Jedan problem s grupnom politikom je njezina sljepoća za unutarnju trulež

Napomena: aktivirao sam plaćene pretplate. Sve ostaje oslobođeno plaćanja i još uvijek nema povlastica za članove osim zadovoljstva podržavanja nečega što vam se sviđa. Pa ako želite, razmislite o nadogradnji. A ako radije ne biste, nastavite čitati. Nećete povrijediti moje osjećaje - mnogo.

Možda sam ja čudan.¹ Neki momci dobiju napadaje depresije kad njihov tim izgubi. Pogotovo ako konstantno gube. Ne gledam više mnogo sport. Ali kada sam ga pratio, vjerojatnije bi bio impresioniran nego deprimiran ako je druga momčad zabila posebno vješt gol ili izvela pažljivo planiranu igru. Nazovite to kako hoćete: bezdušno odbacivanje timskog duha, djelomični imunitet na konformizam. U svakom slučaju, nije baš statistički normalno.

Uz nekoliko zastoja usput, mislim da mi je ta tendencija omogućila da izbjegnem neke od zamki politike identiteta. Nikad nisam mislio da su djevojke odvratne, zbog čega je moja budućnost kao pripadnik MGTOW-a bila malo vjerojatna. Nisam zadirkivao Francoisa u četvrtom razredu jer je bio jedan od rijetkih klinaca iz Francuske — iako sam ga zadirkivao jer je bio pomalo kreten i jer je to zaslužio. Imao sam azijske i afričke prijatelje, slagao sam se s pripadnicima svih maloljetničkih klika: štreberima, sportašima, narkićima, gotičarima, samotnjacima.

Školsko igralište za bejzbol nudi ograničene mogućnosti. Ili je vaš tim odabran za vas ili svaka strana naizmjenično bira iz skupine dostupnih igrača. Na internetu je izbor širi. Radije bih oformio vlastiti "tim" s ljudima za koje mislim da su najbolji iz širokog spektra postojećih "timova". Vjerojatno bih bio užasan vojnik. S druge strane, mislim da bih imao prilično odličnu momčad. (Osim toga, mogu se malo upustiti u interni bejzbol sa svojim kolegama čudacima.)

Jedan od najvećih kamena spoticanja u razumijevanju prirode ljudskog zla je sklonost da mislimo da su svi isti: da su poput nas. Čitajući neke od socijalističkih filozofa prošlih stoljeća, čovjek ne može a da se ne nasmiješi njihovim čudnim pretjeranim pojednostavljivanjima ljudske prirode i naivnom utopizmu.¹ Kad bismo samo mogli eliminirati svo privatno vlasništvo, raskinuti vezu roditelj-dijete i (kod mnogih socijalističkih utopija) dijelite žene jedni među drugima (ili bolje, riješite se "opresivnog" braka i jednostavno učinite žene zajedničkim seksualnim vlasništvom),² pa, onda bi sve bilo sjajno. Sva bi svjetska zla nestala (ili bi se barem lako riješila). Svi bi živjeli u skladu, imali ispravne misli (jer roditelji i svećenici ne bi imali utjecaja na djecu) i dijelili sve u bratstvu ljudi (dobro, moglo bi biti nekoliko onih koji odbijaju odustati od starih načina, ali za njih uvijek postoji ropstvo ili smrt). Ponašajte se prema svima na isti način i svi će biti isti - onakvi kakvi ih želimo.

Nekako je teško shvatiti kako su tako naizgled inteligentni ljudi mogli biti tako glupi. To je poput priče o Aristotelu (vjerojatno apokrifnoj, ali tko zna), koji je navodno do smrti bio uvjeren da muškarci imaju više zuba od žena. Kao što je Bertrand Russell jednom šaljivo rekao, mogao je vrlo lako razjasniti ovu pogrešnu predodžbu tako da je jednostavno zamolio svoju ženu da otvori usta. Ne morate imati djecu da biste to vidjeli, ali onima koji ih imaju očito je da ni od malih nogu isti trikovi ne rade za sve. Postoji vrlo jednostavan razlog za to: ljudi su različiti. Neki su toliko buntovni da ih ni grubost neće odgovoriti od izazivanja nevolja; drugi su toliko popustljivi da je čak i naznaka kritike dovoljna da promijene svoje ponašanje i potakne doživotnu neurozu.

Put lijeve ruke u seksu i socijalizmu

S vremena na vrijeme osjetim neku vrstu shizofrenog zadovoljstva u plodovima moje navike čitanja knjiga. Nazovimo ih bibliosinkronicitetima, jer ... ja ih tako nazivam. Mjesecima (ili godinama) mogu se baviti čeznutljivim fantazijama o nepostojećoj knjizi koja se bavi određenom temom na određeni način — a kad se ta knjiga pojavi u tisku, ne mogu a da ne zahvalim Umu Kozmosa što mi je udovoljio (autori tih knjiga i ne znaju da moje moždane misli neizravno vode njihove intelektualne potrage!). Ponekad počnem čitati knjigu, zavolim je, ali je neobjašnjivo odbacim, zatim je onda opet nastavim čitati godinama kasnije. I gle čuda, došla je u savršeno vrijeme; ne bih je cijenio da sam je završio kad sam je počeo. Možda je riječ o pomalo uobraženom obliku intelektualne prekomjerne stimulacije u kombinaciji s gotovo mazohističkim odgađanjem zadovoljstva. Ili se možda ne radi o ničemu značajnom. Što god bilo, vrlo je zabavno.

Evo najnovije. Nakon što sam nedavno ponovno intervjuirao Joshuu Slocuma za MindMatters (pogledajte ovdje, jer je odličan), odlučio sam uzeti Cleckleyjevu knjigu Caricature of Love [CL], nekih 12 godina nakon što sam je prvi put pročitao. (Ovdje sam napisao kratku objavu inspiriranu time.) Otprilike u isto vrijeme čitao sam knjigu Igora Šafareviča o socijalizmu (koja je također inspirirala ovu objavu). (Počeo sam je čitati prije nekoliko godina, ali sada već znate priču — moram priznati da sam prestao čitati nakon prvog poglavlja, iako sam željno iščekivao drugo.) Winston s knjigom Escaping Mass Hypnosis mi ju je preporučio prije nekoliko mjeseci, pa sam obrisao prašinu sa svog djelomično pročitanog ispisa i nastavio čitati.

1. dio: "Wow, ovo je prilično zanimljivo. Ovi socijalistički mislioci su stvarno bili ludi".

2. dio: "Kul, pravi poveznice s arhaičnim društvima slične onima koje sam ja pravio nakon čitanja Turchina".

3. dio: "Čovječe!!! Ovo je remek-djelo. Mračno i prekrasno remek-djelo".

Ozbiljno, 3. dio. Ne znam što sam očekivao, ali sigurno ne to. I sigurno nisam očekivao takav konceptualni odjek i preklapanje s Cleckleyjevom knjigom o patološkoj seksualnosti (koja se uopće ne referira na socijalizam). Ali neću vam još odati ovo otkriće. Za to, nastavite čitati.

Privlačnost jednakosti i paradoks istrebljenja

Na jedan ili drugi način, sve seže nazad do Platona. Kao što je rekao Whitehead, "Najsigurnija opća karakteristika europske filozofske tradicije jest ta da se sastoji od niza fusnota prema Platonu". I naša religija također. Judaizam je bio prvi (i jedini?) polu-uspješan pokušaj provedbe Platonovog političkog projekta kako je izložen u njegovom posljednjem djelu, Zakoni. Kršćanstvo je naslijedilo tu tradiciju, s daljnjim injekcijama platonizma - O.G. i neo. A socijalizam, tema mojih posljednjih nekoliko objava, naslijedio je svoj DNK iz obje ove struje.¹

Šafarevič naziva filozofski socijalizam "hilijastičkim" upravo iz ovog razloga: socijalisti predlažu neku vrstu milenarističkog "Kraljevstva Božjeg", sretnijeg društva izgrađenog na pepelu starog, koje će biti uništeno. U knjizi The Socialist Phenomenon, on komentira o "dubokoj ovisnosti socijalističke ideologije" o kršćanstvu: ideal jednakosti (izričito utemeljen na ideji jednakosti pred Bogom), zajedništvo (na praksama apostola u Djelima apostolskim i samostanima), povijesni cilj, osuda grešnosti svijeta i sudnji dan. Zapravo, francuski socijalisti ranih 1800-ih bili su izričito religiozni, Saint-Simonijci su zagovarali "pravo" kršćanstvo i "pojmove stvaranja Kraljevstva Božjeg na Zemlji, konačnog univerzalnog jedinstva, sinteze religije, znanosti, i filozofije, kao i progresivnu regeneraciju čovječanstva uzastopnom inicijacijom" (Strube, "Socialism and Esotericism in July Monarchy France", str. 214).

Šafarevič poziva na analizu načina na koje su kršćanski koncepti "preusmjereni" i naposljetku izokrenuti u socijalizmu: "na primjer, kada se Božji sud nad svijetom reinterpretira kao sud 'izabranih' nad njihovim neprijateljima, ili kada je uskrsnuće mrtvih prevedeno u 'deifikaciju' u sekti slobodnih duša" (SP, str. 79). Moje zanimanje seže malo dublje: osim instinkta smrti, koje brige - koje duboke aspekte i težnje ljudske psihe - iskorištava socijalizam, bilo da ima religijski ili svjetovni oblik?

Uđite u svijet Kafkine birokratske cenzure i, možda, kupite primjerak prije nego što bude prekasno
Moj posljednji post je bio o kulturi otkazivanja. Pa, ovoga tjedna, Red Pill Press [izdavačka kuća; op.prev.] je primio poruku od Amazona u kojoj su objavili da "više neće nuditi" na prodaju englesko izdanje knjige Political Ponerology na Amazon.de, njemačkom Amazon portalu. Drugim riječima, zabranili su ga.

Razlog?

Naslovnica sadrži svastiku, a navedena upotreba spomenute svastike "može" kršiti njemačke zakone protiv svastike — i vjerojatno sasvim sigurno krši Amazonove vlastite smjernice za sadržaj. Dakle, igraju na sigurno i jednostavno zabranjuju knjigu.

Naša trenutna seksualna politika nije samo razuzdana, već je i simptom patologije ličnosti

Nema sumnje da su mnogi od vas vidjeli vijesti. Nastavnika tehničkog u Ontariju koji se zove "Kayla" Lemieux, snimili su njegovi učenici kako nosi komično velike protetske grudi, zajedno s velikim uspravnim bradavicama, dugom plavom perikom i uskim crnim kratkim hlačama.

"Kayla" je nedavno "prošla tranziciju". Drugim riječima, on je muškarac koji ili vjeruje da je žena (i to s apsolutno golemim sisama, uz to) ili jednostavno zahtijeva da se svi pretvaraju da jest.

Škola je branila Lemieuxovo "pravo" da nosi takve ogromne balone pred svojim srednjoškolskim učenicima. Svo osoblje, uostalom, ima pravo na "pravičan tretman bez diskriminacije na temelju rodnog identiteta i rodnog izražavanja".

Lemieuxove monumentalne imitacije dinja očito su bitan sastojak u stvaranju "pozitivnog okruženja za učenje" temeljenog na školskim "vrijednostima" i osiguravanju "sigurnog i inkluzivnog okruženja".¹

Da se radi o trolu, ovo bi bilo vrhunsko. Nažalost, za sada nema naznaka da je tomu tako.²

U međuvremenu, Katharine Birbalsingh, ravnateljica jedne od najuspješnijih državnih škola u Engleskoj, nedavno je objavila fotografiju na kojoj stoji pokraj Jordana Petersona. Samo to.

Rast duše je i razvoj više vizije

U svom prošlom postu opisao sam Pavlovu ideju o radikalnoj preobrazbi, sveobuhvatnoj orijentaciji prema Kristu, koja vodi do jačanja nečijeg "duhovnog vida" — ili viđenja nevidljivog — i konačno, do sudjelovanja u kraljevstvu Božjem.

Želio bih malo elaborirati, konkretno po pitanju: što se točno podrazumijeva pod "vidjeti neviđeno", odnosno, što je duhovni vid?

Vidjeti nevidljivo znači steći suptilnu "uzlaznu poveznicu" prema višem svijetu, svijetu Duha, i moći razlučiti duhovnu stvarnost, skriveno značenje, iza materijalnog svijeta. To potom vodi do boljih odluka i djelovanja — odluka koje se temelje na "Božjim stvarima" za razliku od "ljudskih stvari", kako je Markov Isus izrazio Pavlovo učenje.

Ispunjava li patokracija svrhu?

U nekoliko točaka u Političkoj ponerologiji, Lobaczewski spominje teleologiju. Najjednostavnije rečeno, teleologija je ideja da se stvari događaju sa svrhom. Ta uzročnost nije slijepa. Ona ima svrhu. Svrha i funkcija molekule, na primjer, jednako je važna kao i način na koji je nastala - možda čak i važnija.

Iako je svrha osnovna za naše iskustvo, moderna znanost i filozofski materijalizam je odbacuju. Maverickovi genijalci poput Ruperta Sheldrakea, Thomasa Nagela, Chrisa Langana, and Iaina McGilchrista je prihvaćaju. Evo kako je Sheldrake to rekao:

Svrhe postoje u virtualnom svijetu, a ne u fizičkoj stvarnosti. Oni povezuju organizme s krajevima ili ciljevima koji se još nisu dogodili; oni su atraktori, u jeziku dinamike ... Svrhe ili atraktori ne mogu se odvagati; oni nisu materijalni. Ipak, oni utječu na materijalna tijela i imaju fizičke učinke. ... Svrhe ili motivi su uzroci, ali djeluju tako da vuku prema virtualnoj budućnosti, a ne da guraju iz stvarne prošlosti. (Science Set Free, str. 130)

Nagel, s tipičnim filozofskim potcjenjivanjem, piše:

... ako život nije samo fizički fenomen, podrijetlo i razvoj života i uma neće biti moguće objasniti fizikom i kemijom. Bit će potreban prošireni, ali još uvijek jedinstveni oblik objašnjenja, a pretpostavljam da će morati uključiti teleološke elemente. (Mind and Cosmos, str. 33)

Reference Lobaczewskog na teleologiju su kratke i pomalo nejasne, ali on nagovještava ideju koja će mnogima izazvati nelagodu. Da razdoblja goleme patnje imaju svrhu. Da postoji teleologija patokratije. Da bi to u nekom smislu moglo biti nužno ili čak neizbježno.

Nema sumnje da će budući nepristrani povjesničari govor ruskog predsjednika Vladimira Putina na 30. rujna o povratku medvjedića - Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja - markirati kao ključnu prekretnicu bijesnih dvadesetih.

Temeljna iskrenost i jasnoća zrcale njegov govor sa sigurnosne konferencije u Münchenu 2007., ali ovaj put uvelike nadilazi zamke geopolitičke Nove velike igre.

Ovo je bilo obraćanje kolektivnom globalnom jugu. U ključnom odlomku, Putin je primijetio kako je "svijet ušao u razdoblje revolucionarnih transformacija, koje su temeljne prirode. Formiraju se novi razvojni centri, a oni predstavljaju većinu."


Kako je napravio izravnu vezu između multipolarnosti i jačanja suvereniteta, otišao je sve do pojave novog antikolonijalnog pokreta, turbo-nabrijane verzije Pokreta nesvrstanih iz 1960-ih:

"Imamo mnogo istomišljenika diljem svijeta, uključujući u Europi i u Sjedinjenim Državama, i osjećamo i vidimo njihovu potporu. Oslobodilački, antikolonijalni pokret protiv unipolarne hegemonije već se razvija u raznim zemljama i društvima. Njegova subjektivnost samo će rasti. To je ta sila koja će odrediti buduću geopolitičku stvarnost."

Ipak, kraj govora bio je posve o transcendenciji - u duhovnom tonu. Posljednji cijeli odlomak počinje s "Iza ovih riječi stoji veličanstveni duhovni izbor".

Fraktalna metafizika i demonizacija gnoze

Dopustite da vam ispričam priču za laku noć o nastanku bogova.

Nekoć su bogovi bili hiroviti i odviše ljudski, a mi smo bili igračke bogova.¹ Zatim je Platon, u svojoj dvostrukoj naravi, izmislio svoju najveću inovaciju: kozmički monoteizam. Viši od svih bogova, njegov Demijurg je oblikovao kozmos iz kaosa. Nije bio samo prvi među jednakima - poput Zeusa među svojom djecom - Demijurg je bio jedini apsolutni um cijelog kozmosa, i potpuno dobar. Bog filozofa, a ne bog iz knjige priča.

Platon je sada smatrao da bogovi nisu hiroviti, već potpuno dobri poput njihovog tvorca. Prema Platonovom političkom programu, svako spominjanje bogova koji se loše ponašaju, jedino je trebalo postojati u sjećanju nekog tamo Winstoneasa Smithisthenesa, zaposlenog u "Ministarstvu iskrene istine bogova". "Bogovi su dobri. Bogovi su oduvijek bili dobri".

Bog, s velikim počenim slovom B, međutim, nije stvorio ljude. Bogovi, s malim početnim slovom b, su to učinili. Oni su donijeli život — smrtnost — na svijet. I kako se božanska krv čovječanstva razvodnjavala kroz generacije, isto se dogodilo i s njihovom dobrotom, sve dok nisu morali biti izbrisani u uništenju Atlantide. Time je riješen problem nastanka zla, jer Bog nije mogao stvoriti ništa ne-dobro.

Židovski učenjaci, koji su napisali Bibliju, zadržali su Platonovu viziju u Knjizi Postanka (dobri vječni stvoritelj dobre strane postojanja, mir i dobri odnosi među zemaljskim bogovima i između njihovih nacija).² Ali s Knjigom Izlaska, Platonovog stvoritelja svemira i regionalnog boga židova (Jahvu) se sve više poistovjećivalo. A Jahve se doista loše ponašao, sijući podjele među bogovima i proglašavajući samog sebe božanskim stvoriteljem svega - svi oni koji su stajali na putu njegovom narodu trebaju biti izbrisani s karte.