Sjevernokorejski čelnik Kim Jong-un i njegov kolega, predsjednik Južne Koreje Moon Jae-in su se iznenada susreli u demilitariziranoj zoni na granici dviju država i razgovarali su o gorućim pitanjima na Korejskom poluotoku i mogućnosti održavanja sastanka Kima i Donalda Trumpa 12. lipnja u Singapuru, kojeg je ranije ovog tjedna američki predsjednik otkazao.

Financial Times piše kako su dvojica lidera ponovno oživjeli nadu da se će se summit između Washingtona i Pyongyanga ipak održati u predviđenom roku.

Novi i nenajavljeni sastanak korejskih čelnika je održan mjesec dana nakon njihovog prvog susreta, koji je dogovoren nakon desetljeća zastoja. Kim Jong-un i Moon Jae-in su pristale raditi na pitanju denuklearizacije i uspostavi mira na poluotoku.

Sastanak je trajao dva sata i očekuje se da će predsjednik Južne Koreje o ishodu razgovora govoriti danas.

"Oba čelnika su izrazili mišljenje kako se summit između Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Država treba održati, a razgovarali su i o provedbi Deklaracije iz Pangmunjona", rekao je čelnik Južne Koreje.

Za Financial Times je ovaj neočekivani sastanak oživio nadu da će se Donald Trump i Kim Jong-un ipak sresti i pokušati naći rješenje za krizu na Korejskom poluotoku.

Nakon što je Donald Trump tvrdio kako se naporno radilo na dogovoru oko održavanja sastanka, odjednom je promijenio svoj stav i otkazao pregovore sa Sjevernom Korejom, iako je dodao kako je spreman "riješiti probleme u bilo koje vrijeme".

Geopolitika News, s obzirom da se i hrvatski vojnici nalaze u Afganistanu u sklopu NATO-ove misije, i u nadi da će naše analize pripomoći i hrvatskim vojnim stratezima u donošenju odluka vezanih uz tu problematiku, posebnu pozornost posvećuje praćenju vojno-sigurnosnog stanja u Afganistanu, kao i političkim procesima vezanim uz tu zemlju i njezino okružje. Naravno, pozorno pratimo i stavove ključnih vanjskih aktera koji kreiraju sudbinu te zemlje, koja je i dalje vrlo neizvjesna.

A što se događa s Afganistanom danas? Gotovo polovica zemlje došla je pod nadzor talibana, teroristički napadi postali su svakodnevica, poglavito oni s potpisom "Islamske države" (čak i u najsigurnijem, glavnom gradu Kabulu), stižu prve oštre kritike afganistanskog parlamenta glede sigurnosnog sporazuma sa SAD-om i NATO savezom, a sve to, usprkos, ne tako davno objavljenoj novoj strategiji američkog predsjednika Donalda Trumpa za stabilizaciju te zemlje, između ostalog, i slanjem novih američkih vojnika. Pođimo redom:

Krajem travnja, sigurnosno stanje u Afganistanu naglo se destabiliziralo, a pobunjenici su intenzivirali napade. Talibani su najavili početak velike ofanzive i zauzimanja teritorija u mnogim regijama, što je dovelo do značajnih gubitaka u redovima vladinih snaga. Istovremeno su se intenzivirali i teroristički napadi od strane "Islamske države", koja je preuzela odgovornost za pojedine velike terorističke napade u Kabulu i nastavlja politiku širenja svog utjecaja u toj zemlji. Posebnu težinu predstavlja američko-pakistanski sukob oko uloge Islamabada u mirnom riješenju afganistanskog sukoba, gdje je Washington isključio tu zemlju iz pregovaračkog procesa između vlade u Kabulu i pobunjeničkih organizacija, smatrajući Pakistan destabilizirajućim čimbenikom zbog njegovog utjecaja na talibane. Naravno, nije nikakva tajna da se i Islamabad i talibanski pokret otvoreno zalažu za odlazak stranih vojski iz Afganistana, kao glavni preduvjet za mirno riješenje dugogodišnjeg sukoba. Washington je na upražnjeno mjesto Pakistana pozvao Indiju, koja, međutim, nema gotovo nikakav utjecaj na stanje na terenu i služila bi uglavnom za pružanje potpore u naoružanju vladi u Kabulu. Međutim, takva receptura Pentagona očito se pokazuje pogrešnom, isto kao i nova Trumpova strategija o Afganistanu - usvojena prije nekoliko mjeseci, koja, zapravo, i ne predstavlja nikakve bitnije promjene u odnosu na prethodnu - Obaminu. Radilo se, uglavnom, samo o najavi povećanja američkih vojnika u toj zemlji i nastavku prethodnih planova usmjerenih na dogovor između vlade u Kabulu i na pregovore spremnih pobunjeničkih organizacija, uključno i talibana, pod uvjetom da polože oružje. Međutim, glavnina talibana takve razgovore u startu odbacuje, zahtjevajući najprije odlazak stranih vojski iz zemlje. Problem je u tome, što vlada u Kabulu odlaskom Amerikanaca ne bi preživjela više od dva mjeseca, i to svi jako dobro znaju.

Mustafa Fetouri, libijski akademik i nagrađivani novinar, izvještava kako je u Tripoli, iz dragovoljnog egzila u Egiptu, 20. svibnja doputovalo sedam Libijaca, od kojih su neki bili visoki vojni časnici za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija.

Nitko od njih ne bi iz Kaira došli u Tripoli, a da im nije bila zajamčena sigurnost. Skupinu su činili trojica bivših vojnih časnika, tri aktivista i jedan sveučilišni profesor. Bili su pozvani da sudjeluju na sastanku s ciljem nacionalnog pomirenja, a domaćini su im bili pripadnici raznih milicija koje de facto vladaju zapadnom Libijom. Jedan od uhićenih je Naji Ahrar, koji je bio brigadir u bivšim libijskim oružanim snagama.

Dok su bili u egzilu, skupini od sedam Libijaca se pridružilo nekoliko političkih skupina s prebivalištem u Kairu i Tunisu.

Te se skupine u današnjoj Libiji smatraju predstavnicima političke agende bivšeg "režima", koji se protive stranoj intervenciji u zemlji, posebice vojnoj intervenciji NATO pakta u ratu 2011. godine.

Oni su u prošlosti u više navrata izrazili svoje političko protivljenje takozvanoj "revoluciji" iz 2011. godine, ali je njihov otpor uvijek bio pasivan i tražili su rasprave kako bi se spasila zemlja uništena ratom, koja je danas na rubu dezintegracije. S tim namjerama i ciljem su sudjelovali na sastancima za pomirenje koje je organizirao posebni izaslanik Ujedinjenih naroda za Libiju Ghassan Salamé. Jedan se sastanak održao u Kairu 29. travnja, a drugi ranije u Ženevi 15. veljače.

U Tripoliju su ljudi došli kako bi sudjelovali na sastanku zakazanom za 21. svibnja. Za istim stolom su trebali razgovarati s utjecajnim lokalnim vođama, takozvanim pobunjenim revolucionarima i vođama islamističkih milicija.

"Prema dostupnim pojedinostima, sastanak je održan u blizini uništene zračne luke Tripoli, južno od glavnog grada. Međutim, u jednom je trenutku nešto pošlo po zlu. Milicija, poznata kao "Special Deterrence Forces" (SDF), utemeljena od radikalnih islamista i koja se predstavlja kao vojna policija, intervenirala je i odvela ljude u zatvor, optuživši ih da planiraju akcije za daljnju destabilizaciju Tripolija, za posjedovanje oružja i eksploziva.

Kolumbija godinama pokušava u bilo kojem obliku postati članica NATO pakta. Proces je uglavnom bio u zastoju, ali je sada kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos najavio ulazak svoje zemlje u NATO sa statusom globalnog partnera i kako je proces priveden kraju.

Kolumbijski predsjednik je izrazio svoju namjeru bude dio ove vojne organizacije još 2013. godine, kada je najavio potpisivanje sporazuma o suradnji i označio početak procesa približavanja.

Santos je tada rekao da Kolumbija ima pravo "misliti na velike stvari" i da će nastojati biti jedna od najboljih zemalja "ne samo u regiji, već u cijelom svijetu".

Bogota je ratificirala taj sporazum 2016. godine, kada je Santos dobio nagradu Nobelovu nagradu za mir zbog napora u dijalogu s ljevičarskom gerilskom skupinom FARC.

Međutim, neki su stručnjaci naglasili da ovaj sporazum, koji podrazumijeva razmjenu povjerljivih informacija, može utjecati na povjerenje među zemaljama Latinske Amerike u pitanjima obrane. S druge strane, odluka je upalila alarm jer se njome najvjerojatnije krši zajednička deklaracija "Južne Amerike kao zone mira".

Juan Manuel Santos je pojasnio kako će sporazum biti formaliziran sljedećeg tjedna u Bruxellesuu sjedištu NATO pakta i kazao je "kako ovaj korak, prvi takve vrste u Latinskoj Americi, poboljšava imidž nacije i osigurat će Kolumbiji da bude puno veći akter na međunarodnoj pozornici".

Sudeći prema dešavanjima na terenu, scena za eskalaciju tinjajućeg sukoba u Donjecku i Lugansku već uveliko se postavlja.

Najpre je ukrajinska Vrhovna rada usvojila Zakon o reintegraciji Donbasa, kojim se daju ovlašćenja šefu države da koristi vojne snage i u vreme mira "kako bi se realizovale mere zarad očuvanja suvereniteta zemlje". Zatim je poslednjeg dana aprila predsednik Petro Porošenko proglasio formiranje Objedinjenih snaga koje će ubuduće dejstvovati u tom regionu, čime je završena "antiteroristička operacija" na istoku zemlje, započeta još 2014. godine. Potom je počelo ciljano puštanje informacija kako su ukrajinske vojne snage već opremljene sasvim novim američkim naoružanjem, među kojim su i protivtenkovski sistemi "Džavelin". A onda je usledilo, istina slabijeg intenziteta, ali svakodnevno bombardovanje Gorlovke.

Postupkom najvišeg zakonodavnog organa u zemlji, Minski sporazum je praktično otišao u istoriju, pošto sada zakon reguliše da cilj nisu nikakvi pregovori, već reintegracija Donbasa vojnim putem.

Odlukom Petra Porošenka se najavljuje da u tom novom sukobu neće učestvovati samo specijalne antiterorističke jedinice, već sve naoružane snage u državi. Malo zbog podizanja sopstvenog samopouzdanja, malo zbog plašenja druge strane, sve češće se zvecka američkim oružjem koje stiže u Kijev (mada je portparol Stejt departmenta najavio da protivtenkovski sistemi ne mogu biti korišćeni na "liniji razgraničenja", naivno je verovati da će tako i biti), a kako sve ne bi ostalo na praznoj priči, sve su češće provokacije i artiljerijskim oruđima se neselektivno gađaju mesta sa druge strane granice.

Paralelno sa ovim, u Ukrajini se zabranjuje rad ruskim medijima, a Kiril Višinski, urednik redakcije "RIA Novosti" je uhapšen i preti mu 15 godina robije zbog "veleizdaje".

Dok Amerika otvoreno preti i protivnicima i svojim saveznicima, njeni saveznici i protivnici sastaju se u Rusiji i u Kini. Angela Merkel posetila je u proteklih sedam dana i Vladimira Putina i Si Đinpinga, Putin se sastao i sa Emanuelom Makronom, a Italija istovremeno dobija vladu u čijem je programu ukidanje evropskih sankcija Rusiji.


Da li je arhitektura globalnih odnosa krenula da se menja ubrzano, i to iz korena? Da li je Amerika na putu da postane otpadnička država, izolovana od ostatka međunarodne zajednice koju je do juče predvodila suvereno ili je i dalje isuviše moćna da bi joj se to dogodilo? Ili je nasuprot tome, kao što tvrdi predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker, "kao međunarodni igrač izgubila snagu, a zbog toga, dugoročno, i uticaj"? Može li Evropa da se emancipuje od Amerike, kao što poziva glavni urednik nemačkog "Špigla" Klaus Brinkbojmer, ili pak "duboko u sebi treba da zna da tako nešto nije moguće", kako tvrdi "Vašington post"?

O ovim su pitanjima u "Novom Sputnjik poretku" govorili Dušan Proroković sa Instituta za međunarodnu politiku i privredu i novinar iz Londona Siniša Ljepojević.

Osvrćući se na slavodobitno proglašavanje kraja istorije i nastanka novog svetskog poretka totalne američke dominacije pre skoro tri decenije, Siniša Ljepojević ocenjuje da sada prisustvujemo počecima kraja američke dominacije: "Novi međunarodni poredak se već može nazreti, to je multipolarni svet. Ipak, ovaj proces ide sporo, pre svega zato što Amerika i dalje kontroliše finansijske tokove u svetu. Ipak, i tome dolazi kraj, a ti procesi se sada ubrzavaju, o čemu najbolje svedoči prava inflacija američkih sankcija. Amerika je svetska sila koja se neprestano ljuti i nekome uvodi sankcije."

Istraga o padu aviona MH17 u Donbasu podsjeća na slučaj "Skripalj" jer nema nikakvih dokaza da je Rusija u taj incident umiješana, izjavio je ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov na marginama Međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu.

"To veoma podsjeća na slučaj sa trovanjem Skripalja, kada su rekli da Rusi vrlo vjerovatno stoje iza toga i u isto vrijeme dodali da je u toku istraga i da će biti potrebno još neko vrijieme", rekao je Lavrov.

Prema njegovim rječima, to je kao deža vi.

"Ali naši partneri još jednom su odlučili da spekulišu o smrti na stotine ljudi kako bi postigli svoje političke ciljeve, što ću ostaviti njihovoj savjesti", rekao je Lavrov.

Šef ruske diplomatije razgovarao je i sa holandskim ministrom inostranih poslova o obaranju malezijskog "boinga", te je rekao da je Rusija spremna na saradnju sa Holandijom, pod uslovom da ona bude transparentna i poštena.

Kako je rekao, ukoliko je Holandija riješila da spekuliše o tome kako bi ispunila određene političke ciljeve, onda neka im to bude na savjesti.

Dodao je i da je Rusija poslala Holandiji mnoštvo informacija o padu "boinga" u Ukrajini i odgovorila na sva pitanja tužilaštva.

Venezuela nesumnjivo prolazi kroz teško razdoblje. Međutim, recesija, visoka inflacija i pad životnog standarda su tek manjim dijelom posljedica odluka vlade, a većim dijelom vanjskog utjecaja i financijskog i ekonomskog embarga nametnutog od strane Washingtona i njegovih satelita u Latinskoj Americi i Europskoj uniji i pada cijena nafte koje se tek sada počinju oporavljati i rasti na razinu na kojoj zemlji mogli jamčiti povratak na put gospodarskog napretka.

Sveobuhvatni plan za destabilizaciju zemlje je u Washingtonu usvojen još 2007. godine, a dok su u provedbi istog sudjelovale i političke snage koje je s ključnih položaja u političkoj i gospodarskoj vlasti zemlje svrgnuo pokojni predsjednik Hugo Chavez.

U planu američke administracije, koji se počeo provoditi 2008. godine, Venezuela je, uz Rusiju, Kinu, Iran, Irak i Sjevernu Koreju, označena kao jedan od prioritetnih ciljeva za "trajnu destabilizaciju".

Tajni dokumenti američke Nacionalne sigurnosne agencije koji su objavljeni 02. studenog 2013. ukazuju da je Venezuela godinama jedan od primarnih ciljeva rada američke obavještajne službe i američka administracija je nad tom zemljom vršila nadzor kako bi pod svaku cijenu spriječila regionalni utjecaj vlade Huga Chaveza, kasnije Nicolasa Madura. Iz tajnih spisa se vidi kako je od 2007. u okviru sustava SIGINT, na temelju kojega je razrađen plan za razdoblje od 2007. do 2013. godine, Venezuela u bila među šest zemalja koje su na listi prioriteta NSA.

U dokumentu "Lista strateških misija" (US SIGNT 2007. Strategic Mission List) opisuje se 16 "tematskih prioriteta" za zemlje koje su nadzirane "zbog terorizma, utjecaja na američku nacionalnu sigurnosti i posjedovanja oružja za masovno uništenje".

Venezuela spada u tu "šestorku", a ostali iz skupine "trajnih ciljeva" su u to vrijeme proglašeni Rusija, Kina, Iran, Irak i Sjeverna Koreja.

Još od 2007. je cilj Washingtona "spriječiti Venezuelu da se sa svojim bolivarskim projektom nametne kao regionalni lider kako ne bi negativno utjecala na globalne interese Sjedinjenih Država".

No, govorimo o vremenu vladavine Huga Chaveza i visokih cijena nafte. Glavni razlog zašto narod Venezuele i dalje u velikom broju podržava politiku vladajuće stranke i predsjednika Madura je ostavština Chaveza, koji je drastično smanjio stopu siromaštva u Venezueli. To mu je pošlo za rukom isključivo zbog nacionalizacije naftne kompanije PDVSA, čiju je dobit koristio za provođenje svojih socijalnih programa i izgradnju infrastrukture, umjesto da nastavi praksu bivših vlada i ostvareni profit ostavi u rukama nekolicine odabranih lokalnih oligarha i stranih vlasnika. Kao što smo spomenuli u komentaru o pobjedi Nicolasa Madura na nedavno održanim predsjedničkim izborima, prije dolaska Chaveza na vlast je 80% nacionalnog bogatstva Venezuele bilo koncentrirano u rukama 3% stanovništva, vladajuće prozapadne elite.

Na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu, najviše pažnje privukla je plenarna sjednica na kojoj su, uz ruskog predsjednika, učestvovali predsjednik Francuske Emanuel Makron, japanski premijer Šinzo Abe, novi potpredsjednik Kine Vang Ći-šan, te šefica MMF-a Kristin Lagard.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin u uvodnom izlaganju na plenarnoj sjednici istakao je da se trenutno u sistemu međunarodnih odnosa odmjeravaju snage, upozorivši da bi izlazak bilo koje zemlje iz određenog ugovora i kršenje dogovora, donijeli velike rizike i gubitke na globalnom nivou.

"Globalni nedostatak povjerenja dovodi u pitanje perspektive globalnog rasta. Logika ekonomskog egoizma ne odgovara današnjoj specijalizaciji zemalja i kompanija, izgradnjom složenih svjetskih proizvodnih lanaca. Ne trebaju nam trgovinski ratovi, pa čak ni privremeno trgovinsko primirje, nego potpuni mir u trgovini", rekao je Putin.

Putin je istakao i da globalna ekonomija trpi zbog sankcija koje imaju političku pozadinu

Francuski predsjednik Emanuel Makron pozvao je na poboljšanje veza Rusije i Evropske unije.

" Želio bih da Rusija ostane u okvirima Savjeta Evrope. Želim da po mnogim pitanjima, ekonomskim, socijalnim i odbrambenim, naš strateški dijalog dobije novu dinamiku", rekao je Makron.

Japanski premijer Šinzo Abe rekao je da je na globalnom planu važno povezivanje i saradnja Tokija i Moskve.

"Rusija i Japan treba da potpišu mirovni sporazum kako bi mogli realizovati ambicije u sferi ekonomske saradnje", rekao je Abe.

Osim brojnih ekonomskih tema, svjetski lideri razmijenili su mišljenja o svjetskim aktuelnim temama, prije svega o novonastaloj situaciji u Iranu, nakon povlačenja SAD iz nuklearnog sporazuma s Teheranom. Učesnici sjednice su poručili da bi za svjetsku bezbjednost bilo važno da sporazum ostane na snazi.

U okviru Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu, najveća francuska i jedna od vodećih svjetskih energetskih tvrtki "Total", potpisala je s ruskom energetskom tvrtkom NOVATEK sporazum o sudjelovanju u projektu "Arktik LNG-2", koji će "Total" osigurati 10%-tni udio u tom projektu, uz mogućnost povećanja njegovog udjela za dodatnih 5% ukoliko NOVATEK smanji svoj udio s planiranih 60%.

Vrijednost projekta kreće se oko 25,5 milijardi dolara, a za svoj udio "Total" će platiti 2,55 milijardi dolara.

Precizirano je, kako će čitav financijski posao oko tog projekta biti dogovoren najkasnije do 31. ožujka 2019. godine.

"Arktik LNG-2" je projekt koji će se operacionalizirati na poluotoku Gydan. Postrojenje za proizvodnju LNG-a planira se otovriti 2023.g., a u punom kapacitetu trebao bi proraditi do 2026.g. Tri proizvodne linije tog postrojenja proizvodit će 18 milijuna tona ukapljenog plina godišnje. Pričuve na tom nalazištu, prema procjenama iz prosinca 2017.g., iznose 1,582 trilijuna m3 prirodnog plina.

Ovdje je potrebno povući paralelu s globalnim geopolitičkim stanjem i primijetiti nešto neobično. Naime, "Total" je nedavno objavio svoju namjeru o povlačenju iz unosnih poslova s iranskih energetskih nalazišta zbog sankcijskog pritiska od strane američke administracije nakon jednostranog povlačenja SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma ("Total" ima unosan biznis na velikom američkom tržištu i po tom pitanju, očito, ne želi ništa riskirati).

Međutim, zanimljivo je kako se "Total" danas odlučio na novi sporazum o učešću u jednom ruskom energetskom projektu, ukoliko znamo kako su prošlog ljeta Sjedinjene Države objavile sankcije i protiv europskih tvrtki koje budu sudjelovale u novim ruskim energetskim projektima izvoznog karaktera. A "Arktik LNG-2" je upravo to!