Jedna od glavnih tema kojima se demonizira Putin na Zapadu su neprestane insinuacije da je on korumpiran i da mu je korupcija omogućila da izgradi masovno osobno bogatstvo. No, iako su ti navodi nepromjenjivo prikazani bez dokaza, imamo neke dokaze da Putin zapravo nije korumpiran (barem ne na način na koji se implicira u zapadnim medijima - ali to će biti tema za drugu raspravu). U tom smislu pronašao sam i Sharon Tennisonovo vrlo zanimljivo svjedočenje. Tennisonova je osnivač i predsjednik Centra za građanske inicijative (CCI) i radila je u Rusiji (i SSSR-u) 30 godina. Tijekom svojih aktivnosti, ona je imala najmanje jedan osobni susret s Putinom i tijekom godina je upoznala mnoge druge američke dužnosnike i gospodarstvenike koji su surađivali s njim. Prema Tennisonovoj, nitko od tih dužnosnika "ne bi opisao [Putina] kao "brutalnog" ili "nasilnog", ili drugim klevetničkim pridjevima i imenicama koje su se više puta koristile u zapadnim medijima".

Tennisonova je prvi put srela Vladimira Putina 1992. i opisala je iskustvo u jednom od njezinih blogova:

"Susrela sam Putina godinama prije nego što je ikada sanjao da bude predsjednik Rusije, kao i mnogi od nas koji su radili u Sankt Peterburgu tijekom devedesetih godina... Već godinama sam kreirala programe za otvaranje odnosa dviju zemalja... U mojoj glavi se pojavila nova programska mogućnost. Budući da sam očekivala da će možda trebati potpis iz Gradske vijećnice Marienskij, zakazan je sastanak, a moj prijatelj Volodya Shestakov i ja smo se pojavili na ulazu bočnih vrata u zgradu Marienskij. Našli smo se u malom, smeđe bezizražajnom uredu, suočavajući se s neobičnim muškarcem u smeđem odijelu. Upitao je za razlog moj dolaska. Nakon skeniranja predloženog prijedloga, počeo je postavljati inteligentna pitanja. Nakon svakog od mojih odgovora, pitao je sljedeći relevantno pitanje. Postala sam svjesna toga da je ovaj ispitivač bio drugačiji od ostalih sovjetskih birokrata koji su uvijek izgledali kao da se upuštaju u čudne razgovore sa strancima s nadom da će dobiti mito u zamjenu za zahtjeve Amerikanaca... Ovaj birokrat bio je otvoren, upitan i neosoban u ponašanju.

Nakon više od sat vremena pažljivih pitanja i odgovora, tiho je objasnio da je pokušao utvrditi je li prijedlog zakonit, a zatim je rekao da nažalost u to vrijeme nije bio. Izgovorio je nekoliko dobrih riječi o prijedlogu. To je sve. Jednostavno je i ljubazno pokazao na vrata. Na pločniku sam rekla kolegi: " Volodya, ovo je prvi put ikada da smo se bavili sa sovjetskim birokratom koji od nas nije tražio putovanje u SAD ili nešto vrijedno! Sjećam se da sam gledala njegovu vizit kartu na sunčevoj svjetlosti - pročitala sam Vladimir Vladimirovich Putin." ¹

Barem u ovom susretu 1992. s Tennisonovom činilo se da Vladimir Putin obavlja svoje dužnosti na profesionalan način, bez traženja mita ili usluga od Tennisonove, koja je očito bila dobro upoznata s iznuđivačkim ponašanjem drugih vladinih birokrata.

Tijekom svog rada u Rusiji 2000-ih, Tennisonova je intervjuirala mnoge bivše studente svoje organizacije o njihovom radnom iskustu. U tim intervjuima njeno posljednje pitanje je uvijek bilo o Vladimiru Putinu: "Pa, što mislite o svom novom predsjedniku? " Ona je izvijestila da:

"Nitko nije odgovorio negativno, iako su u to vrijeme poduzetnici mrzili ruske birokrate, a većina je odgovorila na sličan način: "Putin je registrirao moj posao prije nekoliko godina." Sljedeće pitanje: "Dakle, koliko vas je to koštalo?" Sve osobe su odgovorile: "Putin nije ništa naplatio." Jedan od njih je rekao: "otišli smo za Putinov stol, jer su se ostali, koji su pružali usluge na Marienski, obogatili na svojim radnim mjestima."

Dalje, Tennisonova priča priču koja uključuje Vladimira Putina i bivšeg američkog glavnog konzula, Jacka Gosnella. Gosnell je blisko surađivao s Putinom na raznim projektima. Godine 2001., Putinova supruga Ludmila imala je tešku prometnu nesreću, a Gosnell je preuzeo inicijativu, bez da je rekao Putinu, organizirao zračni prijevoz i hospitalizaciju za nju u Finskoj, jer je medicinska skrb u Rusiji tada bila prilično sumorna. Kad je obavijestio Putina o tim aranžmanima, Putin je bio pogođen njegovom pažljivom ponudom, ali je inzistirao da je ne može prihvatiti i da bi, kao i ostali Rusi, njegova supruga morala biti lječena u ruskoj bolnici.

Tennisonova zatim nastavlja dijeliti još nekoliko svjedočanstava različitih američkih dužnosnika koji su poznavali Putina. Jedan od njih, visoki časnik Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), blisko je surađivao s Putinom i rekao je Tennisonovoj kako nijedno njegovo poslovanje s Putinom nije sporno i da je ugled koji je dobio od američkih medija bio nepošten i nezaslužen. Drugi dužnosnik koji je također blisko surađivao s Putinom jednako je saopćio da "nikada nije bilo nikakvih naznaka podmićivanja, pritiska, ništa osim pristojnog ponašanja i pomoći". Zatim je bio i jedan dužnosnik iz američkog State Departmenta kojeg je upoznala kada su bili pozvani na radio intervju o Rusiji. Dok su razgovarali nakon intervjua, Tennisonova je primijetila: "Možda biste bili zainteresovani da znate da sam prikupila iskustva o Putinu od brojnih ljudi, neke tijekom razdoblja od više godina, i svi kažu da nemaju negativnih iskustava s Putinom i da nemaju dokaza o primanju mita." Dužnosnik State Departmenta bez oklijevanja je odgovorio: "Nitko nikada nije uspio doći do optužbe za podmićivanje protiv Putina." (Nitko nije, osim lažnog križara za ljudska prava, lažnog borca za borbu protiv korupcije, Bill Browdera: pogledajte ovdje)

Tennisova također dijeli zanimljive detalje o Putinu koje je saznala od jednog od njenih ruskih prijatelja, jednog psihologa po imenu Lena koja je s njim išla u školu, a Lena je opisala Putina kao mirnog mladića koji je bio "siromašan, ljubitelj borilačkih vještina, koji je branio djecu koja su maltretirana na igralištima." Lena je također objasnila Tennisonovoj zašto je Putin otišao služiti u KGB-u:

"Sjećala ga se kao patriotskog omladinca koji se prerano prijavio za KGB nakon što je završio srednju školu (odbacili su ga i rekli mu da se obrazuje). Odlazi u školu prava, kasnije se ponovno prijavljuje i biva prihvaćen. U to doba svi smo se divili KGB-u i vjerovali da su oni koji su tamo radili patriote i da su držali zemlju sigurnom. Mislili smo da je prirodno odabrati ovu karijeru."

Prema tome, Vladimir Putin se možda pridružio KGB-u s istom osnovnom motivacijom koja je potaknula mnoge mlade Amerikance da se pridruže američkoj vojsci nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine: osjećaj domoljublja i želja da služi svojoj zemlji.

Vrijeme je da SAD prihvate činjenicu da je Rusija utjecajna sila i pretvara se u alternativu Americi na Bliskom istoku. Bashar Al-Assad u Siriji ostaje na vlasti, a Sjedinjene Države su u samom središtu velike međunarodne katastrofe. Rusija uvijek čvrsto i dosljedno podržava svoje saveznike, ali se istodobno ne nameće kao "svjetski policajac". Sve ovo je nova stvarnost regije Bliskog istoka i što se Washington prije pomiri s tim, bolje po SAD.

U vrijeme približavanja posljednje faze vojnog sukoba u Siriji i prelaska na fazu političkog rješenja, američki političari sve više moraju računati na novu realnost i da je cijeli svijet doista svjedočio značajnim promjenama od početka rata u Siriji od 2011. do danas.

Zahvaljujući sirijskom sukobu, dogodilo se ono što su Izrael i Sjedinjene Države vjerojatno najmanje željeli. Regionalne snage, saveznici Irana, sada su samo nekoliko kilometara od granice s Izraelom. Proiranske milicije i paravojne formacije, od koji su neke na razini dobro opremljene armije, poput snaga iračkih šiita ili libanonskog Hezbollaha, nezaobilazan su akter u borbama protiv terorizma i Siriji i Iraku, zbog čega su prisutne na područjima na kojima nikada nisu bile. Sve to se dogodilo uz opasnost od izbijanja izravnog vojnog sukoba između Rusije i Sjedinjenih Država.

Osim toga, čak i površan pogled na trenutnu situaciju u Siriji nedvosmisleno potvrđuje da Sjedinjene Države u toj zemlji nisu ostvarile svoje ključne ciljeve. Prije svega, nisu svrgnule sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada s vlasti, dok su poraz pretrpjele i na političkom planu.

Iako se Washington poziva na Ženevsko priopćenje i političko rješavanje sirijske krize pod okriljem Ujedinjenih naroda, gdje bi bili prisutni i američki predstavnici, ali i Saudijska Arabija, Jordan, Katar i druge zemlje koje su pokrenule agresiju ili na neki način sudjelovale u pobuni u Siriji, politički proces se provodi kroz suradnju Rusije, Irana i Turske, dok su ostali akteri izbačeni iz igre.

Kao što je većina američkih i stranih analitičara predviđala, po završetku srednjoročnih američkih izbora u kojima su republikanci zadržali većinu u Senatu, a demokrati osvojili Zastupnički dom, State Department je počeo konzultacije s Kongresom o uvođenju novih sankcija protiv Rusije, izvještava Bloomberg. Kako prenosi agencija, SAD tvrde da je Rusija ignorirala odredbe Zakona o kontroli kemijskih i bioloških oružja i zabrane vojne uporabe istih iz 1991. godine i Washingtonu u ponuđenom roku nije dala jamstva da više neće koristiti kemijsko oružje.

Iskreno govoreći, nametanje sankcija Washingtona ovoj ili onoj zemlji, skupini zemlja, kompanijama, pojedincima ili organizacijama su postale svakodnevna pojava i više uopće nisu vijest, dok se jednog dana ne probudimo sa sankcijama uvedenim cijelom svijetu, a izuzeti će biti malobrojni američki poslušnici, koji bez pogovora slijede politiku američke uprave često na vlastitu štetu.

Ali u ovom slučaju opet imamo neviđenu razinu arogancije, kojom State Department zemlju koja je uništila sve zalihe kemijskog oružja, a američka vojska to nije, jer za taj posao "nije bilo proračunskih sredstava", optužuje za korištenje istog i daje Moskvi ultimatum da u Washington dostavi pisana jamstva da to više nikada neće činiti. Kako su se ruske vlasti, što je bilo očekivano, oglušile na američki ultimatum, State Department predviđa uvođenje novog paketa sankcija protiv Rusije.

Američki State Department je obavijestio Kongres da je Rusija ignorirala zahtjeve Washingtona da u zadanom roku zajamči da više neće koristiti kemijsko oružje, izvještava Bloomberg.

Optužbe se svode na slučaj u Salisburyu, za koji nikada nitko nije predočio nikakav dokaz da su Sergej i Julija Skripal zaista bili izloženi nervnom agensu iz serije Novičok, a posebno da su to učinili Rusi ili netko drugi po nalogu ruskih vlasti. Sve što znamo o ovom slučaju su napisi iz medijima i izjave britanskih političara i dužnosnika koje je Washington prihvatio kao neupitnu istinu. To znači da SAD sada mogu uvesti nove sankcije protiv Rusije "zbog uporaba nervnog agensa u Velikoj Britaniji".

Novinar i pisac Turki bin Abdul Aziz el Džaser bio je mučen i ubijen u Saudijskoj Arabiji, piše list "Nju kalidž", pozivajući se na zaštitnike ljudskih prava.

Novinar je ubijen u zatvoru, mesec dana nakon Džamala Hašogija.

El Džaser je uhapšen u martu 2017. godine zbog tajnog vođenja naloga na Tviteru pod nazivom Kashkool koji je otkrivao kršenja ljudskih prava zvaničnog lica i članova kraljevske porodice. Otkrili su ga saudijski špijuni u Tviterovom predstavništvu u Dubaiju. Prema saopštenjima izvora, špijuni su povezani sa savetnikom prestolonaslednika Saudom el Kahtanijem. On je bio smenjen zbog istrage Hašogijevog ubistva u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Saudijski novinar i dopisnik "Vašington posta" Džamal Hašogi ubijen je u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu u tuči sa ljudima koje je tamo sreo, saopštila je ranije Saudijska Arabija. Hašogi je nestao 2. oktobra, a poslednji put je viđen kako ulazi u konzulat Saudijske Arabije u Istanbulu.

Iako su od američkih srednjoročnih izbora, održanih jučer, 6. studenog, mnogi očekivali poraz republikanaca, na kraju se nije dogodilo ništa spektakularno. Točno je da su republikanci izgubili većinu u Zastupničkom domu, ali su zadržali kontrolu nad Senatom, prenose američki mediji i ovi su rezultati u skladu s predizbornim anketama i analizama.

Republikanci su dosad kontrolirali oba doma u Kongresu. U Senatu su imali tijesnu većinu od 51 senatora u odnosu na 49 demokrata, ali i većinu u Zastupničkom domu, gdje su imali 236 zastupnika uz 193 demokratska, uz šest praznih mjesta.

Kompletan sastav Zastupničkog doma i Senata bit će poznati tek nakon što se zatvore birališta širom zemlje i dođu rezultati. Procjenjuje se da će u konačnici demokrati dobiti 229 mjesta, a republikanci 206 u Zastupničkom domu.

Iako su demokrati preuzimanjem tog doma ostvarili relativno važnu pobjedu, ipak nije došlo do "protutrumpovske plime".

Velika pobjeda za republikance je ona senatora Teda Cruza u Teksasu, koji je pobijedio i tijesnoj utrci s demokratom Betom O'Rourkeom u čiju su kapanju uloženi golemi novci. Cruzova pobjeda omogućila je republikancima da zadrže ključno mjesto kako bi sačuvali većinu u Senatu.

Na izborima koji se tradicionalno održavaju sredinom mandata aktualnog predsjednika, bira se 435 članova Zastupničkog doma, 35 od 100 članova Senata i 36 od 50 državnih guvernera, kao i brojni ostali državni i lokalni dužnosnici.

Amerikanci su u velikom broju izašli na izbore za Kongres koji se smatraju nekom vrstom referendumom o predsjedniku. Povijesno, predsjednikova stranka se u sredini njegova mandata uglavnom suči s protestnim glasanjem i pretrpi poraz, što ovaj put nije bio slučaj.

Iako se ne može reći da je Trump zadobio težak udarac, svakako ne u mjeri kakve su pretrpjeli bivši predsjednici, ovi su izbori pokazali da je Amerika duboko podijeljena.

Od 2. do 5. studenog trajao je prvi službeni posjet novog pakistanskog premijera Imrana Khana Kini. Ovaj posjet izazvao je veliku pozornost analitičara s obzirom na ključnu važnost Pakistana u odnosu na afganistansku krizu, kao i činjenicu o sve lošijim odnosima između Islamabada i Washingtona. U pratnji premijera bila je i velika poslovna delegacija s čelnicima 11 najvećih pakistanskih tvrtki i 50 zajedničkih pakistansko-kineskih tvrtki, koji su posjetili i nedavno otvoreni veliki sajam uvoznih roba u Šangaju.

Kineski promatrači izvjestili su kako su zapadni političari željeli izvršiti pritisak na novog pakistanskog čelnika vlade, inače, europskog studenta, koji bi zbog toga mogao imati razumijevanja za tzv. europske vrijednosti (makar i sami europljani ne znaju o kojim se tu vrijednostima zapravo radi). Pri tom kineski vojni analitičari naglašavaju kako Khan već 20 godina živi u Pakistanu i potpuno gospodari stanjem u toj zemlji i da su sva nastojanja zapada da ga privuku na svoju stranu ostala bezuspješna.

Za Kinu je, svakako, najvažniji nastavak izgradnje Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, kao ključne komponente velikog infrastrukturnog projekta "Jedan pojas-jedan put", u koji je Peking već investirao 40 milijardi dolara od ukupno predviđenih 65 milijardi. Daljne investicije najviše ovise o uspjehu Islamabada da osigura političku i sigurnosnu stabilnost u zemlji.

S druge strane, Pakistan od tog projekta očekuje otvaranje oko 70 tisuća novih radnih mjesta, a budući kako upravo traju pregovori s Pekingom o daljnjem proširenju međusobne gospodarske suradnje, računa se na otvaranje čak 120 tisuća radnih mjesta.

Premijer Imran Khan je na konferenciji za medije izjavio kako Pakistan ima 700 kilometara dugu obalu uz Indijski ocean i da je Islamabad spreman razmotriti bilo koje kineske projekte i prijedloge o razvoju tog priobalja. (Podsjećam kako Kina već gradi svoju pomorsku bazu u pakistanskoj luci Gwadar, nedaleko od granice s Iranom, kao i novu vojnu zračnu bazu.)

Jučer je globalni međubankovni platni sustav SWIFT objavio informaciju o isključenju pojedinih iranskih banaka iz svojih platežnih kanala. Pri tom nije naveoo o koliko i o kojim je bankama riječ, a zanimljivo je, kako, usprkos tome što svi jako dobro znaju o čemu je riječ, SWIFT niti jednom rječju nije spomenuo američke protuiranske sankcije, već je samo priopćio kako to čini zbog "nužnosti stabilnosti i očuvanja cjelovitosti međunarodnog financijskog sustava".

Pojedini analitičari smatraju kako je ovom odlukom SWIFT-a iransko gospodarstvo upalo u potpunu financijsku izolaciju. Međutim, sigurno je ipak jedno: ova odluka SWIFT-a za Teheran nije nikakvo iznenađenje. Štoviše! On ju je i očekivao i za nju se pripremao, imajući u vidu da je SWIFT već jednom učinio identičan potez prema iranskim bankama, i to 2012.g. u okviru međunarodnih sankcija protiv Irana zbog razvoja njegovog nuklearnog programa, a odluku je povukao 2015.g. nakon potpisivanja međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu.

Sada, kada su se Sjedinjene Države iz njega jednostrano povukle (u svibnju ove godine), Teheran je imao dovoljno vremena za pronalazak alternativnih kanala financijskog poslovanja te je u tu svrhu osnovao vlastiti unutarnji međubankarski platni sustav, a tvrdi kako ima i isto takve kanale za transakcije sa svojim inozemnim partnerima, s kojima još uvijek vodi aktivne pregovore.

Podsjećamo: SWIFT je međunarodni bankovni sustav predaje informacija i osiguranja sigurnosti financijskih transakcija, koji minimizira rizike gubitka novca, osnovan 1973. godine, kroz koji djeluje gotovo 11 tisuća organizacija iz gotovo 200 država svijeta.

Bez obzira na u ponedjeljak uvedene američke sankcije na iranski energetski sektor (koji je i najvažniji cilj udara američke administracije s obzirom da izvoz nafte najvećim dijelom i puni iranski državni proračun), nije došlo do značajnijeg kolebanja u cijenama "crnog zlata" na svjetskim tržištima. Razlog tome je činjenica kako su te sankcije već odavno najavljivane i ne predstavljaju nikakvo iznenađenje, ali, isto tako, i odluka američke administracije od ponedjeljka da popusti pred zahtjevima ključnih država uvoznica iranske nafte, zbog čega je sastavila spisak od 8 zemalja na koje se neće primjenjivati američke kaznene mjere ukoliko one nastave uvoziti iransku naftu (Kina, Indija, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Turska, Grčka i Italija).

I dok je pozornost međunarodne zajednice usmjerena na jučer pokrenute američke sankcije protiv Irana, prava drama odvija se u jednom drugom dijelu svijeta, kroz sve napetije američko-kineske odnose. Neovisno o činjenici da je Washington sinoć objavio spisak od osam država koje i dalje neometano mogu uvoziti iransku naftu (u manjim količinama i privremeno, na rok od pola godine), među kojima je i velika Kina, s kojom Trumpova administracija upravo vodi svojevrsni trgovinski rat, to nikako ne umanjuje vrlo visoku vjerojatnost ulaska odnosa između dviju mega-država svijeta u dugoročno razdoblje klasičnog hladnog rata, sličnog onom iz doba SSSR-a, i to u svim sferama, od političkih i gospodarskih do vojnih.

Jer spomenuti Trumpov potez "omekšavanja" sankcijske politike u odnosu na države koje nastave uvoziti iransku naftu, nipošto nije čin dobre volje prema tim zemljama, a najmanje prema Pekingu, već isključivo realnost s kojom se u svijetu američka politika susreće, preciznije, otpor takvoj politici od strane najvećeg broja bitnih svjetskih država, između ostalog i američkih saveznika i partnera. Osim toga, u vrijeme izbora za američki Kongres (počeli su danas) po Trumpa bi bilo krajnje neugodno priznati poraz njegovih, gotovo polugodišnjih diplomatskih nastojanja oko primoravanja svjetskih država na potpuni odustanak od uvoza iranske nafte.

Ovako je to ispao prilično elegantan i politički oportun potez Bijele kuće, koji znači odlaganje priznanja svog neuspjeha kroz novu "dobrohotnost" SAD-a, koji, evo, svojim partnerima ponovo daje mogućnost za predah od američkih pritisaka i nastavak poslovanja s Iranom do konačne realizacije američkih zahtjeva, koji bi trebali biti ispunjeni do kraja ožujka iduće godine, iako se to baš ničim ne jamči. U istom smislu treba sagledavati i nedavni Trumpov telefonski razgovor s kineskim vođom Xi Jinpingom i njihov naglo porasli optimizam u mogućnost sklapanja novog trgovinskog sporazuma s Kinom na summitu G20, krajem studenog u Argentini. Jer sličnih priopćenja i velikog optimizma bilo je već i ranije nakon susreta dvojice čelnika, ali gruba geopolitčka realnost vrlo brzo taj optimizam svodi na onu razinu koja puno više zabrinjava nego li daje nadu u bolje sutra, ne samo u odnosima između tih dviju zemalja.

Xi Jinping pozvao Kineze na pripremu za rat!

A da stanje na Dalekom istoku nije ni malo bezazleno, svjedoči i prošlotjedna sjednica politbiroa CK Komunističke partije Kine, kojoj je predsjedao partijski čelnik i predsjednik države Xi Jinping. Upozorio je kako je stanje po kinesko gospodarstvo opasno, ali, i u razgovoru sa zapovjedništvom Južnog vojnog okruga otvoreno kazao kako se Kina mora pripremati za rat! To je prva takva izjava jednog kineskog čelnika nakon gotovo 40 godina.

Američka vlada je još u vrijeme predsjednika Baracka Obame pokušala organizirati pokretanje pregovora talibana s ostalim akterima sukoba u Afganistanu, kada je 2013. u München tajno doputovala delegacija islamističkih militanata i razgovarala s predstavnicima američke vlade, vojske i obavještajnih službi. Najnoviji pokušaj uspostave jačih veza s talibanskim pokretom se dogodio prošlog mjeseca, kada je američka strana s predstavnicima talibana pregovarala u Kataru.

Međutim, islamistički militanti su na kraju prihvatili poziv Moskve da bezuvjetne pregovore o miru održe u Moskvi. Na pregovore su pozvani predstavnici 12 zemalja i delegacija talibana.

Talibani su spremni sudjelovati u multilateralnim mirovnim pregovorima u Moskvi, tijekom kojih će se pokušati pronaći rješenje za uspostavu trajnog mira u Afganistanu.

Glasnogovornik islamističkog pokreta Zabihullah Mujahid je rekao kako ne postoji službeni pristanak za sudjelovanje u pregovorima, ali je potvrdio dolazak visokog izaslanstva talibana.

Pregovori će se održati u petak, a Rusija je u Moskvu pozvala predstavnike 12 zemalja i talibane. Prem informacijama koje je objavila Rusija, vjeruje se da će na pregovore sigurno doći predstavnici Irana, Kine, Pakistana, Tadžikistana, Uzbekistana i Turkmenistana.

Moskovski pregovori naglašavaju sve aktivniju ulogu koju Rusija igra u uspostavi mira u Afganistanu i utjecaj Moskve u zemlji desetljećima nakon što su se sovjetske snage povukle iz ove azijske zemlje.

Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani odbio je poziv jer bi to značilo da bi afganistanska vlada trebala voditi izravne pregovore s talibanima, koji su za središnje vlasti teroristički pokret.

Ovaj islamistički fundamentalistički pokret je proglašen terorističkom organizacijom i odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a ubrzo i presudom Vrhovnog suda Rusije iz 2003. godine, što znači da će u Moskvu na pregovore putovati delegacija međunarodne terorističke organizacije.

Nakon raspada SSSR-a Rusija je otpisala dugove u iznosu od 151 milijardu dolara. Predstavljamo vam spisak država kojima je Rusija oprostila najveći deo dugova.

Kuba - 29 milijardi dolara

"Ostrvo slobode" je apsolutni lider po visini duga koji je otpisala Rusija. Moskva i Havana su 2013. godine potpisale sporazum kojim je Kubi omogućeno da ne plati 90 odsto duga SSSR-u. Na taj način, Kubi je oprošteno 29 milijardi od 32 milijarde dolara duga.

Avganistan - 11 milijardi dolara

Kao i Kuba, Avganistan je bio prijateljska država SSSR-a. Svojevremeno je Moskva u Avganistanu realizovala više od stotinu kapitalnih projekata, izgradila je puteve, preduzeća, obrazovne ustanove. Takođe je pružala finansijsku pomoć Kabulu. Međutim, pošto ta srednjoazijska država nikad nije uspela da vrati nagomilani dug, Rusija je restrukturirala 11 milijardi dolara duga.

Mongolija

Još jedna država koja je dugovala 11 milijardi dolara i koja je bila saveznik SSSR-a - Mongolija. Ulan Bator nije mogao da vrati dug i 2003. godine mu je otpisano 98 odsto ukupnog duga.

Severna Koreja

Dug Pjogjanga od 11 milijardi dolara Moskva je otpisala 2012. godine. On je napravljen tokom saradnje sa SSSR-om kada su u Severnu Koreju isporučivani energenti, tehnika, proizvodi i kada su se tamo gradila preduzeća. Zbog ekonomske krize devedesetih godina prošlog veka Pjongjang nije uspevao da isplaćuje kredite. Dug je otpisan uz sklapanje sporazuma kojim je predviđeno da Rusija učestvuje u energetskim projektima Severne Koreje.