Russell Gmirkin o kozmičkom monoteizmu i zemaljskom politeizmu

Završio sam čitanje nove knjige Russella Gmirkina, Plato's Timaeus and the Biblical Creation Accounts [hrv. "Platonov Timej i biblijski izvještaji o stvaranju"; op.prev.] Vau. Objavio je tri knjige o nastanku i povijesti Staroga Zavjeta, i svaka je bolja od prethodne. Kako bih zadržao ovaj post na temi ponerologije, ostavit ću općenitiju raspravu o knjizi za vrijeme kada ću ga zajedno sa mojim suvoditeljima intervjuirati za MindMatters (nadamo se uskoro!). Umjesto toga, želim komentirati samo nekoliko točaka koje Russell ističe u posljednjem poglavlju.

Iako su autori Heksateuha bili uvelike zaduženi i inspirirani Platonovim spisima, to ne znači da su se držali scenarija. Dok se Postanak drži Platonove priče o prirodi Demiurga, njegovoj suštinskoj dobroti i dobroti njegove djece bogova, harmoniji između ovih zemaljskih bogova i mirnog suživota njihovih naroda, stvari se okreću počevši od Izlaska i nastavljajući se kroz Jošuu.

Napomena autora: Članak je povezan sa dva prethodna. Kao što ćete vidjeti, uništavanje ljepote (moderna umjetnost), uništavanje obitelji i identiteta (rodna teorija) i uništavanje religija pokazuju nekoliko sličnosti.

Možda već znate nešto o mojoj baki i njezinim duhovitim primjedbama. Spomenuo sam ju u dva gore povezana članka. Nešto što još nisam podijelio s vama jest njezino religijsko vjerovanje.

Kad sam bio klinac, odgajan od roditelja ateista, bilo mi je teško razumjeti zašto moja baka ide u crkvu, zašto ju zanima što radi i govori Papa, zašto se moli, zašto su joj visile slike Djevice Marije na zidovima i raspelo iznad njezina kreveta.

Da budem iskren, sav ovaj vjerski prikaz smatrao sam pomalo smiješnim. Kako je i moglo biti drugačije, kad jedino što sam ikada čuo o Crkvi su bila njena zla djela: križarski ratovi, inkvizicija i, u novije vrijeme, svećenici pedofili.

Bakino religijsko vjerovanje nije opadalo s vremenom. Sada ima 100 godina i još uvijek je religiozna osoba. Svaki puta kad se vratim s nekih liječničkih pregleda, kažem joj da su rezultati dobri i ona je na rubu suza jer joj je laknulo. Ona mi tada blagim emotivnim glasom kaže: "Toliko sam se molila za tebe".

Zapanjila me je naša razlika u uvjerenjima. Stvari su se tako brzo promijenile. Prije dvije generacije, većina umova bila je prožeta religijom, dok ju moja generacija u najboljem slučaju ignorira, a u najgorem ju prezire.

Ovaj bi vam uvod mogao dati ideju o temi ovoga članka. Bavit ćemo se religijama, posebice kršćanstvom. Točnije, kako religije utječu na nas i zapravo kako bilo koje društveno/kulturno okruženje, bilo religiozno ili ne, utječe na nas. Vidjet ćemo da je religijsko okruženje daleko manje štetno za pojedince i društva od ateističkog i nihilističkog uvjerenja koji dominira današnjim svijetom.

Naše društveno/kulturno okruženje sastoji se od skupa uvjerenja, pravila i normi koje u osnovi definiraju što je dobro, a što je zlo. Dugo su religije igrale glavnu ulogu u definiranju tih stavki. Stoga će naš prvi korak biti brzi pogled na to kako su se temeljna uvjerenja (tj. kozmogonija, način na koji vidimo svijet) razvijala tijekom vremena.

Dok sam čitala hrpe knjiga o arheologiji, povijesti (pretpostavljenoj i razumno rekonstruiranoj na temelju podataka), a posebno doprinosima iz znanosti kao što su astronomija, geologija i genetika koji bi trebali biti točno paralelni arheologiji i povijesti, ali obično nisu iz svih razloga o kojima smo do sada raspravljali, kako bismo prikupili materijal za ovu seriju knjiga, jedna stvar koja je postajala sve očiglednija bila je ta da je ovaj planet opetovano i iznova bombardiran raznim vrstama udara, a najčešći je zračna eksplozija kometa u atmosferi tipa Tunguska. Ti su događaji u više navrata bacili na koljena kulture, nacije, čak i civilizacije. Mračno doba je neizbježni rezultat, a onda, kada se ljudsko društvo počne oporavljati, stvaraju se mitovi, rađaju se religije, ili se ponovno rađaju sa zaokretima i iskrivljenjima, a uvijek i iznova, činjenice iz prethodnog doba uništenja bivaju zataškane u velima metafore i alegorije.

Zašto? Kakvo je ovo ludilo?

Zapravo je vrlo jednostavno. Povijesno gledano, kada ljudi počnu opažati atmosferske, geološke, klimatske poremećaje i sve bolesti koje oni donose društvu, uključujući glad, kugu i pošasti, oni pojedinačno i zajedno traže od svojih vođa da poprave stvari. Odatle je nastao koncept Božanskog kralja: kralj je trebao biti u stanju posredovati kod bogova za svoj narod. Ako kralj nije uspio sa svojim zagovorom, trebalo je pronaći rješenje. Prinosile su se žrtve, izvodili rituali, i naravno, ako to nije upalilo, ako su bogovi ostali ljuti, tada je kralj morao umrijeti. To je vjerojatno zbog sličnog moždanog prekidača koji tjera ljude da traže sve što bi im ublažilo stres u njihovom mozgu: ako su bogovi ljuti, pronađite žrtvenog jarca. A kada je ugrožena nacija, najočitiji krivac ili krivci su oni koji su na vlasti, kralj i njegova elita. Štoviše, ti isti instinktivno znaju svoju ranjivost na ovu reakciju.

S druge strane, s obzirom na to da se čini da je ljudska povijest definirana nizom manje ili više korumpiranih vladajućih elita, i ako pretpostavimo da je takva korupcija (i njezino širenje po cijelom društvu) mehanizam kojim civilizacija privlači kozmičku katastrofu, okriviti i svrgnuti elitu je dobro rješenje. Međutim, problem je u tome što ljudi ne razumiju temeljni mehanizam, što znači da im nedostaje znanje da, ako žele spriječiti daljnje uništavanje, moraju pod svaku cijenu spriječiti ponovno uspostavljanje buduće korumpirane elite.

Uvjek sam se željela dočepati njemačkih novina od prije i od neposredno nakon Hitlerovog dolaska na vlast, kako bih pokušala shvatiti što se zapravo događalo u Njemačkoj u tom trenutku. Pitala sam se možemo li iz njih izvući bilo kakvu pouku za naše današnje vrijeme. Pitala sam mnoge ljude jesu li igdje vidjeli bilo kakve takve reproducirane članke, ili su čuli za njih, ali nikada nismo pronašli ništa po tom pitanju. Jer ako pretpostavimo da naše današnje vrijeme ima bilo kakvu sličnost s Hitlerovim Trećim Reichom, bilo bi dobro imati neki konkretan materijal koji je napisan u stvarnom vremenu, u to vrijeme, na kojemu se mogu temeljiti usporedbe.

Kako to biva, tip po imenu Ron Rosenbaum također je bio znatiželjan po tom pitanju, ali iz drugog razloga. Intervjuirao je osobu koja je preživjela holokaust i koja je spomenula članak kojeg se sjeća iz tog vremena, i Rosenbaum ga je potražio.

Našao je puno više nego što je očekivao. Pronašao je Fritza Gerlicha i Münchener Post. Rosenbaum naziva Fritza i njemu slične "prvim tumačima?".

Zadovoljstvo je čitati Dave Chalmersa.

OK, pretpostavljam da možda ne uvijek, i ne za svakoga. To je ipak analitička filozofija.

Ono što čini zadovoljstvo dok ga čitate jest to što je nevjerojatno pametan, temeljit, pažljiv u svojim mislima i izvrsno razumije kanon analitičke filozofije.

Ono po čemu se on još više ističe je to što, slažete li se s njim ili ne, možete reći da ga pokreće potraga za istinom: postoji vatra. On nije poput nekih od onih filozofa koji su jednostavno poput mašine za mljevenje, uživaju u hiper-apstraktnoj misli ili žele privući pozornost šokirajući ljude argumentima tipa "sve vaše intuicije su pogrešne".

Recenzija I. svezaka i mogući filozofski prigovori
Oni od vas, koji su pratili moje postove ovdje, znaju da sam više puta spominjao veliki opus Iaina McGilchrista, "The Matter With Things". Vrijeme je za recenziju prvog sveska.

Drugi svezak još nisam pročitao; zapravo, napisao sam dijelove ovog teksta odmah nakon čitanja uvoda. Općenito mi se ovo pokazalo korisnom strategijom: slažete svoje misli dok čitate, dok su još svježe, povezujete ih s drugim idejama i, u skladu s pristupom desne hemisfere, vjerujete svojoj intuiciji.

Mislio sam da ću to spomenuti, ne samo zato što se u ovoj recenziji moje misli skreću na odnos između materijalizma i hipoteze o hemisferama, iako nisam ni uronio u ono što McGilchrist ima za reći o tim pitanjima (on se uglavnom njima bavi u svesku II). Pa idemo.

_______________________________

Mnogo tinte je proliveno na ovo pitanje.

Uostalom, dizanje šake prema nebu, izvikivanje gađenja prema Bogu koji dopušta da se sva ta neizreciva patnja i zlo dogodi na ovom svijetu, čini se kao bezvremenski motiv. I to iz dobrih razloga.

Bez sumnje, kao odgovor, mnoge teološke obrade problema zla proizvele su velike uvide. (Na primjer, sviđa mi se govor Petera Kreefta koji se bavi problemom iz tradicionalne katoličke perspektive.)

Ali također mi se čini da je kršćanska misao uvijek bila previše vezana uz tri premise problema i logične sitnice koje ih okružuju.

Moja baka je devedeset devet i pol godina stara Francuskinja. Rođena je 1914. na početku Prvog svjetskog rata. Otac joj je umro na Zapadnom frontu u kolovozu 1918.; bilo je to samo tri mjeseca prije primirja.

Baka je bila samo jedna od 6 milijuna francuske djece koja su izgubila očeve. Njezina majka imala je malu šivaću radnju u južnoj Francuskoj, specijaliziranu za haljine za udovice, daleko najpopularniji odjevni predmet u to vrijeme.

Kada je bila u svojim tridesetim godina, moja baka je također proživjela Drugi svjetski rat, a 1945. je otišla u Njemačku sa svojim mužem, vojnikom koji je bio dio francuskih okupacijskih snaga koje su tamo bile stacionirane do 1960-ih.

Baka nije voljela živjeti s Nijemcima; podsjetili su ju na njezina izgubljenog oca. Još uvijek baš puno ne voli Nijemce. Pretpostavljam da nikada nije razmišljala o tome da su i njemački i francuski vojnici korišteni kao topovsko meso, izmanipulirani da se bore u ratovima od kojih su profitirali samo bezdušni, pohlepni političari i bankari.

Moglo bi se razumno tvrditi da je tijekom svog dugog života, moja baka, kao i mnogi njezini suvremenici, doživjela puni užas 20. stoljeća i postojanu devoluciju čovječanstva.

U veljači 2021., po nalogu predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajina je zatvorila tri domaća televizijska kanala, optužujući ih za širenje ruske "propagande". Tri mjeseca kasnije, Zelenski je uhitio Viktora Medvedčuka, koji je u to vrijeme vodio drugu najveću stranku u ukrajinskom nacionalnom parlamentu, prorusku i euroskeptičnu oporbenu Platformu za život (OPZZh).

Zelenski nije imao problema da pretvori u pepeo hvaljene demokratske norme mnogo prije nego što je Rusija ove godine prešla Rubikon u Ukrajini. Stoga nije bilo iznenađenje kada je to ponovno učinio usred rata krajem ožujka, pozivajući se na izvanredne ovlasti prema izvanrednom stanju kako bi nacionalizirao TV kanale i zabranio 11 oporbenih stranaka, uključujući OPZZh — sve to navodno učinjeno u ime borbe protiv ruskih dezinformacija i ruskih simpatizera, iako je tadašnji predsjednik OPZZh-a Jurij Bojko osudio rat i pozvao na prekid vatre i povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine. Zelenski, međutim, ne bi propustio još jednu priliku da podreže krila političke oporbe u svojoj zemlji, svakako ne sada kada zapadni mediji racionaliziraju i veličaju svaki njegov potez.

No, portret ukrajinskog predsjednika kao demokratskog uzora prikrivao je stvarnog Zelenskog i držao izvan vidokruga golemu mrežu korupcije i međunarodno beskrupulozno ponašanje u čijem se središtu Ukrajina nalazi. Razumijevanje pravog Zelenskog zahtijeva da ga vidimo kao kreaciju ukrajinskog oligarha Igora Kolomojskog. Istina je da je on marioneta intriga.

Kroz povijest je bilo kriza koje su se mogle riješiti samo suspenzijom normalne vladavine prava i ustavnih načela. "Izvanredno stanje" se proglašava dok ne prođe kriza - to može biti strana invazija, potres ili kuga. Tijekom tog razdoblja zakonodavna funkcija se obično premješta sa parlamentarnog tijela na izvršnu, suspendirajući temeljnu povelju vlade, a posebno podjelu vlasti.

Talijanski politički teoretičar Giorgio Agamben ističe da je, zapravo, "izvanredno stanje" gotovo postalo pravilo, a ne iznimka u zapadnim liberalnim demokracijama tijekom prošlog stoljeća. Ratni jezik se koristi za vođenje uobičajene unutarnje politike. Tijekom proteklih 60 godina u Sjedinjenim Državama imali smo rat protiv siromaštva, rat protiv droge, rat protiv terorizma, rat protiv Covida, rat protiv dezinformacija i rat protiv domaćeg ekstremizma.

Varijacija na ovu temu je korisnost moralne panike — duhovnog ratovanja — za provođenje projekata društvene transformacije odozgo prema dolje, obično administrativnom odlukom. Načelo jednakosti pred zakonom, koje bi se činilo neophodnim za liberalno društvo, mora otvoriti mjesto za sustav privilegija za zaštićene klase, koji odgovara moralnoj tipologiji građana duž osi žrtve i tlačitelja. Drame žrtava služe kao trajna moralna opasnost, opravdavajući sve dublji prodor birokratske vlasti u društvo kako u javnom tako i u privatnom sektoru.

Jednom kada se ovaj obrazac vladanja putem nužde stabilizira, doživljava se Gestalt pomak. Samoslici liberalnog Zapada — utemeljenoj na vladavini prava i predstavničkoj vlasti — potrebna je revizija. Odgovor našeg društva na Covid doveo je ovaj anakronizam do masovne svijesti.