Pogledajmo kako funkcionira datiranje radioaktivnim ugljikom. Ugljik-12 (12C) je 'normalni' ugljik (6 neutrona i 6 protona). Kada mu se dodaju 2 neutrona, postaje ugljik-14 (14C). Transformaciju ugljika-12 u ugljik-14 pokreće kozmička radijacija. Preciznije, kozmičke zrake (koje emitiraju zvijezde) pogađaju atmosferu kako bi proizvele 2,4 atoma ugljika-14 po cm
2 svake sekunde.To znači kako,
u prosjeku, za svaki atom ugljika-14 postoji 10
12 atoma ugljika-12.
1
Slika 44.: Prikaz atoma ugljika-14 kojeg čini 6 protona (plavo), 8 neutrona (crveno) i 6 elektrona.
Ugljik (i jedan i drugi, 12C i 14C) se kombinira s kisikom kako bi proizveo CO2, kojeg apsorbiraju biljke, a zatim i životinje. Stoga, kada ta živa bića uginu, u njima se nalazi jedan atom ugljika-14 za svakih 10
12 atoma ugljika-12. Međutim, ugljik-14 ima jedinstvenu karakteristiku: raspada se. Svakih 5,568 godina, pola ugljika-14 nestane (transformira se u dušik-14). Dakle, nakon pronalaska fosila, znanstvenici mjere omjer između ugljika-12 i ugljika-14; što je veći broj tog omjera, to je došlo do većeg raspada ugljika-14 i, stoga, to je veća starost uzorka.
Ova izravna metoda je, razumljivo, vrlo primamljiva. Međutim, primijetite da je cijeli proces baziran na jednoj temeljnoj pretpostavci: omjer ugljika-12 i ugljika-14 je konstantan. Problem je u tome što, kada se usporedi s drugim metodama datiranja (elektroluminiscencijom, dendrokronologijom, arheologijom, geologijom, analizom ledenih jezgri), datiranje radioaktivnim ugljikom stalno pokazuje 'anomalije'. Zapravo, ovakvo datiranje često pripisuje veću starost uzorcima koji su u stvarnosti mnogo manje stari.
Komentar: Cijela knjiga na engleskom jeziku se može naći ovdje.
Sljedeće poglavlje (24.): Globalno zahlađenje