U Libiji se još uvijek vodi rat između islamističkih terorističkih skupina koje formalno podržavaju takozvanu "međunarodno priznatu Vladu nacionalnog sporazuma" Fayeza Al-Sarraja iz Tripolija i Libijske nacionalne armije iz Bengazija, kojom zapovijeda general Kalifa Haftar. Nakon više od osam godina rata, SAD su konačno rasvijetlile misterij oko generala Haftara, čovjeka čija biografija zaslužuje scenarij za ratno-špijunski triler.

Iako smo u više navrata opširno izvještavali o kampanji generala Kalife Hatara u njegove LNA, koja ima podršku Zastupničkog doma sa sjedištem u Tobruku i istočnog dijela zemlje, posebno ključnih ljudi u Bengaziju, podsjetimo ukratko o kome govorimo i zašto.

Kratka Haftarova biografija, generala koji je surađivao i s Moskvom i Washingtonom

Naime, Kalifa Haftar je pohađao Vojnu školu u Bengaziju, a kao mladi časnik krajem '60-ih završava prestižnu sovjetsku "Vojnu akademiju M.V. Frunze" u Moskvi. Ubrzo po povratku Libiju 1969. podržava Muammara Gaddafija u udaru kojim je svrgnut kralj Idris. 1980. zapovijeda operacijama libijske vojske u Čadu. Tamo biva zarobljen i odriče se Gaddafija. Bježi u Ameriku i živi u Langleyu, Virginia, upravo u blizini sjedišta CIA-e. Uvijek je negirao suradnju sa Središnjom američkom obavještajnom agencijom, ali je to nemoguće sakriti, jer je upravo CIA podržavala libijsku disidentsku skupinu, "Nacionalni front za spas Libije", a Haftar je bio na čelu vojnog krila organizacije.

U tom razdoblju se vraća se Afriku gdje stvara takozvanu "Oslobodilačku vojsku Libije" s kojom ipak nije uspio svrgnuti Muammara Gaddafija. Njegovi ljudi, većinom iz plemena Farjani, odakle i sam potječe, kasnije su se za američke interese borili u Demokratskoj Republici Kongo. The New York Times je 1991. objavio izvješće u kojem navodi kako je CIA u glavnom gradu Čada, N'Djameni, izvukla Haftara i one koji se nisu htjeli vratiti u Libiju i preko Zaira i Kenije, te ih prebacila u SAD. Nakon svog dolaska u Ameriku su se članovi skupine naselili u različitim dijelovima zemlje, dobili su politički azil, prošli daljnje usavršavanje i primali medicinsku i financijsku pomoć.

Tijekom takozvanog "Arapskog proljeća" 2011. Haftar se vraća u domovinu i vodi pobunjeničke, pretežno islamističke snage. U zapovjedništvu je bio drugi po rangu, odmah iza libijskog generala Abdela Fataha Al-Younissa, koji je tijekom pobune optužen da je u kontaktu s Gaddafijem. Međutim, istraga nije provedena zato što je Al-Qaeda, koja je također bila dio NATO snaga na terenu, ubila je generala Fataha Al-Younissa prije no što je mogao iznijeti svoju obranu. Nakon toga general Haftar postaje prvi čovjek takozvane "libijske vojske", ali je na insistiranje Katara smijenjen sa svih dužnosti, a vođe takozvanih "revolucionara" postaje "emir" Libijske islamističke borbene skupine (LIFG), Abdalhaqima Belhadja. Haftar se tada vraća u SAD, ali se vraća u Libiju i 2014. pokreće vojnu kampanju "Libijska zora" s ciljem čišćenja zemlje od islamističkih skupina svih boja, od terorista "kalifata", do Al-Qaede i militanata Muslimanskog bratstva. U kampanji uspijeva očistiti dvije trećine Libije, ali još uvijek ne uspijeva zauzeti glavni grad Tripoli i najveću islamističku utvrdu Misratu.

Dr. Kevin Barrett, američki akademik koji proučava događaje od 2003. godine koji su se dogodili zbog "false flag" operacije, kako je on zove, od 11. rujna 2001.

Američki stručnjak tvrdi da je u ratovima koje je u navodnoj "borbi protiv terorizma" pokrenuo George Bush mlađi do danas živote izgubilo 27 000 000 muslimana. Ova ogromna brojka, naravno, nije u skladu sa službenim statistikama Washingtona. Međutim, dr. Barrett je primijenio drugačiju metodologiju izračuna, ne uzimajući u obzir samo brojke civila i vojnika ubijenih u vojnim operacijama.

Dr. Barrett, član i utemeljitelj Znanstvenog odbora za istragu "11. Rujna", govorio je o ovoj temi u intervjuu za Press TV u četvrtak, nakon objavljivanja studije koju je proveo Institut za međunarodne javne odnose Watson s američkog Sveučilišta Brown.

Američki rat protiv terorizma je kriv za preko 800 000 izravnih smrtnih slučajeva u Afganistanu, Pakistanu i na Bliskom istoku, navodi se u studiji.

Prema studiji, američka savezna potrošnja na ratove poslije Iraka, Afganistana i drugdje širom svijeta je do fiskalne 2020. godine "pojela" 6500 milijardi dolara.

"Zapravo, ovo je podcjenjivanje istine i Sveučilišta Brown, te oni koji su odgovorni za studiju, trebali bi biti optuženi za negiranje holokausta nad muslimanima zato što je stvarni broj ljudi ubijenih u ratovima zbog "11. Rujna" puno veći brojke od 800 000", rekao je dr. Barrett.

Podsjetimo da je isključivo zbog američkog embarga nametnutog Iraku umrlo 500 000 iračke djece, što je priznala i branila kao mjeru "koja se isplatila" bivša američka državna tajnica Madeleine Albright. Dakle, već vidimo nesrazmjer u brojkama Sveučilišta Brown i broja mrtvih do kojeg je svojom metodologijom došao dr. Kevin Barrett.

"Privremena predsjednica" Bolivije Jeanine Añez je izabrana kako bi raspisala izbore u zemlji i ne bi smjela donositi nikakve važne odluke za budućnost zemlje. No, do sada je senatorica, koja je u parlament ušla sa strankom koja je na izborima osvojila 4% glasova, već je protjerala stotine kubanskih liječnika, prekinula odnose s Venezuelom i povukla Boliviju iz nekoliko međunarodnih i interkontinentalnih organizacija i ugovora. Pokrenula je i proces raskida ugovora a njemačkim i kineskim ulagačima u rudarskom sektoru u eksploataciji litija.

Jeanine Añez autohtonu većinu Bolivije opisuje kao "sotonsku" i zahtijeva da im se ne dozvoli život u gradovima, već da ih se pošalje u nenaseljena područja ili u planine. Añez je izjavila da je "posvećena poduzimanju svih potrebnih mjera za smirivanje stanovništva".

Human Rights Watch je licemjerno popratio situaciju u Boliviji i fašistoidni zakon koji bolivijskim sigurnosnim snagama jamči puni imunitet u ubijanju opozicije je opisao kao "problematičnu uredbu".

Na temelju ovog zakona je u Boliviji uslijedio masakr. HRW priznaje da je tijekom demonstracija u Cochabambi "devet ljudi poginulo, a 122 je ranjeno", ali čitatelje ostavlja u potpunom mraku tko je poginuo i tko je odgovoran za ubojstva.

Direktor Human Rights Watcha, Kenneth Roth, otišao je dalje i državni udar u Boliviji opisao kao "osvježavajući korak naprijed za demokraciju", tvrdeći da je Morales "žrtva otpora usmjerenog na zaštitu obrane demokracije zemlje i koji se protivi izbornoj prijevari i njegovoj ilegalnoj kandidaturi". Osim toga, Roth je rekao da je Morales naredio vojsci da puca na demonstrante, što je netočno, jer bivši predsjednik nije imao nikakvu moć da zapovijeda oružanim snagama koje su ranije uspostavile kontakt s organizacijom američkih država (OAS) i Washingtonom i koje su ga prisilile na "ostavku"

Kenneth Roth je također državni udar opisao kao "pobunu" i "prijelazni trenutak" za Boliviju, dok je predsjednika Moralesa predstavio kao nesmotreno "jakog".

Veliki lom i nemire u Južnoj Americi Rodrigo Buendija uporedio je sa "arapskim prolećem". Sličnosti postoje. Protesti se šire celim kontinentom, od Venecuele na severu do Čilea na jugu. Već su proizveli krupne posledice.

Na unutrašnjem planu, najveći potresi se osećaju u Boliviji, koja se nalazi na korak do građanskog rata. Čileu preti uvođenje nekog vida vojne uprave, slično je i u Ekvadoru — Lenjin Moreno je uspeo da kupi nekoliko meseci popuštanjem pred zahtevima demonstranata, ali daleko od toga da se stanje normalizuje.

Latentna napetost primetna je u Paragvaju i Peruu, donekle i u Brazilu nakon pobede Bolsonara, a Argentina je politički podeljena — scena se ubrzano polarizuje na dva nepomirljiva tabora posle izbora Alberta Fernandeza za šefa države. Najkompleksnija situacija je oko Venecuele. Huana Gvaida, samoproglašenog predsednika, priznao je čitav niz država kao legitimnog zastupnika interesa Bolivarske Republike.

SAD su svetski rekorder u nezakonitom ubijanju nenaoružanih civila i mučenju zatvorenika koji su zatvoreni bez suđenja, smatra svetski priznati kanadski filozof DŽon Mekmartri.

Mekmartri kaže da je američka vlada jedna gigantska mašina za masovna ubistva, koja ostvaruje profit ratovanjem i nikad ne snosi odgovornost za svoje stravične ratne zločine i zločine protiv humanosti.


Ovaj kanadski intelektualac ističe da su SAD postale policijska država, koja svoje građane tretira na najuvredljiviji mogući način.

"Proputovao sam cijeli svijet i nigdje nisam vidio državu u kojoj policija redovno maltretira svoje građane i koja je sklona potezanju oružja. SAD su predvodnici u suštinskom građanskom ratu bogatih protiv siromašnih", navodi Memartri.

Mekmartri, profesor filozofije na Univerzitetu Gvelf u Kanadi, kaže da SAD mogu da privode, hapse, otimaju i zatvaraju bez suda ili optužnice bilo kog američkog ili nekog drugog građanina, samo ako ga optuže da je neprijatelj SAD, objavljeno je na sajtu kanadskog Centra za istraživanje globalizacije.


Ovaj kanadski intelektualac smatra da su SAD uvijek podržavale diktatorske režime i da su čak finansirale i naoružavale nacistički režim Adolfa Hitlera u periodu od 1939. do 1945. godine.

Portal Vikiliks objavio je pismo jednog od članova misije Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OZHO) u Siriji šefu kabineta ove organizacije Robertu Fajervezeru. U poruci se napominje da njegove kolege iskrivljuju informacije o onome što se dogodilo u sirijskom gradu Duma 2018. godine.

Prema riječima autora pisma, u izmenjenoj verziji izveštaja organizacije, informacije su predstavljane selektivno. U odvojenim zaključcima takođe su navođeni lažni zaključci.

Kao primjer on navodi redigovani dio izvještaja u kome se govori da misija koja je vodila istragu ima dokaze o korišćenju hlora u hemijskom napadu. Pri tome autor naglašava da su otkrivene samo male čestice materije koje se mogu naći u običnom izbjeljivaču. On smatra da je takva zamjenu pojmova licemerje.

Kako je navedeno u originalnoj verziji izvještaja, misija nije pronašla dovoljno dokaza da je u balonima pronađenim na mjestu "napada" pronađena otrovna supstanca. Međutim, ovaj dio nedostaje u redigovanoj verziji.

Osim toga, autor ističe da su u novoj verziji izveštaja izbačeni komentari komisije o simptomima žrtava, koji su se razlikovali od onih koji se mogu videti u slučaju hemijskog trovanja.

Iz izveštaja je takođe u potpunosti izbrisan dio u kome se govorilo o postojanju balona na mestu incidenta. Bila je to analiza o tome da li su oni korišćeni za hemijski napad ili su se jednostavno nalazili na tom mjestu.

Autor zaključuje da takve promjene u tekstu izveštaja povećavaju nivo pristrasnosti, koji može dovesti u sumnju reputaciju misije i organizacije.

Vikiliks prenosi da je korigovanje konačnog teksta izvještaja moglo biti učinjeno na insistiranje tadašnjeg predsjednika OZHO-a, turskog diplomata Ahmeta Uzumdžuja.

Da li je postojala veza između uskraćivanja američke vojne pomoći Ukrajini i zahteva za sprovođenjem državne istrage o Bajdenovima? "Da li je bilo usluge za uslugu?"

To pitanje već mesecima ne da mira ovom gradu (Vašingtonu; prim. NS). "Odgovor je da", rekao je u sredu američki ambasador pri EU, Gordon Sondland, prilikom svedočenja pod zakletvom. Sondland je dodao da su predsednik Donald Tramp, državni sekretar Majk Pompeo, šef kabineta Bele kuće Mik Malvejni, savetnik za nacionalnu bezbednost Džon Bolton i potpredsednik Majk Pens svi bili povezani sa onim što se spremalo: "Znali su šta radimo i zbog čega (...) Svi su bili umešani. To nije bila tajna."

Dakle, kuda smo se sada uputili?

"POMIRITE SE S TIM"

Odbor za obaveštajne poslove i Odbor za pravosuđe Predstavničkog doma proslediće jedan ili više predmeta o opozivu protiv Trampa na glasanje, pri čemu će svaka od strana slediti stranačku liniju, a zatim će sve biti prosleđeno u Senat.

Opoziv se čini neizbežnim kao i bilo šta drugo u današnjoj politici. Neki posle Sondlandovog svedočenja vrše pritisak na Predstavnički dom da uspori proceduru, da baci širu mrežu i zatraži svedočenje pod zakletvom Pompea, Malvejnija, Pensa, Boltona i Đulijanija. Drugi pak pozivaju da se impičment u Domu nastavi po planu i da se deluje dok je gvožđe još vruće, kako bi se sve završilo pre sastanka članova partije u Ajovi i stranačkih izbora u Nju Hempširu.

Pošto je cilj fanatične antitrampovske grupacije opoziv, osuda i smena predsednika, a potom i nastavak podizanja građanskih i krivičnih optužnica, ovo bi mogla biti borba na život i smrt. Malvejni je možda pre mesec dana pokazao Beloj kući način na koji bi trebalo da se bori. Upitan da li je uskraćivanje pomoći Ukrajini dok istraga o Bajdenovima ne bude najavljena predstavljalo definiciju "usluge za uslugu", Malvejni je izjavio:

"Mi tako stalno radimo (...) u to nema sumnje (...) Zato smo zaustavili novac. Imam poruku za sve vas. Pomirite se s tim. U spoljnoj politici će uvek biti političkog uticaja." Dobrodošli u stvarni svet.

Pegi Nunan iz Vol strit džornala dopalo se ono što je videla kada su američke diplomate Džordž Kent i Vilijam B. Tejlor mlađi stali pred Komitet za obaveštajne poslove Predstavničkog doma kako bi izneli svedočenja u okviru drame oko impičmenta koja se upravo odigrava. Gledala je na njihovu pojavu kao na ponovno "uskrsnuće stare Amerike". Pokazali su "držanje i vladanje temom koja se našla pred njima." Ispoljili su "sposobnost i integritet".

Sve je to tačno. Kent sa svojom leptir mašnom i porodičnom tradicijom poslova u javnoj službi zaista odaje utisak tradicionalnog zvaničnika iz nekadašnje ere američkih spoljnih poslova. A Tejlorova pojava, sa njegovom besprekornom karijerom u vojnoj akademiji Vest Point, s njegovim herojstvom iz Vijetnamskog rata i dugogodišnjom državnom službom, izgledala je kao prisećanje na iskrene američke vojnike koji su izvojevali pobedu u Drugom svetskom ratu i omogućili uspon SAD ka globalnoj dominaciji.

Ali ovi ljudi su usvojili geopolitičke stavove koji su pojednostavljeni, nepromišljeni i opasni. Možda ne bi trebalo svaljivati ozbiljnu krivicu na njih, imajući u vidu da se radi o istom geopolitičkom stanovištu koje je prihvatio gotovo čitav spoljnopolitički establišment, čiji su ovi ljudi samo odani aparatčici. Pa ipak, oni imaju svoju ulogu u nametanju spoljne politike koja Ameriku vrlo verovatno vodi u katastrofu.

TEZA I KONTRATEZA

Nijedan od njih nije pokazao ni trunku razumevanja za igru koju SAD igraju sa Ukrajinom. Nijedan nije nagovestio minimum volje da sagleda dugu i komplikovanu istoriju rusko-ukrajinskih odnosa. Čini se da nijedan od njih nije razumeo ni suštinu niti intenzitet geopolitičkih interesa Rusije duž sopstvenih granica, kao ni to koje bi bile moguće posledice pojačanog američkog uplitanja na teritoriji koja je vekovima bila deo ruske sfere uticaja.

I Tejlor i Kent su izjavili da je Ukrajina vitalni američki nacionalni interes, premda nijedan nije pokušao da suštinski obrazloži svoje razmišljanje. Razmotrite sve potencijalne scenarije za sudbinu Ukrajine i onda se zapitajte da li bi neki od njih zaista suštinski uticao na vitalne američke interese. Svaki potvrdan odgovor bi zahtevao detaljno obrazloženje.

Moglo bi se eventualno tvrditi da bi širenje ruskog uticaja u Ukrajini uticalo na vitalne interese ostatka Evrope, ali teško da se to može uzeti zdravo za gotovo. Ne bi li Evropa mogla samostalno da se suoči sa takvom pretnjom od strane Rusije, imajući u vidu da EU broji 512 miliona stanovnika i ima BDP od 18 biliona dolara, dok Rusija ima 145 miliona stanovnika i BDP od 1,6 biliona dolara?

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je nakon turske invazije na Siriju NATO proglasio savezom u stanju "moždane smrti". Možda je pretjerao u odabiru termina, ali nema sumnje da su stvari koje su se dogodile istaknule vidljiva proturječja u Sjevernoatlantskom savezu, uključujući i vodeću ulogu koju u njemu imaju SAD.

U privremenom rješenju ove krize, kad bolje pogledamo, ni Sjedinjene Države, ni NATO nisu igrali nikakvu ulogu, prepustivši teren Rusiji koja je na summitu u Sočiju s Turskom 22. listopada okončala napredovanje turske vojske, jamčeći zauzvrat povlačenje i razoružavanje YPG snaga sirijskih Kurda, na koje je Erdogan poslao ratnu mašineriju zbog njihovih veza s apsolutnim neprijateljem kojeg za Tursku predstavljaju "teroristi" Kurdistanske radničke stranke.

Vladimir Putin je maestralno shvatio da su Turci zadovoljni sa samo 20% takozvane sigurnosne zone koju su namjeravali zauzeti, pokazavši se kao pravi vladarem događaja. Posebna važnost ovog događaja je u tome što Turska, druga vojska NATO pakta, nije imala poteškoća napasti kurdske milicije, iste one koje su se za račun Sjedinjenih Država, s kojima Turska u savezu, borile protiv terorista takozvane "Islamske države".

NATO je u ovom slučaju pretrpio veliki udarac, jer je Turska pogazila dugu tradiciju Sjedinjenih Država, zemlje "primus inter pares" u savezu, čime su Turci jasno dali do znanja da im je važniji nacionalni interes od solidarnosti među saveznicima.

Talijanski politolog Alessandro Colombo je konačno dobio potvrdu svoje teze iznesene u knjizi nasumično naslovljene "Razjedinjenost svijeta", kada je napisao "kako su promjene kojima je suđeno da potresu geopolitičko nasljeđe XX stoljeća zapravo dezartikulacija između globalne i regionalne dinamike".

"Kraj ideološkog sukoba Istoka i Zapada uklonio je posljednji kamen iz temelja diplomatske i strateške globalizacije prošlog stoljeća, onaj koji je jamčio da će, usprkos specifičnostima različitih protagonista, njihovih uloga u igrama, različite regionalne skupine ostati strogo povezane jedne s drugima. Ovaj geopolitički i geostrateški pomak istodobno uređuje odnose regionalnih sustava i globalnog sustava kao odnos podređenosti prvih prema drugom", piše Alessandro Colombo

U Boliviji nedeljama traju nemiri u kojima ima i poginulih, a dosadašnji predsednik Evo Morales posle spornih izbora napustio je zemlju i otišao u Meksiko, optuživši svoje naslednike za državni udar. Vlast je preuzela opoziciona senatorka Žanin Anjes, koja se proglasila za v.d. predsednika.

Prelazna vlada je Moralesa čak optužila za pobunu i terorizam, jer navodno koordinira uličnim protestima, a ukoliko se vrati u zemlju, očekuje ga zatvor.

Dugogodišnji dopisnik srpskih medija iz Latinske Amerike Borislav Lalić na dilemu koju postavljaju čak i zapadni mediji — da li je ovo puč ili povratak u demokratiju, odgovara da se u Boliviji dogodila jedna vrsta indirektnog državnog udara koji je izvela vojska.

"Razlika između klasičnog vojnog udara na koji je Latinska Amerika naviknuta i dešavanja u Boliviji, samo je u tome što vojska koja je naterala Moralesa da ode iz zemlje nije direktno preuzela vlast. Međutim, bez brutalnog pritiska vojske Morales ne bi mogao da padne", ocenjuje Lalić u emisiji "Svet sa Sputnjikom".