U prethodnoj objavi smo razmotrili pogled Philipa Goffa na "Kozmičku svrhu bez Boga". Obrađivao je nestandardne dizajnere, teleološke zakone i ostavio je kozmopsihizam sa strane. No, završili smo nagovještajem u kojem smjeru ide:

Teleološki zakoni su najparsimoničniji prikazi kozmičke svrhe. Oni jednostavno prihvaćaju grubo postojanje kozmičke svrhe bez osjećaja potrebe za postuliranjem bilo kakvog dubljeg objašnjenja iste. S druge strane, dublje objašnjenje kozmičke svrhe koje pružaju nestandardne dizajnerske hipoteze je atraktivna karakteristika. Vjerojatno ovdje imamo izjednačenje, s jednom teorijom koja prednjači u smislu parsimonije, i drugom koja prednjači u smislu dubine objašnjenja. Ideja bi bila pronaći način da se osigura dodatna dubina objašnjenja, ali uz minimalne troškove u smislu postuliranja dodatnih entiteta.

Srećom, postoji takva teorija: umjesto postuliranja nadnaravnog dizajnera, možemo pripisati mentalitet samom svemiru.

I tako, u sljedećem poglavlju, ulazimo u "Svjesni svemir". Goff nas upozorava da je to gledište kojem su se nekoć smijali, koje je krajnje kontroverzno, a danas se uzima prilično ozbiljno. Kako se to dogodilo? Sljedeće se može izvuće iz Goffove rasprave.

U prethodnoj smo objavi raspravljali o kozmološkom argumentu kako ga iznosi Philip Goff. Očigledno, zbog njegove "Intuicije kozmičkog grijeha" ("bilo bi nemoralno za svemoćno biće da namjerno stvori svemir poput našeg"), nikakav Svemogući Bog ne može postojati; tj. bog koji ima atribute sveznanja, svemoći i svedobrohotnosti; s naglasakom na svedobrohotnosti. Goff kaže: "Oni koji niječu kozmičku svrhu ne mogu objasniti kozmološko precizno podešavanje, oni koji vjeruju u Svemogućeg Boga ne mogu objasniti zlo i patnju koje nalazimo u svijetu".

Dakle, nakon što se riješio svake ideje o Svemogućem Bogu, Goff predlaže istražiti "Kozmičku svrhu bez Boga". Ovo je zapravo jedno od zabavnijih poglavlja u knjizi.

Goff počinje žaleći se na ljude koji su zaglavili u dihotomijama kao što je ona između tradicionalnog Boga zapadne religije i materijalističkog ateizma. Napominje da između te dvije krajnosti postoje i druge opcije. I u tome je dosta u pravu, po mom mišljenju. Stoga će istražiti tri mogućnosti:

Kozmološki argument

I Platon (oko 427.-347. pr. Kr.) i Aristotel (oko. 384.-322. pr. Kr.) su predložili argumente o prvom uzroku, iako je svaki imao određena primjetna ograničenja. U Zakonima (Knjiga X), Platon je predložio da je svo kretanje u svijetu i kozmosu "dodijeljeno gibanje". To je zahtijevalo "samopotaknuto gibanje" koje bi ga pokrenulo i održalo. U Timeju, Platon je predložio "demijurga" iznimne mudrosti i inteligencije kao stvoritelja kozmosa.

Aristotel se u svojoj Fizici i Metafizici protivio ideji prvog uzroka, često brkanoj s idejom "primalnog pokretača" ili "nepokrenutog pokretača". Aristotel se zalagao za ideju da postoji nekoliko nepokrenutih pokretača, od kojih po jedan pokreće svaku nebesku sferu, za koje je vjerovao da žive izvan sfere fiksnih zvijezda, i da to objašnjava zašto se kretanje u svemiru (za koji je vjerovao da je vječno) nastavilo beskonačno. Aristotel je tvrdio da bi tvrdnja atomista o ne-vječnom svemiru zahtijevala prvi neuzrokovani uzrok - prema njegovoj terminologiji, učinkovit prvi uzrok - ideju koju je smatrao besmislenom greškom u rasuđivanju atomista.

Poput Platona, Aristotel je vjerovao u vječni kozmos bez početka i bez kraja (što zauzvrat slijedi poznatu Parmenidovu izjavu da "ništa ne može nastati iz ničega"). U onome što je nazvao "prvom filozofijom" ili metafizikom, Aristotel je namjeravao teološku korespondenciju između primalnog pokretača i božanstva; funkcionalno, međutim, dao je objašnjenje za prividno gibanje "fiksnih zvijezda" (sada shvaćeno kao dnevna rotacija Zemlje). Prema njegovim tezama, nematerijalni nepokrenuti pokretači su vječna nepromjenjiva bića koja stalno misle o razmišljanju, ali budući da su nematerijalni, nesposobni su za interakciju s kozmosom i nemaju saznanja o tome što se u njemu događa. Iz "težnje ili želje", nebeske sfere oponašaju tu čisto intelektualnu aktivnost najbolje što mogu, ravnomjernim kružnim kretanjem. Nepokrenuti pokretači koji nadahnjuju planetarne sfere ne razlikuju se po vrsti od primalnog pokretača, oni samo pate od ovisnosti o odnosu prema primalnom pokretaču. Sukladno tome, kretanja planeta podređena su gibanju inspiriranom primalnim pokretačem u sferi fiksnih zvijezda. Aristotelova prirodna teologija nije priznavala stvaranje ili hirovitost besmrtnog panteona, ali je održavala obranu od opasnih optužbi za bezbožnost. (https://en.wikipedia.org/wiki/Cosmological_argument)

U 3. dijelu ukratko sam opisala argumente Philipa Goffa o svijesti u njegovoj knjizi "Why? The Purpose of the Universe". Tu sam primijetila presokratsku dilemu:

Ili je um elementarna značajka svijeta ili se um može nekako svesti na temeljnije elemente. Ako je gledište to da se um reducira na temeljnije elemente, onda se mora objasniti kako se redukcija događa. Ako se zauzme stajalište da je um elementarna značajka, tada se mora objasniti prividni nedostatak mentalnih značajki na temeljnoj razini materijalne stvarnosti.

Teški pokrivači osobu koja pod njima leži nježno pritišću ravnomjerno po cijelom tijelu, imitirajući tako senzaciju grljenja ili umatanja u tkaninu. O blagotvornom učinku teških pokrivača, u znanstvenim krugovima poznatom i kao "pritiskom dubinskog dodira", pisala je svjetski poznata aktivistica za prava autističnih osoba Temple Grandin. Navela je da je pritisak dubinskog dodira smirivao djecu sa psihijatrijskim poremećajima, autističnim poremećajem i poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD). Djeca s problemima sa spavanjem bolje su spavala u "majčinskoj" vreći za spavanje koja se savršeno prilagođava tijelu.

Premda se čini kao poprilično jednostavan pothvat, spavanje je zapravo skladna međuigra cijelog niza faktora. Da bismo se kvalitetno naspavali i uživali u benefitima koje san donosi organizmu, ne smijemo biti pod stresom ili u svađi s bližnjima i voljenima, prostorija u kojoj spavamo mora biti adekvatno zamračena i u njoj se moramo osjećati sigurno, krevet u kojem ležimo mora nam biti udoban i moramo paziti što jedemo i pijemo. Tome svemu treba dodati i činjenicu da neka oboljenja poput, između ostalih, artritisa, Parkinsonove bolesti i slabog srca mogu otežati spavanje.

Kvalitetan san, preporučenih sedam do devet sati, čovjeku je dakako prijeko potreban jer se naše tijelo tijekom sna oporavlja od aktivnosti kojima smo se bavili dan prije, naš mozak obrađuje nove informacije, što pospješuje učenje i pamćenje, a čovjekov imunitet odrađuje važne zadatke u borbi protiv infekcija.

Dobra vijest je da na veliku većinu faktora koji utječu na kvalitetu sna možemo sami utjecati, a većina počne od personalizacije kreveta, mjesta gdje provodimo trećinu svog vremena koje nam je Svemir dao.

Kad sam se uselio u zagrebački stan, stan u kojem živim već više od pet godina, htio sam napokon imati krevet kakav zaslužujem. Naime, s obzirom na to da sam visok 205 centimetara, dosta dugo sam muku mučio s krevetima i madracima. Odlučio sam da je bilo dosta kompromisa i mučenja. Htio sam spavati u maksimalnom komforu pa sam pribavio krevet po mjeri. Izabrao sam najtvrđi madrac koji sam mogao naći jer me jedino na takvima ne bole leđa. Naoružao sam se cijelim arsenalom jastuka - velikima i malima, tvrdima i mekanima. Kako nisam ljubitelj deka, u novi sam stan jednostavno preselio stari pernati jorgan (Slavoncima je ovaj turcizam draži od grecizma "poplun", koji se koristi u središnjoj Hrvatskoj, napp.a.). On me svih ovih godina služio adekvatno, ništa mu nije nedostajalo, no zanimalo me ima li tu prostora za napredak. Krajem ljeta odlučio sam da ću ovu zimu dočekati pod novim jorganom.

U prethodnom odjeljku opisala sam, vrlo ukratko, argumente Philipa Goffa za hipotezu odabira vrijednosti. Koristio je argument "Preciznog podešavanja" potkrijepljen nizom Bayesovih argumenata koji su bili prilično opsežni. Neću ovdje prepisivati Goffovu knjigu, morat ćete je pročitati kako biste tamo dobili svu detaljnu raspravu. Bavio se hipotezom mnogih svjetova ili multiverzuma i očito je bio uvjeren vlastitim argumentima da je hipoteza odabira vrijednosti pravi put kojim treba ići.

Njegov sljedeći potez je uvođenje Svijesti kao dokaza za svrhu u Svemiru. On tvrdi da je "stvarnost svijesti temeljni podatak iznad i izvan podataka javnog promatranja i eksperimenta". Goffovo gledište je panpsihizma. Dakle, dopustite mi da ovdje predstavim neke definicije.

Panpsihizam je ideja da je svijest temeljna i prisutna posvuda u prirodnom svijetu. To znači da barem neke vrste entiteta na mikrorazini imaju mentalitet, ali ne i da doslovno sve ima um. To jest, kamen nema mentalna svojstva čak i ako ga temeljni dijelovi kamena imaju.

Dualizam je gledište da su um i materija fundamentalno različite vrste stvari.

Fizikalizam je gledište da je sve materija i da svijest nastaje kao artefakt fizičkih procesa.

Ovdje nastavljam sa serijom započetom sa:

Zašto? Svrha svemira

U prethodnom odjeljku raspravljala sam o pitanjima koja Philip Goff predstavlja u svojoj knjizi "Why? The Purpose of the Universe" [hrv. Zašto? Svrha svemira]". Tamo je navedeno da je sam Goff bio rani sljedbenik filozofskog empirizma i skepticizma Davida Humea sve dok on (Goff) nije, pronašavši grešku u Humeovim argumentima, postao nihilist. Ukratko sam opisala nihilizam, antinatalizam, materijalizam i njegov izdanak, fizikalizam i Goffov preokret prema potrazi za smislom života. Čini se, prema onome što piše Goff, da je to bilo motivirano činjenicom da je postao otac. Goff je došao do zaključka da su jedine prihvatljive opcije one između vrijednosnog fundamentalizma i vrijednosnog nihilizma. Budući da Goff tvrdi da su dokazi za kozmičku svrhu jaki, to eliminira vrijednosni nihilizam; ali vrijednosni fundamentalizma tvrdi da su činjenice o vrijednosti primitivne i vode do ideje o nefizičkom području činjenica o vrijednosti. Očito mu se ne sviđa taj zaključak. Dakle, da vidimo kamo ide s ovim. Ovdje se okrećemo Goffovom dokazu da postoji Svrha našeg postojanja.
Goff počinje sa Standardnim modelom fizike čestica. Navodi činjenicu da ovaj model sadrži konstante, odnosno fiksne brojeve koji su potrebni da bi jednadžbe odgovarale stvarnosti. Ističe da su istraživači isprobali mnoge druge brojeve u računalnim simulacijama nastanka svemira, a neizbježni rezultati bili su da je velika većina takvih simulacija rezultirala svemirima koji nisu bili kompatibilni sa životom ili strukturnom složenošću. Goff zaključuje da možemo ili prihvatiti da je ovaj ishod divlja slučajnost ili da se fizika temelji na ovim brojevima jer dopuštaju postojanje svemira velike vrijednosti. Ovo je, dakle, hipoteza odabira vrijednosti.

Prošle godine, Ark je objavio velike izvatke iz moje knjige "Comets and the Horns of Moses" na njegovom blogu.¹ U tim se poglavljima raspravljalo o viđenju prirodnog svijeta ranih filozofa, posebice o tome kako su oni vidjeli odnose između zemlje i neba. Prije nekoliko mjeseci pročitala sam knjigu filozofa Philipa Goffa: "Why? The Purpose of the Universe" [hrv. "Zašto? Svrha svemira"] i, nakon razgovora s Arkom, zamolio me da napišem recenziju knjige za njegov blog. Pa, nisam mislila da znam dovoljno o Goffovim stajalištima da bih napravila dobar posao budući da je bilo mnogo stvari koje je napisao, a koje su bile prilično iritantne i nisam željela da moja iritacija utječe na moju recenziju. Pa sam malo istraživala na internetu i naručila desetak knjiga, te sam počela čitati i praviti bilješke. Mislim da sada to mogu donekle shvatiti i stoga, ovdje počinje kratka serija o nekim ludo zanimljivim razvojima u filozofiji i istraživanju svijesti. Drugim riječima, ovaj mali serijal neće biti samo pregled Goffove knjige, već će pokriti i neke stvari koje su istaknute u njegovoj knjizi. Dakle, počinjemo s Goffom.

Goff svoju raspravu otvara pitanjem smisla: ima li samo naše postojanje smisla. Poprilično je preduboko zaronio! Goff vjeruje da postoje uvjerljivi dokazi za kozmičku svrhu i njegove ću argumente zabilježiti u nastavku. Za sada, vrijedi kratko rekapitulirati njegovo izlaganje različitih pogleda zauzetih po ovom pitanju samo kako bismo se orijentirali.

Umoran sam od čitanja da je Netanyahu psihopat. On to zasigurno nije. Ne vidim razloga da njega, ili bilo kojeg drugog izraelskog vođu, smatram psihopatima u psihijatrijskom smislu. Imaju kolektivnu psihopatiju, što je sasvim druga stvar.

Razlika je ista kao između osobne neuroze i kolektivne neuroze. Prema Freudu, religija (a on je mislio na kršćanstvo) je kolektivna neuroza. Freud nije mislio da su religiozni ljudi neurotični. Naprotiv, primijetio je da njihova kolektivna neuroza ima tendenciju imunizirati religiozne ljude od osobne neuroze.[1] Ne pristajem na Freudovu teoriju, samo mi treba njegova potpora da predstavim vlastitu teoriju: cionisti, čak ni oni najkrvoločniji među njima, nisu individualni psihopati; mnogi od njih su puni ljubavi, pa čak i samopožrtvovne osobe unutar vlastite zajednice. Umjesto toga, oni su vektori kolektivne psihopatije, što znači poseban način (možemo ga nazvati neljudskim) na koji kolektivno vide i komuniciraju s drugim ljudskim zajednicama.

Ovo je ključna točka bez koje nikada ne možemo razumjeti Izrael. Nazivanje njihovih vođa psihopatima nije od pomoći. Ono što trebamo je prepoznati Izrael kao kolektivnog psihopatu i proučiti porijeklo ovog jedinstvenog nacionalnog karaktera. Pitanje je opstanka svijeta, kao što je pitanje opstanka bilo koje grupe prepoznati psihopatu među njima i razumjeti njegove obrasce razmišljanja i ponašanja.

Pisac kaže, pošto je proučio misli filozofa, teorije i praktične metode koje utiču na ponašanje ljudi, da nije mogao da veruje da je sva snaga u jednoj jednostavnoj rečenici:

Ono o čemu najviše razmišljate to ćete i postati!

Vaš uspeh ili poraz u bilo čemu, bio veliki ili mali, bitan ili ne baš toliko bitan, zavisiće od toga kako ste programirani. Rezultat moćnih tehnika kojim programirate uspeh, zavisi i od onoga što prihvatate od drugih i od onoga što govorite sebi. To više nije teorija o uspehu, to je zapravo činjenica. Sreća i želja nemaju nikakve veze sa tim. Nema veze ni da li u to nešto verujemo ili ne.

Jednostavno, mozak veruje u ono što mu najčešće govorimo. Ono o čemu mu najviše pričamo, on to kreira. Jer nema drugog izbora.