Ono što odmah upada u oči je činjenica, da su Turci uistinu ponosni na svoju nacionalnost i domovinu, bez obzira vole li Erdogana ili ne. Iako kemalizam (ideološki koncept nacionalne i sekularne države zapadnoeuropskog tipa kojeg je utemeljio Kemal-paša Ataturk, 1881-1938) predstavlja i dalje službenu državnu ideologiju koja oblikuje stavove i inspirira način života mnogih Turkinja i Turaka, ipak temeljna načela, tzv. Šest strijela (republikanizam, reformizam, nacionalizam, populizam, sekularizam i etatizam), postupno slabe pod sve izraženijim utjecajem novih političkih elita koji tursko društvo oblikuju u atmosferi društvenog konzervativizma i na postulatima islamskog morala. Ataturk je ukinuo monarhiju i kalifat, nizom reformi do tada nezamislivih u islamskom svijetu priskrbio si je titulu utemeljitelja moderne Turske. Gotovo preko noći proveo je sveopću modernizaciju, preslikavajući zapadni model na do tada tradicionalno islamsko društvo: zabranio je nošenje fesa i feredže, žene je u političkim pravima izjednačio s muškarcima, arapsko pismo zamijenio je latinicom... Ataturkova revolucija suvremenoj je Turskoj ostavila u "amanet" i naslijeđe koje se temelji na beskompromisnom sekularizmu (laicizmu) i asimilacijskom turskom nacionalizmu prema kojem svi građani Turske, bez obzira na svoje etničko podrijetlo, pripadaju turskoj naciji (Tanasković, Neoosmanizam - povratak Turske na Balkan, Službeni glasnik, Bg., 2011)).

Sadašnji moćni vođa Turske, Recep Tayyip Erdogan, Ataturkovog kulta ili naslijeđa ne želi se riješiti što je bilo sasvim vidljivo i tijekom proslave spomenutog praznika. Potpredsjednik Vlade, Bekir Bozdag na tweeteru je objavio: "S poštovanjem i zahvalnošću sjećamo se svih naših mučenika i svih naših junaka koji su se borili kako bi spasili našu domovinu od invazije neprijatelja i osigurali neovisnost naše zajednice i domovine", Turski ministar unutarnjih poslova, Suleyman Soylu, naglasio je kako je "u tijeku borba za budućnost naše generacije i naše zemlje".

Istanbul, najmnogoljudniji turski grad s gotovo petnaest milijuna stanovnika (18,5% ukupnog turskog stanovništva), čija se populacija u posljednjih pet godina povećala za milijun) sa zaprepašćujućim brojem turista, sigurno spada u najmoćniji dio 80 milijunske države koja godinama pokušava postati članica Europske unije. Turska je zahtjev za članstvom u EU podnijela davne 1987. godine, međutim, kako "fancy" države Europske unije s visoka gledaju na Tursku kao neeuropsku državu, budući da se najveći dio njezine površine nalazi na azijskom kontinentu, a u međuvremenu su joj našli još niz zamjerki: autoritarni način vladanja turskog predsjednika Erdogana, vanjskopolitičke sporove s Grčkom i Armenijom, te zasigurno činjenicu da se radi o muslimanskoj državi, prijam u "vrijednosnu zajednicu" europskih naroda postao je naprosto nemoguća kategorija.

Afganistanska televizija "Tolo" objavila je kako su zastupnici afganistanskog parlamenta (Meshrano Jirga) oštro kritizirali američku politiku u toj zemlji i zatražili ponovno razmatranje postojećeg sporazuma sa SAD-om i NATO savezom o sigurnosti.

Razmatrajući sigurnosno stanje u zemlji, zastupnici su obratili pozornost na to, da afganistanske snage nisu dobile nužnu količinu pomoći za suprostavljanje trenutačnim ugrozama, i da Zapad tijekom nekoliko posljednjih godina nije obraćao pozornost na sigurnosne izazove.

Sporazum o suradnji između Afganistana i SAD-a u obrambenoj sferi, kao i status snaga NATO saveza u toj zemlji, ne provodi se od strane afganistanskih partnera, navode zastupnici parlamenta u Kabulu. Zato sporazum mora biti promjenjen ili, kako kaže prvi zamjenik predsjednika parlamenta Mohammad Alam Izidyar, u najmanju ruku ponovo razmotren.

"Što smo mi dobili tim sporazumom o sigurnosti? Ništa, osim šuplje slave", pita se i odmah odgovara zastupnik Zalmai Zabuli.

Istodobno je kritici zastupnika bila izložena i politika vlade, koja bi morala uložiti više napora za suprostavljanje pobunjenicima.

Neovisno o tome što se američko zrakoplovstvo priključilo suprostavljanju snažnih napada talibanskih pobunjenika u regiji Farah, a Velika Britanija razmatra povećanje svog kontingenta u okviru postojeće vojne misije, takve mjere nisu zadovoljile zastupnike parlamenta.

Manje od dva tjedna nakon izlaska Sjedinjenih Država iz nuklearnog sporazuma s Iranom je američki državni tajnik Mike Pompeo predstavio "Plan B" State Departmenta za Islamsku Republiku. Popis zahtijeva, koji su praktično ultimatum Teheranu, Pompeo je predstavio u govoru u "Zakladi Heritage" u Washingtonu.
Visoki dužnosnik je izjavio da će SAD nametnuti Iranu "najsnažnije sankcije u povijesti s ciljem da Teheran na kraju mora izbirati između financiranja ratova u inozemstvu ili održavanja vlastitog gospodarstva".

U svom je govoru je Mike Pompeo branio odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa o izlasku iz Sveobuhvatnog zajedničkog akcijskog plana (JCPOA), kojeg je Iran potpisao sa "Grupom 5+1" 2015. godine, te je objasnio kako je cilj povećanja pritiska na Teheranu da se postigne bolji sporazum za Washington.

Aktualni predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, odnio je pobjedu na jučerašnjim predsjedničkim izborima, a državno izborno vijeće ističe kako je izlaznost bila 46,1%. I dok pristaše socijalističkog predsjednika slave još jedan njegov mandat Madurovi protivnici i opozicija tvrde kako su izbori "farsa" te pozivaju na bojkot venezuelanskih vlasti.

Nakon što je prebrojeno 92,6% glasova Maduro je osvojio oko 5,8 milijuna glasova dok se na drugom mjestu nalazi Henri Falcon iz Progresivne napredne stranke s oko 1,8 milijuna glasova.

U svojom pobjedničkom govoru Maduro je poručio: "Koliko su samo podcijenili naš revolucionarni narod i koliko su podcijenili mene. No tu smo, pobjedonosni".

Poprilično niska izlaznost od 46,1% rezultat je bojkota na koji su pozvali pojedini opozicioni lideri. SAD, koji se oštro protive Maduru, pokušali su direktno utjecati na predsjedničke izbore u Venezueli i tako što su u petak, dva dana pred izbore, "drugog najmoćnijeg čovjeka u zemlji", Diosdadoa Cabella, proglasili vođom narko-trgovinskog lanca koji profit "dijeli s predsjednikom Madurom".

Američki Kongres poduzima korake prema priznanju izraelske vlasti nad okupiranom Golanskoj visoravni, čime nastoji dati prednost židovskom režimu u budućim događajima koji se budu ticali ovog važnog područja kojeg je Izrael okupirao 1967. godine.

Pogledamo li događaje koji su uslijedili nakon preseljenja američkog veleposlanstva u Jeruzalem, čime su SAD priznale okupaciju ovog grada i cijele Zapadne obale od strane izraelskih trupa, jasno je da će amandman, ako bude usvojen i potvrđen, regiju gurnuti u novi krvavi rat.

Ako se Palestina, zbog vojne inferiornosti, nije mogla suprotstaviti odluci Sjedinjenih Država i židovske države da otvore veleposlanstvo u Jeruzalemu, priznanjem Golana bi rat mogao izbiti čak i ako ga neki akteri sirijskog sukoba budu htjeli izbjeći.

Golanska visoravan je bogata vodom i naftom, a prema procjenama podmiruje čak trećinu potreba za pitkom vodom izraelskog režima.

Izrael je 1967. okupirao sirijski Golan, jer je sirijska vojska na visoravni bila u strateškoj prednosti i s uzvisine je mogla gađati položaje izraelskih snaga duboko u dolini Galileje. Izraelski režim je jednostrano pripojio ovaj teritorij 1981. godine, iako to odluku međunarodna zajednica, uključujući SAD, nikada nije priznala.

Po međunarodnom pravu i relevantnim odlukama Ujedinjenih naroda se ovaj teritorij smatra okupiranim od strane izraelskog režima.

Prema više izvora, nakon likvidacije terorističkih skupine u Siriji se sada otvorilo pitanje povratka Golanske visoravni Siriji. To je bila i namjera Rusije, što je trebao biti paket dogovora sa Sjedinjenim Državama još pod Obamom, ali je uprava Donalda Trumpa promijenila stav.

Kako javlja Times of Israel, prije tri dana je postalo poznato da američki Kongres planira priznati izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni, koja razdvaja Izrael od Sirije.

Danas se u Venezueli održavaju predsjednički izbori. Kandidati su aktualni predsjednik Nicolas Maduro (PSUV), oporbeni čelnik Henri Falcón ( Avanzada Progresista), neovisni kandidat Javier Bertucci i Reinaldo José Quijada (UPP89).
Birači će među ova četiri kandidata izabrati predsjednika čija će vlada zemlju voditi u sljedećem mandatu. Podsjetimo na pet ključnih fraza o Venezueli, koje se kao mantra ponavljaju u mainstream medijima, neke i godinama, još od vremena pokojnog predsjednika Huga Chaveza.

U svijetu posljednjih deset godina svjedočimo promjenama koje se odvijaju brzinom kao nikada ranije u povijesti. Za pad "željezne zavjese" je trebalo 45 godina. Ranije su raspadi carstava bili procesi koji su se odvijali stoljećima.
U trećem mileniju se međunarodni vojni i politički procesi mogu svesti na izjavu da su resursi planete Zemlje bogati, ali ograničeni. Stoga svjedočimo grčevitom i militarističkom pokušaju za očuvanjem hegemonizma i drugim povijesnim pokušajima monopolizacije, koji nisu uvijek vojni, ali zbog toga nisu ništa manje opasni. Točnije, pokušava se nametnuti određeni model međunarodnih odnosa, dok je na drugoj strani sve više zemalja koje odbijaju uspostavu novog svjetskog poretka.

U petak, 18. svibnja, u Sočiju je održan sastanak između ruskog predsjednika Vladimira Putina i njemačke kancelarke Angele Merkel. Rusija, koliko god to čudno izgledalo u okolnostima njezinih hladnih odnosa sa Zapadom (prije svega SAD-om i Velikom Britanijom) i produljenja starih i uvođenja novih proturuskih sankcija, kao i upravo izglasanog ruskog sankcijskog zakona protiv SAD-a, opet postaje mjesto hodočašća mnogih europskih vođa i drugih visokih političkih i gospodarskih dužnosnika.

Dovoljno je spomenuti kako 24. i 25. svibnja u Sankt Peterburg, u posjet Putinu, dolazi francuski predsjednik Emmanuel Macron i da se pritom sprema potpisivanje niza dokumenata i sporazuma koji idu u smijeru daljnjeg razvoja bilateralnih odnosa. I ne samo to: s Macronom u Sankt Peterburg stiže i snažna francuska biznis elita koja će sudjelovati u radu Međunarodnog gospodarskog foruma u Sankt Peterburgu, a sam Macron bit će počasni gost te najveće ruske i međunarodno ugledne poslovne manifestacije.

Najnovija hodočašća EU državnika Putinu i ne iznenađuju, s obzirom na zaoštravanje odnosa SAD-EU, kako glede američkih prijetnji uvođenjem carina na uvoz europskog čelika i aluminija, tako i jednostranim američkim povlačenjem iz nuklearnog sporazuma s Iranom, uz prijetnje sankcijama i europskim tvrtkama. Upravo ovo posljednje predstavlja završni udarac Washingtona, usmjeren i na formalani kraj vođenja europske samostalne vanjske politike tj. sprječavanja EU da postane istinski globalni igrač, izvan vječne američke sjene. Upravo su američke prijetnje sankcijama europskim tvrtkama koje nastave poslovati s Iranom i bile "kap koja je prelila čašu" europskog strpljenja i potaknula čelnike EU - "trojice" (Njemačke, Francuske i Velike Britanije), a onda i Bruxellessa, na zauzimanje zajedničkog oštrog stava oko zaštite postojećeg Sporazuma s Iranom.

On više ne predstavlja samo zaštitu međunarodnog prava i Irana (koji u potpunosti ispunjava sve preuzete obveze iz Sporazuma, što je nedavno potvrdila Međunarodna organizacija za atomsku energiju, kao jedino nadležno tijelo glede nadzora provedbe Sporazuma od strane njegovih supotpisnica). Zaštitom Sporazuma Europska unija, zapravo, ima posljednju šansu očuvati, štoviše, ojačati i unaprijediti razinu svoje vanjskopolitičke, a onda i gospodarsko-financijske nezavisnosti o SAD-u, kao svom "starijem bratu". Zato je očuvanje Sporazuma od ključne važnosti za EU i njezine vodeće članice i one čine sve što im je u moći da Washingtonu ukažu kako griješi i da može puno više izgubiti nego dobiti sukobom sa svojim prekoatlanstskim saveznicima. S druge strane Moskva i Peking tvrde kako alternative postojećem Sporazumu nema i da će ga dvije zemlje i dalje podupirati. Međutim, Rusija, Kina i Iran jasno su dali do znanja da će ispunjavati odredbe Sporazuma samo ukoliko to nastavi činiti i EU, neovisno o povlačenju SAD-a.

Dakle, u tim i takvim okolnostima treba sagledavati i dolazak kancelarke Merkel u Soči i njezine razgovore s predsjednikom Putinom. A evo o čemu su dvoje državnika razgovarali:

Uz ono što se nedavno u Siriji dogodilo između Izraela i Irana, a takvi incidenti bi se mogli ponoviti u budućnosti, uloga Rusije je i dalje da se nametne kao ključni i jedini pravi posrednik između dvije sukobljene strane i na sebe je preuzela odgovornost za smanjenje napetosti. U tom kontekstu treba promatrati i nedavni iznenadni posjet sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada ruskom gradu Sočiju, gdje ga je ugostio ruski predsjednik Vladimir Putin.

Kriza u Siriji je veliki diplomatski izazov za Rusiju, kojim se mora upravljati s oprezom i da Sirija ne postane još jedno bojno polje u vrijeme dok se još uvijek ne može proglasiti puna pobjeda nad terorizmom.

Isključivo "vojno rješenje", kojeg mnogi s udobne udaljenosti priželjkuju i zazivaju, u kojem bi sirijske, ruske i iranske snage oružjem protjerale Tursku, SAD, odbacile Izrael na sigurnu udaljenost i protjerali vojsku izraelskog režima s Golana ne samo da graniči sa zdravim razumom, nego ga odbacuju svi - Damask, Teheran, Moskva, čak i Hezbollah.

Dakle, zadaća Moskve ne samo da je komplicirana, nego i rizična i zagonetna. To se vidjelo iz načina na koji je izraelski premijer, nakon povratka iz Moskve, naredio da se gađaju iranski ciljevi u Siriji, što je bila akcija osmišljena da se vidi što će reći Rusija i je li na strani židovske države u ratu protiv Irana.

S druge strane, Iran i dalje na Rusiju gleda kao na jednog od najpouzdanijih saveznika. To se može vidjeti iz izjava visokih dužnosnika, vojnog vrha i ljudi iz sjene bliskih vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hamneiju, poput admirala Alija Shamhanija ili Alija Akbara Velayatija, posebnog savjetnika vrhovnog vođe Irana za međunarodne poslove.

Za iranske dužnosnike je Rusija saveznik i oni redovito posjećuju Moskvu, proteklo vrijeme kako bi spasili nuklearni sporazum nakon Trumpove najave da SAD izlaze iz dogovora.

Dakle, pitanje je što se stvarno događa između Izraela i Rusije po pitanju Irana i Sirije? Netanyahu je nakon posjete Moskvi govorio o promjeni ruskog stava o ulozi koju Iran može i treba igrati u Siriji, a koju ne.

U ponedjeljak, 14. svibnja, na Capitol Hillu se dogodilo nešto na što su mnogi upozoravali još prošle godine, kada su se na vlast u Sjedinjenim Državama, zajedno s predsjednikom Donaldom Trumpom, vratili stari veterani iz prvog Hladnog rata iz druge polovice prošlog stoljeća. Odbor za oružane snage američkog Zastupničkog doma je odobrio mjeru kojom se predsjedniku Trumpu dao ovlasti da otkaže Ugovor o uklanjanju nuklearnih projektila srednjeg dometa (INF).
Ovaj ugovor su 8. prosinca 1987. potpisali SAD i SSSR, a stupio na snagu 1. lipnja 1988. Nakon raspada Sovjetskog Saveza je postao multilateralan i "obvezuje obje strane da najkasnije tri godine od stupanja ugovora na snagu unište sve svoje balističke i krstareće rakete koje se lansiraju sa zemlje s dometom od 500 do 5500 kilometara", navodi UN.

Odlukom Kongresa, a nema sumnje da ove odredbe će biti usvojene, otvorena su vrata utrci u naoružanju i SAD su je podigle na najveću razinu.