenici NASA-e u blogu.

- Bili smo uzbuđeni poput školaraca. Uglavnom je sve prekriveno crnim šljunkom, neću to nazvati pijeskom, jer kamenčići su bili veličine graška, a mi smo nosili sandale. Bilo je prilično bolno jer nam se zavlačilo pod stopala. Odmah sam uočio da tlo nije ravno kao što se čini iz satelita. Postoje neravnine, a valovi su od crnog šljunka stvorili zanimljive uzorke, napisao je znanstvenik Dan Slayback.

- Na satelitskim slikama vidite svjetle boje, riječ je o blatu svjetle boje. Vrlo je ljepljiv. Pa iako smo to vidjeli, nismo doista znali što je to, i još uvijek sam malo zbunjen odakle dolazi. Zato što nije pepeo, napisao je.

Osim misterioznog blata, znanstvenike je razveselila vijest o postojanju vegetacije na otoku, pa čak i nekoliko životinja, uključujući sovu i stotine čaplji koje se gnijezde.

Slayback i njegovi kolege prikupili su nekoliko uzoraka tla kako bi ga istražili i pokušali odgonetnuti koliko dugo će otok preživjeti.

Otok je osobito zanimljiv znanstvenicima NASA-e jer podsjeća na drevni Mars pa mogu svemirskoj agenciji možda ponuditi odgovore kako su vulkanski pejzaži izgledali u interakciji sa vodom na Crvenom planetu.

Koliko javnost može vjerovati pouzdanim tvrdnjama znanstvenika? Osobito o moralno ili politički ili filozofski nabijenim temama? Nažalost, ne mnogo, kako nas "New York Times Magazine" još jednom podsjeća u nedavnom članku "Kako ljepota dovodi do toga da znanstvenici preispituju evoluciju". U podnaslovu se pita: "Ekstravagantna divota životinjskog carstva ne može se objasniti samo prirodnom selekcijom - pa kako je ona onda nastala?"

Krila leptira

Odlično pitanje. Ali pričekajte malo - zar nam nisu svima rekli da je već pokazano da je Darvinova prirodna selekcija objašnjenje za otprilike većinu stvari? Zaboravite na lijepo cvijeće ili slatke štence. Napisane su cijele znanstvene knjige u kojima se tvrdi da Darvinova teorija objašnjava um, zakon, književnost, glazbu i drugo. Ipak, ako teorija može objasniti mnogo složenije teme koje uključuju čak i apstraktno razmišljanje, zašto ona ima probleme s jednostavnijim temama koje to ne uključuju? Ako objašnjava, recimo, Magna Cartu, zašto se onda muči s bojama krila leptira?

Mliječna staza je izvitoperena i uvrnuta, a ne oblika diska poput kakve nebeske palačinke ili ravne ploče, pokazala je dosad najtočnija 3D mapa naše galaksije, piše BBC.

Znanstvenici iz Australije i Kine stvorili su galaktičku mapu mjereći udaljenosti između više od 1.300 velikih, pulsirajućih zvijezda koje zajedno otkrivaju pravi oblik Mliječne staze.

Zvijezde poznate pod nazivom 'klasične Cepheide' sjaje svjetlošću 100.000 puta jačom od sunca, a njihova udaljenost od ruba galaksije može biti određena s 95-postotnom točnošću.

Richard de Grijs, astronom sa Sveučilišta Macquarie u Sydneyu rekao je da ove zvijezde otkrivaju kako je Mliječna staza s vremenom postala uvrnuta u vanjskim predjelima što je efekt najvjerojatnije prouzročen ogromnom snagom rotacije unutarnjeg diska.

Ovaj znanstveni rad objavljen je u časopisu Nature Astronomy.

Sudeći prema istraživanju koje je proveo TechCrunch, Facebook u tajnosti plaća osobama između 13 i 35 godina (najčešće tinejdžerima između 13 i 19) instaliranje i korištenje aplikacije za Android i iOS telefone pod nazivom Facebook Research VPN koja tvrtki omogućuje prikupljanje svih podataka s telefona i povijesti surfanja webom. Ova Android aplikacija je slična onoj za iOS telefone pod nazivom Onavo Protect koju je Apple prošle godine banao zbog kršenja pravila App Storea, obzirom da omogućuje društvenoj mreži dekriptiranje i analiziranje aktivnosti na iPhoneovima.

TechCrunch tvrdi da mu je Facebook priznao da je pokrenuo Research program s ciljem prikupljanja podataka i učenja o navikama korisnika, a između ostaloga od njih se tražilo i da skidaju screenshotove svojih narudžbi na Amazonu.

2019. godina trebala bi biti uistinu posebna za astronome i ljubitelje svemirskih istraživanja. Naime, ove godine trebali bi vidjeti prvu fotografiju horizonta događaja crne rupe, piše Science Alert.

Teleskop Event Horizon trebao bi tijekom ove godine objaviti prve snimke horizonta događaja supermasivne crne rupe u centru naše galaksije, koja se naziva Sagittarius A* (Sgr A*), dakle fotografiju nevidljive granice iza koje se više ništa, pa čak ni svjetlost, ne može otrgnuti privlačnoj gravitacijskoj sili crne rupe.

Nevidljiva rupa u svemiru

Iako smo različite rekonstrukcije ili vizualizacije crnih rupa vidjeli u mnogim filmovima ili dokumentarnim emisijama, zapravo još nikada nismo stvarno vidjeli ovaj jedinstven svemirski fenomen.

Na televizijskim ekranima ponekad nam je crna rupa bila prikazivana kao tamna mrlja u svemirskom prostranstvu, ponekad kao crni tunel, a ponekad kao kugla, no sve te forme proizvod su mašte koja je temelje uzela u aktualnim znanstvenim otkrićima.

Razlog tome zašto još uvijek nismo uistinu vidjeli kako crna rupa izgleda sasvim je banalan - crne rupe su nevidljive.

Ništa joj ne može pobjeći

Njihova gravitacija toliko je snažna da im, iza određene točke u prostoru, više ništa ne može pobjeći. Crnim rupama tako ne može pobjeći ni elektromagnetsko zračenje, poput rendgenskih zraka, radiovalova, svjetlosti i slično. Dakle, iz nje ne može prema nama doći ništa što mi možemo izravno opaziti, a što bi nam moglo pomoći otkriti kako crna rupa izgleda.